Borivoj Radaković

‘U društvu je vidljivo tridesetogodišnje održavanje kulta šake i nasilja, korupcija posvuda‘

Borivoj Radaković
 Marko Todorov/Cropix
Pisac se nakon nagrađenog romana ‘Hoćemo li sutra u kino‘ vratio pričama. Knjiga ‘Ne plači, dušo‘, objavljena u izdanju VBZ-a

Borivoj Radaković se nakon nagrađenog romana "Hoćemo li sutra u kino" vratio pričama. Knjiga "Ne plači, dušo", objavljena u izdanju VBZ-a, funkcionira, kako piše u pogovoru, kao svojevrsni epilog - o našem svakidašnjem, običnom ludilu što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice.

* U prvoj priči, u tramvaju, pojavljuju se ljudi koji ne nose masku, čovjek bez maske, to je jedna od njihovih odrednica. Koliko je za vas bilo bitno uvesti temu pandemije korone u književnost?

Sam sebi bijah rekao da ću se kloniti ma i spomena korone u novoj knjizi jer sam je vidio kao ad hoc veliku temu koje će se hvatati mnogi. No, kako inače pišem o onome što se upravo događa u društvu, koronu nisam mogao izbjeći jer - kako govoriti o 2020. i 2021. godini u nas i u svijetu, a ne vidjeti da je pandemija generirala u ljudi najprimitivnije i najsebičnije tipove ponašanja i uz očito neznalačko preuzimanje pojmova, poluobrazovanost i nedoučenost sve pretvorila u grotesku? Tako, eto, i uvodna priča govori ponašanju u vrijeme korone i baš sam zadovoljan što sam joj dao naslov "Sloboda".

image
Ne plači, dušo
Vbz

* Taj pijanac koji ne nosi masku, agresivno govori muškarcu da je Srbin, ženi da je lezbijka... Jeste li primijetili da su mnogi "antimaskeri” radikalno, desno orijentirani. Zašto je, po vašem mišljenju, tako?

Nije to teško primijetiti, naravno, jer se i sami tako deklariraju i ponašaju. Gadljivo je bilo u samom početku pandemije, kad se tvrdilo da je najugroženiji najstariji dio populacije, slušati dobno diskriminatorske stavove tobožnjih slobodara i demokrata koji su pledirali za to da ne treba trošiti novac na zaštitu starih ljudi te da ih treba prepustiti brzom umiranju. Neljudska okrutnost fašistoidnih svijesti koja potire najpozitivnije stvari čovječanstva - solidarnost, milosrđe, jednakost, bratstvo i slobodu. Kršćani? Kaj god!

* Vezani ste uz Trnje, dobar dio života ste u zgradi Nevena Šegvića u Vukovarskoj, o tome smo razgovarali i kada sam radila temu o toj ulici. No, u knjizi, jedna od meni najdražih priča "Pogled s druge strane”, prati voajera u Dubravi, opisuje taj kvart. Zašto Dubrava?

Naprosto sam htio malo promijeniti. Govore mi: "Opet ti i to tvoje Trnje!" Nema tu nikakve skrivene poruke. Tek dio Zagreba, i to je to. Ali, prije mnogo godina bio mi je prišao neki mlađi čovjek koji mi se obratio i rekao: "Ja poznajem Trnje bolje od tebe!" "Dobro, prijatelju, vjerujem, poštujem, ne nadmećem se...", rekoh, a on onda prizna da je voajer, da poznaje svaki prozor, svaki vrt... Tridesetak godina ima tome, a taj mi je njegov nastup ostao u mislima i, eto, napokon sam ga sada uobličio u priču. Dakako, dalje ne postoji nijedna pojedinost, a da ima veze s njime.

* U nekoliko priča svjedočimo agresiji, često iznenadnoj. Je li agresija u svakodnevici danas prisutnija nego, recimo, prije deset godina?

Po onome što čitam u novinama - jest. Toliko je mnogo hipertrofiranih reakcija, nasilja zbog minimalnog povoda ili počesto i bez njega... Od sumanutog pucanja momka po zgradi Vlade do razularenog upada podivljale skupine u Hitnu pomoć u bolnici, do... ma da ne nabrajam! Niska i loša naobrazba, permanentno minoriziranje znanosti i obrazovanih ljudi i tridesetogodišnje održavanje kulta šake i nasilja, korupcija na svakom koraku... Tko da danas bezazleno kaže poput Branka Radičevića: "Ala je lep ovaj svet..." ili Louisa Armstronga: "What a wonderful world"...?

* Ako oblikuješ estetiku trenutka, govori jedan od protagonista knjige, koji je inače iz čista mira gurnuo biciklista, nisi više samo promatrač, praviš događaj. Je li to izgovor sociopata ili istina?

Da, taj moj lik je psihopat i sociopat čiji je um ostatak iz fekalne faze, egoman koji misli da je sve što sam čini stvaralaštvo. Tako i bezrazložno nasilje koje hoće prikazati kao kreaciju, artizam, visoko osviještenu umjetnost. Ali, bez obzira na njegovo pomodarsko pametovanje koje tobože ide ukorak s vremenom, on je samo bešćutnik, nasilnik, zlotvor, čak i zločinac. Njegovo možebitno ubojstvo nije i ne može biti "instalacija", još manje "estetizacija" neestetične stvarnosti, nego je jeziv zločin i ni malo se ne razlikuje od bešćutnika koji su u logoru u Jasenovcu izvodili operete.

* Nažalost, stvarnost ponekad imitira priče, slažete li se? Nedavno smo svjedočili kako je baš na Trnju biciklist u svađi ubio čovjeka koji se šetao sa psom...

Da, da, rekoh: pretjerana reakcija na ništavan povod. Ali, jao, silno smo zamračili ovaj razgovor. Mislim da sam mnogo vedriji čovjek nego što se sada ovdje očitujem.

* U jednoj priči protagonistica u svojim šezdesetim godinama govori kako je bila toliko usamljena da je razmišljala kako bi trebala nabaviti psa. Nabavljaju li pse samo usamljeni ljudi? Sve je više, naime, ljudi sa psima.

Ne znam ništa o psima, a ni o tome kako se oni i ljudi druže. Ali, ja sam mačkoljubac. O mačkama bih mogao pričati mnogo. Zato knjigu "Ne plači, dušo" i završavam s pričom o jednom svom mačku.

* U knjizi ta žena, šezdesetogodišnjakinja, ima aferu s vodoinstalaterom. Zašto baš to zanimanje?

Bez iole mudrovanja o vodoinstalaterima - to su ljudi koji obavljaju izuzetno važan posao. Poznajem ih nekoliko, sve majstori. Sve znaju o vodi, slivovima, instalacijama, kvarovima. Ulaze ljudima u kuće i stanove, komuniciraju, interveniraju, spašavaju ljude i imovinu. Nekad zaljubljeni u svoju važnost pa znaju biti dosadni, nekad duhoviti, požrtvovni. He-he, prije desetak godina vidio sam na ulici neko vozilo na kojem je bio ispisan slogan neke vodoinstalaterske firme: "Vaš drek - naš kruh!" Pa ima li što duhovitije od toga? Kakva vedrina, kakvo divno svođenje stvari na bitno. Nikada poslije nisam vidio taj slogan, ali se nadam da firma i dalje posluje. Nisam mogao odoljeti pa sam to uvrstio u svoju priču. I evo, s mnogo godina zakašnjenja, koristim se prilikom da im čestitam na duhovitosti koja je zajedno s njihovim vozilom strujala kroz naš grad. Inače, i jedan od glavnih likova u mojoj drami "Amateri" bio je izvjesni Krap, vodoinstalater.

* Kao jedna od tema provlači se prolaznost. Gledate li s nostalgijom na dane mladosti?

Nisam nostalgičar ni u kojem pogledu. Aurea aetas, zlatno neko doba nikada nije postojalo, misao na njega gubi se u maglinama mita i stoga mi je posve neprivlačna. Svijet vidim kao "sada" s prošlošću i budućnošću.

* Pišete i o zagrebačkim kavanama, primjerice kavani Corso, koja je, kako pišete, nekoć imala smisla, imitirala je bečke kavane. Kako bismo mogli opisati današnju zagrebačku kavanu?

Zagrebačku kavanu Corso uvrstio sam po imenu, a ne po njezinu djelovanju. To je kavana s prošlošću. Sam sam znao svraćati tamo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Nekoliko je puta u međuvremenu preuređivana. Koliko znam, gradski je to prostor i šteta je što je Grad ne restaurira, ne vraća u život. Između ostalih, tamo je davno svraćao August Cesarec, koji tamo piše svoju sjajnu novelu "Sudite me". Inače, u njega sam baš pronašao i podatak da su se u toj kavani mogle unajmiti slušalice pa se uz pijuckanje kave tamo mogao slušati i program s radija... Sam, pak, rijetko zalazim u kavane. Ja sam čovjek kafića.

* U jednoj rečenici citirate Kamova, "Silovat ću te, bijela hartijo". Koliko vam ovaj pisac znači?

Velik je to pisac bio. Silno me zanosio kad sam bio mlađi. Naš protopanker. Dugo me zanosio njegov poklič za vječni pubertet. Vrijeme se mijenja, većim dijelom i ja s njime. Danas više ne bih klicao vječnom pubertetu, nego nečemu čega je malo - odraslosti, zrelosti.

* Kako ste došli na ideju da u jednoj priči glavni protagonist bude pisac posmrtnih govora?

Mladići u mojoj zgradi i ja gajili smo dugogodišnje prijateljstvo, a u cijeloj priči ja sam bio relativno nezamjetan, bez mene se nekako moglo. Jer, kad smo stasali, svatko je znao nešto od važnih stvari, samo sam ja znao nevažno i nebitno. Kad bi kome trebalo popraviti peglu, uključiti kakav novi aparat - evo susjeda... tog i tog. Pokvari li se kome kotlić - evo drugoga. Hoćeš kupiti gramofon - s kime ćeš ići u kupnju nego sa susjedom tim i tim. Svi su svima pomagali na ovaj ili onaj način, a ja nikako. Moje preporuke za knjige pretvarale su se u moje tirade, govorancije o piscima, književnim formacijama, o upotrebi glagolskog priloga svršenog i bile su, očito, odbojne i nepotrebne. A onda su se počele događati ozbiljne i teške stvari. Poginuo je jedan od nas. E, tu se nije moglo bez mene. "Daj, stari, isprati ga za sve nas, tebi to ide." I tako sam napisao svoj prvi posmrtni govor. Pa je nekom umro brat, pa otac, majka i kroz vrijeme se nanizalo podosta pokojnika koje sam mahom ispratio ja. Nimalo laka srca, nego naprotiv. Ali, stekao sam stanovit ugled. Misao da napišem priču o tome rodila mi se davno, ali mi je dugo stajala u nekom zakutku dok se nije nametnula i prisilila me da je uobličim. Kako bilo, osim jednog konkretnog slučaja, sve sam u priči izmislio. Pisao sam, kako se to kaže, o običnim susjedima, ne o ljudima koji se prate uz "Slava mu". Bizarno je to, složit ću se, ali cijela ta knjiga kreće se u nekoj mješavini realnog i mogućeg s bizarnim i grotesknim. To me u ovoj fazi razmišljanja o književnosti veoma zanima.

* Pišete da ga pozivaju ne da govori o onima koji su ostavili svoj rad za sobom, nego o onima kojima se život naprosto događao... No, ostavili djelo za sobom ili ne, svima nam se život događa. Ili nemam pravo?

Više-manje da. Ipak, neki ljudi planiraju pa ostvaruju svoje planove, neki koriste druge, manipuliraju. Osobno nisam sklon ničemu od toga. A opet, ne mogu reći da mi se život tek događa. Ima svega kao, vjerujem, u većine.

* Knjiga je, piše u pogovoru, epilog, o našem svakidašnjem, običnom ludilu koje ponekad doseže strašne proporcije i posljedice. Slažete li se?

Slažem se s tom ocjenom. Jedino što nije epilog. Ovo vrijeme još nije završilo, uporno je u svom trajanju, njegove posljedice ćemo tek saznati. Epilog dolazi post festum. Ja sam pisao o nakaradi koja traje. Epilog će biti, bojim se, nemilosrdan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2022 15:28