U mladosti alpinist, uvjereni penjač i doživotni hodač: neumoran radnik

Mjesto: Literarna grupa - tako se to onda zvalo - splitske klasične gimnazije, Teslina ulica. Godina: 1955. Oko mene poznata lica Mrkonjića, Ćurina, Laušića, Žižića i drugih. Pitam Jozu: "Koji je ono mali?" Jozo kaže: "Mali Maroević? Tonko." Ja: "Iz kojega razreda?" Jozo: "Bit će iz trećega. Trinaest." Ja: "Uranio je, neka." Zvonko čuje naše došaptavanje, kaže: "Dobar je, čut ćeš mu sonete." Ja se mrštim: "Sonete?" Svi nešto čitaju: stihove, prozne odlomke, kritičke fragmente. Jozo, po navadi, oduljio (poglavlje iz romana, jašta), taman toliko da pomislim kako bi mi dobro došao prevoditelj s hrvatskoga na hrvatski. Onda "mali".

Čita neobično, u nekom svome staccato ritmu, ali sve je na svome mjestu, dapače: odlično. Zasmetale me tek posvete: tetki ovoj, tetki ono...