BORIS VRGA

‘U mojoj Petrinji uništene su mi dragocjene stvari, 2500 knjiga i velik dio zbirke umjetnina‘

Je li Banovina ili Banija, nije važno. Mnogi niti prije potresa nisu imali ni vodu, ni struju, ni put, ni javni prijevoz

Boris Vrga: petrinjski liječnik, pulmolog, pjesnik, autor likovnih monografija, književnih antologija, kolekcionar umjetnosti; atipični vječni lokalpatriot; u potresu 29. prosinca drugi put u životu ostao bez doma - prvi put je to bilo 1991.; trenutačno sa zagrebačkim pjesnikom rodom iz Petrinje, Miroslavom Kirinom, stvara Banijsku književnu antologiju pjesama i proze autora koji su rođenjem, životom ili djelovanjem vezani za banijsku regiju. Korisnici Facebooka već imaju neki uvid u imena, jer Kirin je stekao veliku popularnost objavama radova i biografija tih autora.

- Regionalna antologija nastavlja se na panoramu sisačko-banijske antologije poezije ‘Plodne noći’ koju sam izabrao i uredio prije 40-ak godina. Cilj je, među ostalim, produbiti znanja o ovoj regiji kojoj je potres razotkrio sve deficite - materijalne, društvene, političke, demografske, prometne... a kojoj je aktualna državna vlast namijenila sudbinu odlagališta nuklearnog otpada - kaže Vrga.

Uvrstit ćete...

- Književnike 20. i 21. stoljeća. U to vrijeme stvaraju avangardisti, zenitisti, dadaisti... Ljubomir Micić, Branko Ve Poljanski i Marijan Mikac. Sljedbenik ruske avangarde i pionir jezičkog iskustva Josip Sever, prva banijska pjesnikinja Jovanka Hrvaćanin, predstavnica metafizičke poezije Marija Čudina, vrsna stvarnosna pjesnikinja Tatjana Gromača, mlada pjesnikinja Monika Herceg. Tu su Ivo Kozarčanin, Slavko Jendričko, Ludwig Bauer...

Imaju li oni kao autori zajedničke osobine?

- Da. Rekao bih da su inspirirani banijskim lokusom, motivski, načinom oblikovanja, općom intonacijom, nekom poetikom tla, nepogoda koje su pogađale to područje. To je pet stoljeća bila vojna granica između Turaka i Europe, i to je ostavilo traga u psihološkom i kulturološkom sloju. Jezik je bogat, pun vojne terminologije, turcizama. Tu je i poetika NOB-a jer je ovdašnje stanovništvo dosta stradalo u Drugom svjetskom ratu, i mahom je bilo na strani antifašističkog pokreta. U lipnju ćemo antologiju, nadam se, završiti.

Rođeni ste u Mrzljakima kraj Karlovca, djetinjstvo ste proveli na selu. Na vas kao pjesnika to je utjecalo puno.

- Da, zoološki svijet... Moj pokojni otac bio je lugar. Živjeli smo u lugarnici na rubu šume, on je u šumi nalazio ranjene životinje, srne, sove, vjeverice, i mi smo ih ‘odomaćivali’. Imali smo pripitomljenu vučicu... Nije bilo vrtića, tata me vodio sa sobom, te rane fascinacije su bile presudne. U posljednje vrijeme inspirira me Kupa.

U Petrinji ste išli u školu. 60-ih, 70-ih... kako je bilo živjeti u Petrinji?

- U doba njezina urbanog formiranja, jako lijepo. Imala je sve gradske karakteristike i jednu asimilacijsku moć da one koji su došli sa sela, kao što sam ja, brzo privoli da žive prema urbanim modusima. Ako ih niste prihvaćali, na neki ste način bili izolirani, niste se mogli baviti sportom, nisu vas pozivali na kućne zabave, žureve, preprodavači vam nisu htjeli prodati karte za kino...

Malo okrutno.

- Za sudbinu grada to je bolje nego da vi namećete svoje ruralne nazore... Petrinja je u to vrijeme imala snažnu razvojnu crtu, veliku, recimo, gastonomijsku povijest, održavale su se internacionalne izložbe gastronomije i kulinarstva. Od bogatog ugostiteljstva najpoznatija je bila Vila Gavrilović, koju je pohodio i Krleža, jeli su se ‘bijeli bubrezi’, pohani svinjski mozak, jela od svinjskih srca, svinjski bubrezi na kiselo. Tvornica Gavrilović, motor razvitka Banije i Posavine, bila je jedna od najmoćnijih mesarskih industrija u Europi.

U Petrinji ste ostali cijeli život...

- Bila je tada prosperitetna, imala je dvije bolnice. Čim sam diplomirao, dobio sam posao, kao i moja supruga, također liječnica. Zadranka je, ali kad sam je prvi put doveo u Petrinju, kad je vidjela njezine građevine, rijeke, fontane, taj sklad prirode i grada, nije se ni pomislila vratiti u Zadar. A tu su i neki znameniti ljudi rođeni i ostavili svoj ‘duh’... Krsto Hegedušić, Ivan Kožarić, graditelj Janko Grahor koji je sagradio veliki dio Zagreba, ekonomist Branko Horvat, astronom Oton Kučera, glumac Branko Miholjević, književnici Slavko Kolar, Ulderiko Donadini...

Upisali ste medicinu iako ste imali i umjetničke talente i interese.

- Teško je reći koji je bio za to razlog, jer čovjek se za svoj poziv odlučuje premlad. Ako me pitate tko sam, to što sam pisac za mene je na trećem mjestu. Prvo sam liječnik, zatim pater familias, imam troje djece, sretan sam što sam na njih prenio empatiju prema ljudima i ljubav prema ovom kraju. Liječnici su, i zasad svi žive ovdje. Napisao sam 20-ak zbirki pjesama, i to mi je bilo relativno lako, ali likovne monografije, kojih je također 20-ak, bilo mi je teško pisati jer sam se morao dodatno povijesnoumjetnički obrazovati.

Mene se jako dojmila ‘Tuberkuloza i likovnost’.

- I ja bih je izdvojio. U njoj sam nastojao prikazati utjecaj te bolesti i predosjećaj smrti na naše najeminentnije, rano od tuberkuloze preminule slikare - Slave Raškaj, Miroslava Kraljevića, Milana Steinera, Juraja Plančića, Ignjata Joba... Iako, moj prijatelj, pokojni Tonko Maroević najuspjelijom je smatrao monografiju o Milanu Steineru, i način na koji sam kroz egzistencijalni diskurs interpretirao njegovu likovnost.

Kakav je utjecaj tuberkuloze na umjetnost? Tumačiti djelo životom uvijek izaziva raspre, ali, da vidimo...

- Taj je utjecaj u likovnosti uvijek puno latentniji nego u književnosti, znamo to na primjerima od A. B. Šimića do Đure Sudete. Makar je broj tih imena znatno veći. Kako je rekao Matoš, hrvatska smrt je doista imala ukusa, birala one najbolje. Na likovnom planu taj je utjecaj dosta šifriran, prikriven. Najbolji pokazatelj su autoportreti, a ja, koji 40 godina liječim bolesnike i od tuberkuloze, upravo sam takve bolesnike i viđao svojim očima. To me i motiviralo na tu knjigu, da uđem u njihovu psihologiju, podsvjesne strahove, čežnje, želje da im se pomogne. Dok su uglavnom zdravi, u kromatici, izboru boja, vidi se, kao kod Joba ili Rajčevića, živi kolorit, a kad ih bolest pritisne i javi se predosjećaj smrti, idu prema sivom, crnom. Mrtve su im prirode u zdravlju koloristički i aranžmanom bogate, u bolesti vidite siromaštvo, uvelo cvijeće, dotrajalo voće. Dok sam pisao tu knjigu, činilo mi se da se povjesničari umjetnosti previše oslanjaju na formalnu analizu, brojali su se tonovi sivila na Steinerovoj ‘Kiši’... a što je u duši čovjek koji je slika, koji zapravo slika pogreb i vlastitu smrt, ostalo je sa strane.

Kraljevićev prikaz vlastite bolesti je strašno bolan.

- Nitko možda kao on nije likovno osvjedočio svoje umiranje. Kod Kraljevića imate svojevrsnu travestiju bolesti, on se u svojim autoportretima prikazuje debljim nego što jest, kako bi odaslao poruku kako više nije sušičav. Ali, zadnji autoportret je smrt sama. Više nema pogleda, oči su upale, tako je oblikovao lice da je stvorio neku vrst poveza, koji se nekad na selu vezao pokojniku... Streptomicin, lijek protiv tuberkuloze, proizveden je tek negdje tijekom Drugog svjetskog rata. Za njega se nekad plaćalo bogatstvo. Naš prvi umjetnik koji se njime liječio je Antun Mezdjić, a lijek mu je iz Amerike nabavio Antun Augustinčić.

Tuberkulozu, po jednoj osobini, možemo usporediti s koronom...

- Tako je, iako korona nije ni izbliza tako opasna, zajednička je crta da onemogućuje socijalne kontakte. Od onih koji su bolovali od tuberkuloze ljudi su bježali. Slikarica Anka Krizmanić jednom je srela na Opatovini pjesnika A. B. Šimića, tuberkuloznog bolesnika, s njim popričala, i nakon toga joj je majka zabranila da ikad više s njim razgovara - jer se neće moći udati.

Bili ste u svojoj kući 29. prosinca za vrijeme potresa od 6,3 prema Richteru.

- Da. Čak i dok se nije počelo tresti i čuli se samo zvukovi, bio sam svjestan što dolazi, jer i prethodnog dana bio je potres koji me zahvatio u bolnici. Očekivao sam potres, no ne i da bi on mogao biti tolike snage, baš zato što je i sam Andrija Mohorovičić, baš u povodu razornog potresa iz 1909., u kojem je oštećeno potpuno isto područje grada, isti potezi kao i sad, rekao da je malo primjera u povijesti da iza jakog potresa dođe u kratko vrijeme još jači. Ali, to se u Petrinji sada dogodilo. Strašno stresno, oko vas jaki zvučni i kinetički fenomeni, a vi kao u čamčiću. Pokušao sam se skloniti pod navratnik, ali nisam mogao uopće hodati, bacalo me kao na olujnom moru. Nakon toga doživio sam oko 1000 naknadnih potresa, i kao mnogi Petrinjci, danas i bez mjernih instrumenata mogu reći koje je snage. Svim time Petrinjci su traumatizirani, frustrirani, preplašeni, razdražljivi su...

Što im kao liječnik možete savjetovati?

- Neki ljudi će si možda sami pomoći, neki zatražiti stručnu pomoć, ali sve negativne posljedice nestale bi prije ako bi obnova počela što prije. Još prije mjesec dana načelnici dalmatinskih općina i gradova tvrdili su da bi oni mogli obnoviti Petrinju za pola godine, ali da njihovu nakanu ometaju birokratske procedure. Tek se sad izrađuju zakonski okviri obnove, što svjedoči o nespremnosti države za ovakve katastrofe. Zakoni su trebali postojati otprije, a sad se samo primijeniti.

Kuća u kojoj ste živjeli tri dana nakon potresa dobila je oznaku X...

- Znači, za rušenje. Danas, 40 dana nakon potresa, još stoji. U svemu, nije se u Petrinji učinilo gotovo ništa. Kao ni nakon potresa 1909. Prilagođavanje gradnje području na kojem se nalazi nije se dogodilo.

Što vam danas najviše nedostaje?

- Moram reći - dom. To je mjesto gdje se živi i djeluje, to je mjesto na kojem je djelovala i stasavala moja obitelj. Uništene su mi stvari koje su nužne za život, namještaj i kućanski aparati, a i one koji su mi bile posebno dragocjene, recimo, polovica knjižnice od 5000 knjiga. Uništen mi je veliki dio zbirke umjetnina, sva keramika, sve slike koje su bile na papirnim podlogama, četrdesetak slika u ulju koje su mi darivali umjetnici o kojima sam pisao. Evakuirao sam ih iz kuće s članovima obitelji ili rodbine, i svaki od nas bio je svjestan životne opasnosti u koju se upušta. Članovi HGSS-a i Plave kacige predložili su bili da se odustane od evakuacije umjetnina, i da se spašava što se može tijekom rušenja.

I vaše radno mjesto dobilo je oznaku da je neupotrebljivo.

- Fali mi i radno mjesto. Nigdje ne funkcioniram kako bih trebao i želio.

Slika grada?

- Naravno. To nije Petrinja koju smo poznavali, to je apokaliptična slika u kojoj su kasnobarokne i klasicističke zgrade potpuno uništene.

Zna li se kako će biti obnovljene?

- Nepoznanica je hoće li se graditi prema metodi faksimila ili nekako drukčije. Mislim da se lice centra grada ne bi smjelo mijenjati, jer tada to neće Petrinja, nego neki drugi grad, za koji se ja pitam hoću li uopće željeti živjeti u njemu. Jer ono što nas veže za određeni grad su ne samo uspomene, nego i fizionomija, sadržaji - hoće li se to obnoviti ili ne, sada je teško reći. Hoće li se možda samo prednji dio zgrada obnavljati prema faksimilu, a stražnji prema nekim drugim principima, o tome nema jasne ideje. A ni o tome kojim tempom.

Petrinjom prolazite svaki dan...

- Da, jer taj proces spašavanja krhotina mog života traje od potresa. Tu, gdje se nalazi moja kuća, tu ljudi nema. Tu su samo fotografi i, kako bih rekao, urbani voajeri koji gledaju hirošimsku sliku grada, ali ne znaju što se dogodilo. Ne znaju tragične priče ljudi kojih više nema. Ja se pitam gdje su moji susjedi, kada ćemo se vidjeti, kad će se vratiti život u grad.

Ogorčeni ste odnosom države prema Petrinji i prije i nakon potresa?

- Nezadovoljstvo je bolja riječ. U javnom diskursu se iscrpljujemo dilemom kaže li se ‘Banija’ ili ‘Banovina’. Tako zamagljujemo probleme, recimo, da mnogi ni prije potresa nisu imali ni vodu ni struju. Ni put, ni javni prijevoz. To su moji pacijenti, pa znam. Oni zbog toga ne dolaze na kontrole po nekoliko mjeseci. Već sad znam nekoliko mladih obitelji koje su otišle iz Petrinje i neće se vraćati. Jako sam nesretan zbog toga, to je moj zavičaj, drugoga nemam, niti ga želim.

Jeste li pomišljali da se bavite politikom?

- Imao sam ponuda. Ali, politiku sam uvijek smatrao atakom na slobodno mišljenje. Jedina opcija koja me zanima je humanistička.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. veljača 2021 12:07