"S iskrenom tugom obavještavamo javnost da je iznenada preminuo pisac i prevoditelj Dejan Tiago-Stanković", objavila je beogradska izdavačka kuća Laguna.
Dejan Tiago-Stanković, koji je umro u 58. godini života, rođen je u Beogradu 1965. godine, gdje je i živio do diplome. Studirao je arhitekturu, no njome se nikada nije bavio. Po završetku školovanja neko je vrijeme živio u Londonu, a potom se preselio u Lisabon te dobio i portugalsko državljanstvo.
Bavio se prevođenjem književnih djela sa srpskog na portugalski i s portugalskog na srpski. Posebno se ponosio svojim prijevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Sam je pisao na srpskom i na portugalskom.
"Bio sam pionir u tom poslu, pa sam mogao birati", rekao je svojedobno.
Pisati vlastite knjige počeo je kasnije u životu.
"S objavljivanjem vlastitih djela počeo sam kasno u životu, tek u svojim četrdesetima, kada sam bio siguran da imam što reći", dodao je.
Objavio je knjigu pripovijetki "Odakle sam bila, više nisam" te roman "Estoril", koji je nagrađivan te prevođen na razne jezika, a u Portugalu je ušao i u školsku lektiru. 2020. godine primio je Nagradu Europske unije za književnost za svoj drugi roman "Zamalek".
Iz osobnog kuta o njemu je na Facebook profilu progovorio njegov prijatelj, pisac Kruno Lokotar:
"Upoznali smo se prije dosta godina na FEKP-u i uskoro govorili: ‘Moj novi najbolji prijatelj‘. Drugi dan je navratio do mene, dugo smo pričali uz rakijicu, premda je on rijetko pio žestoko, ali ajde, posebna je prilika, a on čovjek s mjerom. Mogao je o koječemu govoriti autentično i detaljno, a nije mu bio problem ni reći da ne zna kada nije bio upućen. I nosio je tu vedrinu, trajni smiješak iskusnog čovjeka bogatog života koji živi i daje zraka drugima da žive. I veselja.
Trebao sam biti urednik "Zamaleka", ali se nismo dogovorili oko nekih stvari, no to nije poremetilo naš odnos, što je rijetkost. Nije patio od ega, imao je uvid u složenost svijeta i pojedinačnu sitnoću, preferirao je jedino moguće: autoironiju.
Bio je odličan storyteller, dva puta sam ga ugostio na Pričiginu, mnogo puta smo se ugostili u birtijama. Danas ćemo mu, barem u jednoj, nazdraviti. Ličkom rakijom, volio je pričati o svojim ličkim korijenima iz kojih je narastao u krošnju koja se protegla preko dobrog dijela svijeta, a najugodnije se osjećala u Lisabonu. Tu se i smirila, ima pravde u tome. Samo prerano, puno prerano, druže moj s dva imena – ni u njih nisi stao – i previše priča koje nam nisi stigao prenijeti."