Trkači i pisci kao pijanci prosipaju godine i mjesece truda za tih par sekundi zadovoljstva

Nebojša Lujanović je, koliko znam, jedini ovdašnji pisac maratonac. Maraton usiše čovjeka, formatira mu pogled, obilježi mjesece prije utrke, snažno se utisne u trkača, odredi na razne načine i sve ono što maratonac ima izvan maratona - posao, obitelj, prijatelje; sve interakcije i planove, jer maraton postane snažan, bitan dio identiteta. Kad maraton trčiš petnaest godina, kao što je slučaj s Lujanovićem, maratonski treninzi i samokontrola su dio života, nisu tek eksces, rezultat kakve krize, dosade. Zato, nije osobito iznenadilo kad je u zadnje vrijeme hiperproduktivni Lujanović napisao i roman “Maratonac”.

Kolikogod bi predvidljivo bilo, teško mi je ono što je Lujanović napisao uspoređivati s onim što je o maratonu napisao Murakami. Jer, čitajući “O čemu govo...