U tami se, kako kaže norveški pisac Jon Fosse - najbolje vidi. I sama sam to, metaforički, ali i empirijski, shvatila gledajući u mrak na Velebitu. Što dulje gledam, bolje vidim. Izoštrim osjetilo. Vidim i ono što, ako upalim čeonu lampu, ne vidim. Čeona lama fokusira svjetlost samo u određenom krugu, a briše sve ostale konture u mraku.
Mrak povezujemo s negativnim, s tugom, nemoći, već je i sam pridjev "mračan" - trebali li uopće objašnjavati - mračan. Prometej je, ne bi li nas utješio, ljudima donio vatru ukradenu bogovima. Ali, u današnje doba, kad živimo pod snažnom umjetnom rasvjetom, mrak nam je postao deficitaran, baš kao i tišina. Možemo li živjeti bez tišine i bez mraka?
Norveška novinarka Sigri Sandberg napisala je čitavu knjigu u obranu tame. Tako ju je doslovce i nazvala - "U obranu tame" (prijevod Mišo Grundler, TimPress).
"U obranu tame" u Norveškoj je, kad je prije nekoliko godina objavljena, potaknula javne diskusije o svjetlosnom onečišćenju, ojačala tamošnji Pokret za tamno nebo.
"Ljudi postaju sve svjesniji da nasilno ubijamo tamu, baš sve osvjetljujemo, a umjetna svjetlost je - umjetna, loše djeluje na naše zdravlje ako je imamo previše, nismo stvoreni da živimo pod previše jake umjetne svjetlosti, da bježimo od mraka", govori Sandberg.
Ljepota mraka
Godinama je živjela na Svalbardu, norveškom prekomorskom teritoriju u arktičkom krugu. Tamo je progledala u mraku, i prvi put postala svjesna ljepote tame.
"Bio je to moj uvod u mrak. Prije Svalbarda sam studirala godinu dana u Tromsøu, što je otprilike na polovici Norveške. Jer, iz Tromsøa je oko sat i pol leta do Osla i isto toliko do Svalbarda. I u Tromsøu je neka vrsta polarne noći, ali danju nije posve mračno kao na Svalbardu, više je sivo. Na Svalbardu je danju u vrijeme polarne noći mračno kako nisam mogla niti zamisliti prije nego što sam došla, jednaka je tama i usred dana i usred noći, morate dobro kontrolirati svoj životni ritam i spavanje da biste uspjeli dobro funkcionirati", pripovjeda Sigri Sandberg dok sjedimo u njezinu stanu u Oslu, u kojem je puno uspomena na Svalbard. Već na ulaznim vratima, i prije nego što sam ušla, ugledala sam komad drveta koji je ocean naplavio, a Sigri ga u Oslo donijela sa Svalbarda.
Dok pripovijedamo, ritmički među dvjema iglama premeće vunu. Ne dižući pogled s pletiva, dalje kazuje:
"Na Svalbardu je osam tjedana potpuni mrak. Kad napokon dođe svjetlo, to bude naglo i jako brzo. Kad dođe dan opet se treba prilagoditi, jer na početku je to silno intenzivno, izaziva stres. Sunce dođe tek 8. ožujka, a 19. travnja već više nema noći, dnevno svjelo je puna 24 sata.
Prijelazno razdoblje traje vrlo kratko i to je, zapravo, najljepše doba. I danas, iako godinama više ne živim na Svalbardu, svaki dan osvijestim da je izašlo Sunce i zahvalna sam na tome. Primjećujem i kad izlazi i kad zalazi, ne uzimam to nikad zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva.
Prvih zima na Svalbardu bilo mi je jako uzbudljivo gledati polarnu svjetlost, odlaziti iz grada, u prirodu. Svaki sam dan išla u planinu blizu moje kuće, odozgo bih gledala mjesto i ocean. Kad si tamo izvan grada, ako nema oblaka, ne trebaš lampu; iako je doba polarne noći, možeš hodati i skijati bez nje - vidiš jer ti put osvjetljavaju zvijezde.
Puno se više vidi u mraku - to je način na koji se ljudi tamo nose s mrakom. Osim toga, jasno da na Svalbardu za polarne noći nije sve samo mrak i tama. Puno je više od toga. Dogodi se da nebo za polarne svjetlosti eksplodira ljubičastom, žutom, crvenom."
Zima na Svalbardu
Gledam fotografije snimljene na Svalbardu, tu moćnu plavu boju što upada u oči na zidu dnevne sobe.
"Prva je zima bila magična. Podne je, a mrak je. I odjednom, dok hodaš, slučajno dođe polarna svjetlost. No, kad to vidiš nekoliko puta, doživljaj prestane biti tako intenzivan. Bilo je dana kad sam na Svalbardu i mrzila mrak. Mnogi koji tamo žive za doba polarne noći odlaze na duge godišnje odmore južno u Norvešku i drugdje, nebi li skratili tu dugu noć. Jer, teško je i mračno. Ako je oblačno, ne vidiš zvijezde. A mnoge su zime pune lošeg vremenom, vjetra, snijega ...
U gradu si, pak, u toj klopci umjetnog svjetla", vrti glavom.
Sigri Sandberg osoba je koja se mraka, zapravo, boji. Boji ga se otkad zna za sebe. Taj strah od mraka na neki ju je način potaknuo i da napiše knjigu "U obranu tame".
Kako je onda bilo živjeti okružena mrakom na Svalbardu? "Ne bojim se mraka ako nisam sama, a tamo nikad nisam bila sama, jer tamo zbog polarnih medvjeda ne ideš daleko od naselja sam i kad ideš izvan grada, uvijek sa sobom nosiš pušku." Na Svalbardu je, ponavlja kao da više govori sebi negoli meni, prvi put postala svjesna - ljepote mraka.
"Kad sam se preselila natrag u Oslo, moja urednica Cecilie Seiness pitala me je bih li napisala knjigu o mraku. Odbila sam, jer prvo na što sam pomislila bio je taj moj strah od mraka. Istina, uglavnom sam voljela mrak na Svalbardu, ali generalno mrak ne volim. No, Cecilie je bila uporna, poslije pola godine opet me pitala o knjizi o mraku."
Ne bi li napisala knjigu otišla je provesti nekoliko dana u planinama Finsea, biti sama u mraku, u zimsko doba, daleko do ljudi. Iako Finse nije u arktičkom krugu, nazivaju ga najjužnijom točkom Arktika jer temperatura i krajolik podsjećaju na Arktik. Tamo drveće ne raste, prosječna godišnja temperatura ne penje se iznad nule, ondje su se nekad polarni istraživači pripremali za svoje ekspedicije.
Iz Osla je u Finse, pusto planinsko selo, doputovala vlakom,. Potom se na skijama, ruksaka punog hrane, odvezla do brvnare gdje je kanila proveseti neko vrijeme, uhvatiti se u koštac s mrakom i samoćom.
Kako je padao mrak, obuzimao ju je strah, širo joj se čitavim tijelom.
Tješi je vatra što gori u peći i svijeća. Vodi bilješke. Osluškuje sebe i mrak oko sebe.
Njezin boravak u Finseu mala je studija mraka i borbe s aklufobijom, strahom od mraka. Tamo se učila zaspati u mrklom mraku u kolibi koja je usred ničega, raditi na tome da obuzda misli, sokolila je sebe prigrliti taj mrak kad je već on grlio nju sa svih strana.
Umjetna rasvjeta i svjetlosno onečišćenje
"U Norveškoj je sve više onih koji paze na svjetlosnu higijenu. Mislim da sam ovom knjigom htjela sebe susresti s mrakom, ali i osvijestiti čitateljima koliko je mrak važan, a mi živimo bez njega: okruženi umjetnom rasvjetom, ne sretnemo tamnu noć. Svijest o tome u društvu se razvija korak po korak. Ni ja nekad prije nisam razmišljala o tome koliko na Zemlju, ali i na moj osobni život utječe umjetna rasvjeta. Pod umjetnim svjetlom vrlo je mala razlika između dana i noći, a naš organizam treba i dan i noć. U Norveškoj u novije vrijeme počinju, primjerice, paziti da je rasvjeta u nekim malim mjestima ili ako grade planinske kolibe diskretnija, usmjerena prema dolje, da ne osvjetljavaju previše okoliš. Za sada kod nas nema nacionalnih parkova u kojima možete promatrati zvijezde, ali radi se na tome. Jedan je astronom s grupom ljudi raznih profesija - a među njima ima i filozofa, biologa i dizajnera svjetla - osnovao organizaciju koja se bori za smanjenje umjetne rasvjete."
Detalj na stolu u stanu ponovo nas vraća na Svalbard. Tamo je živjela u Longyearbyenu, najvećem naselju, u kojem je oko 1800 ljudi. Longyearbyen je na Spitsbergenu, najvećem otoku svalbardskog arhipelaga.
Drugo naselje na Svalbardu je Barentsburg, a većina njegovih stanovnika su Rusi. Barentsburg je 60 kilometara udaljen od Longyearbyena. "Tamo se sad osjeća napetost, prije su dva grada dobro surađivala, ali otkako je počeo rat u Ukrajini, sve je komplicirano. Ni turisti više ne idu u Barentsburg. Između Barentsburga i Longyearbyena nema ceste. Općenito, na Svalbardu nema cesta. Zimi se prometuje sanjkama, a ljeti brodovima."
Na Svalbardu i u regiji je oko 3 000 polarnih medvjeda, a oko grada ih je tristotinjak.
"Cijeli sam život po šumama, planinama, ali Norveška je kultivirana, zauzdana, uvijek nađeš neki znak čovjeka, neku cestu. Na Svalbardu toga nema. Kad si izvan grada, nema ničeg što podsjeća na ljude, tek ponekad možda neka koliba. I makar mi mislimo da u Norveškoj imamo mnogo prirode, da smo puno u kontaktu s prirodom, to je, u usporedbi sa Svalbardom, jako malo. Na Svalbardu je doživljaj prirode znatno intenzivniji. Mi ljudi silno smo antropocentrični, okrenuti sebi, sebično stvari uređujemo samo na način koji nama najbolje odgovara. Ali, prirodu ne smijemo posve ukrotiti, njome dominirati, jer to će nam se vratiti kao bumerang. Krajnje je vrijeme da promijenimo paradigmu", kaže pa podigne pogled s pletiva i na trenutak ušuti.
"Na Svalbardu donose zakone kojima sve više štite prirodu. Neke tamošnje stanovnike to ljuti jer osjećaju da im ograničavaju pristup prirodi. U krugu oko grada, oko Longyearbyena, dio je u koji svi mogu ići bez dozvole, ali sada su na snazi nove restrikcije. U neke dijelove, danas kad tamo dođem, ja koja sam prije tamo živjela više ne mogu ići, baš kao ni moj muž koji i danas tamo ima kolibu u kojoj provodi nekoliko mjeseci godišnje. Svalbard ima oko 2500 stanovnika, a i to je, smatra vlast, prevelika brojka. Danas je to internacionalno mjesto u kojem žive ljudi iz raznih zemalja koji ne govore norveški. Prije nije bilo tako."
Nekad su dolazili zbog rudnika ugljena, a sada dolaze zbog posla i turizma. Jaka je i zajednica znanstvenika koji provode istraživanja na tamošnjem sveučilištu.
"Svalbard jest pod norveškim suverenitetom, ali je na razne načine poseban. I Norvežani trebaju putovnicu da bi došli na Svalbard. Prije su svi koji su boravili na Svalbardu mogli glasovati na lokalnim izborima, a sada to mogu samo Norvežani, što je izazvalo popriličan otpor. Migracije su jako velike, svake se godine izmijeni četvrtina svalbardskog stanovništva. Na Svalbardu se ne rađa i ne umire - tamo nema groblja, a trudnice otok moraju napustiti nekoliko tjedana prije poroda jer na otoku nema ni bolnice", pripovijeda o tamošnjem životu Sigri Sandberg.
Arktička tišina i mrak
Na Svalbard je stigla 2003. Dotad je bila novinarka u Oslu, u Dagens Næringslivu, u kojem dominiraju ekonomske teme. Dogodilo se da je sa suprugom otišla na nekoliko dana na norveški daleki sjever, vidjeti Svaldbard. S tog arktičkog arhipelaga više nije htjela otići. Vratila se u Oslo, samo na tri mjeseca, i potom se preselila na Svalbard, gdje je osam godina radila za Svalbardposten, lokalne novine.
"Naravno da su to bile posve drugačije teme od onoga što sam pisala u Oslu. Najednom sam pisala o dječjem vrtiću, polarnim medvjedima koji dolaze do grada", smije se, "ali bilo je tamo i političkih tema, vezanih uz Rusiju, Kinu… Prva mi je zima bila genijalna. Radila sam za tamošnje novine, puno susretala razne ljude, letjela helikopterom na udaljene otoke svalbardskog akvatorija gdje su meteorološke stanice, posjećivali smo te male zajednice, svećenike, radili razne priče…"
I danas svake godine više puta odlazi na Svalbard.
"Nedostaje mi taj osjećaj povezanosti, naglašene bliskosti i s prirodom i s ljudima kakav sam imala na Svalbardu. Jer, svi stanovnici Svalbarda skoro su cijelo vrijeme u mjestu, upućeni jedni na druge, puno se druže i sve je nekako jednostavnije. Tamo kad s prijateljem hoćete popiti kavu i porazgovarati, to organizirate u par minuta. Nije to kao ovdje, da te mora uvrstiti staviti u dugačak raspored. I tamo nitko nije lokalni, nitko nije sa Svalbarda, svatko je odnekud došao i zato su tamo prijatelji kao obitelj, svi smo jedni drugima pomagali podići djecu, družili se, tamo nitko imao baku i djeda da mu pomogne. I zimi, po tom stalnom mraku, išli bismo u planinu."
U kutu ugledam lijep vuneni pokrivač.
"Je li to onaj koji si isplela u brvnari u Finseu, kamo si se išla suočiti se s mrakom?" pitam.
Smije se i kima glavom.
"Na Svalbardu sam shvatila što netaknuta priroda čini mojoj duši. To je drugačije negoli kad si u prirodi koju čovjek kako-tako kontrolira. Jer, pitanje je koliko mi danas ovdje uopće imamo prirodu. Odeš negdje, imaš osjećaj kao da si u divljini, ali zapravo si par sati udaljen od prve ceste. Te nedotaknute prirode, do koje ne dopiru šumovi izazvani čovjekom, ostalo je jako malo. Arktička tišina je tišina izvana i tišina iznutra. Posebna tišina."