Kad glumica s desetljećima dugom, respektabilnom karijerom objavi prvu zbirku pjesama, onda je to, kako i u naslovu stoji - "Taj glas". U doslovnom smislu Jelena Miholjević pustila je svoj glas. Autorski. Životni. Jer, gluma, čak i kad je interpretacija vrhunska, rađena iz velikog talenta i dugogodišnjeg iskustva, uvijek ostaje i ponešto tuđi glas. Tuđi glas glumi je imanentan. Poezija je, pak, posve autoričin, samo njezin glas u kojem je svijet onakav kakvog pjesnikinja vidi kad se noću kući vraća tramvajem, svijet "postpremijernog čemera", svijet kakav u pola daha iščitava dok "na brzinu sazrijeva u zagrljaju rutine i obaveza", svijet godina koje je kroz život nakupila i radosti iskustva koja joj je taj život donio.
"Ove su pjesme i mene samu iznenadile. One su vodile neki svoj život i probijale se malo-pomalo do moje svijesti. Pisala sam ih na povratku s predstava, noću, u tramvaju, ili u kupaonici, čekaonici, na putu, ili prije ustajanja iz kreveta ujutro. Taj unutrašnji glas morao je izići, tražio je svoj oblik. Počela sam pisati po društvenim mrežama i tako sam od prijatelja dobila komentare i poticaj da se stvori ova zbirka. Kako bih napisala pjesmu, tako bih je ostavila, bez prepravljanja. Vjerujem u moć nesavršenosti, nesavršenog hvatanja savršenog trenutka", govori autorica.
U pjesmi "Jutarnja sila" spominje, među ostalim "vilama i silama", i vilu srednjih godina, koja je nju, pjesnikinju i pripovjedačicu - iznenadila. Čime ženu iznenadi vila srednjih godina? Koje joj breme dade i čime je oplemeni? Može li se i u srednjim godinama "zadržati mladost" i zašto se ta nova mladost ne zove nekim boljim imenom?
"Kako dobro pitanje! Kako da se nazove taj spoj ‘mladosti‘ i radosti koju iskusimo kada smo prešli veći dio puta i ne radimo više ništa na silu, nego osjećamo život kao da je nov i spontan. Meni se tako nekako dogodilo. Iznenadilo me ugodno. U ovim godinama želim što manje trošiti snagu na ono što me ne ispunjava. Ovo je predivno doba života, a često sam slušala da je drugačije. Da mi je ranije netko rekao da ću jednom napisati knjigu pjesama i usuditi se dati je u javnost, ne bih vjerovala."
U "Postpremijernoj" piše kakav je osjećaj kad je predstava napravljena, kad je intenzivan rad na probama završio i prva večer konačno odigrana. Čega u tom, kako kaže, "postpremijernom čemeru" nedostaje, a čega joj je i preko glave, čega ima previše?
"Na svu sreću postoji poezija koja može govoriti o neizrecivom. Taj osjećaj nakon premijere, a ni sama ne znam koliko sam ih u životu odigrala, je neusporediv - to je posebno bolna mješavina euforije, umora, usamljenosti, iritiranosti, melankolije. I uvijek je tako. Ne da se izbjeći… Zamislite neku tužnu nedjelju i pojačajte višestruko taj osjećaj - e, to je to. Bilo mi je izvjesno olakšanje što mogu pisati o tom zagonetnom osjećaju kad je jedno zajedničko djelo, predstava, izašlo pred publiku, a ti i dalje ne spavaš, i dalje se nisi spustio na zemlju. Srećom, oporavak je brz."
"Majke su opasna i luda stvorenja" konstatira u pjesmi "Sin", u kojoj na dirljiv način govori o djetetu koje to više nije, o sinu koji je odrastao, odselio se i majci koja bliskost, među ostalim, održava i time što koristi njegov ormar. Sada taj ormar u kojem ima i njegove i njezine odjeće "izgleda poput izrazito patetične i iznenađujuće subverzivne instalacije na nekom bijenalu". Kakva je to faza u majčinstvu kad se odjednom isprazni ormar, kad djeca odu?
"Intenzivno je i nije baš odjednom. Budući da je razlika u godinama između mog sina i kćeri velika, još uvijek imam osnovnoškolsko dijete u kući, pa ta majčinska mašina radi punom parom i dalje. Jako je teško kad dijete ode svojim putem. Jedino je teže, pretpostavljam, kad ne ode. Mi se čujemo svaki dan i često vidimo, tako da sam svjesna da je to sasvim zdrava i prirodna situacija. Opet, pjesma kaže sve."
Puno je Zagreba u zbirci "Moj glas" (izdavač Petrine knjige), premda Jelena Miholjević na mnogim stranicama piše i o Rijeci, Dubrovniku i Petrinji, svim gradovima njezina djetinjstva.
Raste li Zagreb, mijenja li se grad paralelno s njom ili su se mimoišli negdje putem? Gdje je njezin Zagreb u Zagrebu? Zagreb kojem se "fasade gule kao koža na suncu", koji voli "tamo gdje je tako jadan i tako stvaran"?
"Zagreb je, mogla bih reći, glavni junak, glavno lice ove zbirke. Nakon potresa, usred teških dana koje prolazi, još se više i još odanije prepuštam njegovim tajnim ljepotama i pričama.
Vrijeme prolazi, pratim promjene svog rodnog grada ponekad u čudu, ponekad u nadi ili u tuzi. Zeznut je to i predivan grad, sigurno mi nikada neće dosaditi pisati o njemu.
Pisala sam puno i o Rijeci, Dubrovniku i Petrinji. Ulica je neprekidna inspiracija. Širom otvaram oči krećući se kroz grad, ili putujući, jer u životu koji teče, u stvarnosti ulica, trgova, gradova i atmosfera najveće je blago za glumačku, a i pjesničku inspiraciju."
Govoreći o kazalištu, kaže:
"Radim puno i zahvalna sam na tome jer bez rada zakržljam i ne volim taj osjećaj, iako ga se ne sjećam (smijeh). Čekamo s nestrpljenjem otvaranje našeg teatra, nakon potresa…".
I Gavella je, njezina teatar, dugo već izmješten potresom, čija je zgrada u obnovi, u njezinoj zbirci ("Gavellu ne mogu naći već tri godine…"). Trenutačno igra u "Modernim oblicima patnje", predstavi Daria Harjačeka, u koprodukciji kazališta Gavella i teatra Ludens. Gostuju po Hrvatskoj, zagrebačka će premijera biti kada se otvore vrata Gavelle.
U studiju Exit s Livijem Badurinom igra u predstavi "I je i nije" autorice Ksenije Zec. U teatru Rugantino već treću godinu s Draženom Čučekom igra "Uvijek će nam ostati ljubav", ne fali im puno da dođu do stote izvedbe.
Najavljuje da uskoro putuje u Pariz predstaviti Hrvatski zvukopis.
"Riječ je o fenomenalnom projektu Jelene Remetin, uz Andreu Remetin… Radi se o besplatnoj aplikaciji putem koje možete pratiti mjesta u gradovima koji su mapirani, sve je ispripovijedano kratkim pričama."