StoryEditor
SPISATELJICA

‘U svijetu nedostaje empatije, a poezija je u stanju proizvoditi velike količine empatije‘

Prozaistica i pjesnikinja Olja Savičević Ivančević upravo je objavila zbirku poezije ‘Divlje i tvoje‘
Olja Savičević Ivančević 
 Ante Cizmic/Cropix

Razgovarale smo dan-dva nakon što se Olja smjestila u obiteljsku kuću u Korčuli. Tamo svake godine dođe s namjerom da ostane što duži dio ljeta. U kući televizora nema, a WiFi veza je ćudljiva i nepouzdana. “Ali, ovdje mi ništa ne fali. Izađem iz sobe na balkon, ono što odavde gledam zovem TV Korčula. Kako kaže moj sin: program uvijek isti. Ali, u uvali se stalno nešto događa, pratim koja je barka došla, galebove, kupače, kad nekom čarterašu zapne sidro, imam tu bogat program.”

Na spomen njezina korčulanskog balkona vidim sliku s jednog drugog balkona, stihovi iz “Beskrajnog ljeta”, jedne od pjesama iz nedavno objavljene zbirke poezije Olje Savičević Ivančević “Divlje i tvoje” (Fraktura), pripovijedaju zašto promatračici preskače srce kad izađe na balkon s kojega pogled pada na ulicu na kojoj je vidjela svoju prvu ljubav. “Dolje na ulici/ Kako hvata za vrat/ Svoju mladu ženu/ I vuče je niz ulicu/ Dok stojim nijema/ Jer ta je ruka bila/ I na mom vratu.” “Divlje i tvoje” narativna je zbirka, pjesnički nehermetična a lirski moćna rukopisa. Autorici je, kazuje, bilo stalo napraviti knjigu koja je “bliska svima, koju neće čitati samo uzak krug kolega pjesnika. Ta poezija je otvorena čitateljima, a pisana s poštovanjem prema suvremenoj lirici. Većina naših najdražih pjesnika čije stihove pamtimo, bilo da je riječ o klasicima ili o suvremenim pjesnicima, kad razmislite, zapravo su vrlo jasni i otvoreni.” “Teško da je u ovdašnjoj suvremenoj poeziji netko jednostavniji, minimalniji, a pritom veći od Dragojevića”, spomenem. “Danijel Dragojević je krajnje jednostavan, čitak i mudar. Tako pišu, na primjer mnogi Poljaci - Szymborska, Czesław Miłosz… pa do novijih”, nastavlja.

image
Olja Savičević Ivančević 
Ante Cizmic/Cropix

“Divlje i tvoje” je ponešto i kronika vremena u kojem je nastala. Nije samo introspektivna emotivna posveta, već bilješka o prezentu, poneka pomalo nostalgična poredba s minulim vremenima kojima autorica nužno nije niti svjedočila, ona je i skica doba u kojem kvalificirani, nikome potrebni sanjaju “pošten posao”, priča o nasilju, obiteljskom, institucijskom, sistemskom, ali i saga o ljubavi, o očevima, kćerima, majkama koje nježno pokrivaju usnule dječake, ženama koje pišu i ženama koje šute.

Opet se na čas dotičemo Korčule, Olja spomene da je eto baš maloprije “špurtilom ulovila nekoliko riba i uspjela impresionirati sina”. “A ribe smo kasnije vratili u more. Nekad odem do starog grada. Biciklom. Ili veslam do Badije i Vrnika. Kad sam prvi put došla u Korčulu pomislila sam: ‘Ovo je najljepše mjesto na svijetu.’ Nije mi bilo ni u primisli da ću ovdje provoditi sva svoja ljeta. Ali, tako je ispalo.” Svakog srpnja na otok “prebaci posao”. Ovo ljeto u Korčuli čita tekstove regionalnog natječaja kratkih priča, radi na internacionalnom projektu Every Story Matters i priprema radionicu poezije CKP-a koju će voditi u Gorskom Kotaru u dvorcu Stara Sušica. “Sve radim odavde. Ovdje imam i više mira i više vremena. Ponekad ne znam zašto uopće živim u gradovima.”

To što spominje gradove u pluralu nije slučajna omaška, na jesen se sprema spakirati, iz Splita seli u Zagreb. “Split je postao grad samo za turiste, ono što nema veze s turizmom je marginalizirano. Kao što su marginalizirane stvari koje ne donose brzi profit, tako su i ljudi iz grada maknuti na marginu. Čitav je grad poput velikog restorana. Ali u njemu zimi nema ni pasa na ulici. Ljudi su po šoping centrima. Nema sadržaja. Oni sadržaji koji su meni bili zanimljivi, kao i ljudi koji su mi bili bliski, veliki dio toga je izgubljen, otišao, a to se dogodilo jako brzo, u svega nekoliko godina.”

image
Olja Savičević Ivančević 
Ante Cizmic/Cropix

Došlo je do porasta primitivizma, kriminala, nasilja, nastavlja. “To je moj rodni grad, on će meni uvijek pripadati, ali ja onome što sad tamo vlada ne pripadam. Zagreb je veći, tamo imam više ljudi s kojima dijelim interese, sličan svjetonazor, svi moji poslovi su već više godina vezani isključivo za Zagreb i inozemstvo. Što onda da radim u Splitu? Ja se ne bavim turizmom. Puno mi je značila suradnja sa splitskim kazalištem lutaka, jer mi je s jedne strane otvorila prostor slobode, a s druge promišljaš za koga pišeš i što želiš poručiti s time. Mislim da je to imalo, makar i na neki nesvjestan način utjecaj i na ovu moju poeziju, pristupačniju.”

Ta, kako je definira, pristupačnija poezija, ukoričena u zbirku “Divlje i tvoje” nastajala je zadnje dvije godine. Napola u šali, napola ozbiljno, pitam autoricu za inspiraciju, citirajući iz njezine nove zbirke pjesmu “Mlada pjesnikinja odgovara na pitanje odakle crpi inspiraciju” u kojoj Savičević Ivančević piše: “Iako je pitanje bezazleno/I ona još ne zna da će ga stotinu puta čuti/ Ne može ne pomisliti/ Odakle novinaru/Nepovjerenje prema duši”. Nasmije se, pa kaže: “Više nisam mlada pjesnikinja. Prva zbirka mi je izašla prije 30 godina. Ali, to da vas pitaju o inspiraciji je univerzalno iskustvo kroz koje valjda prođu sve pjesnikinje.” I, što je s inspiracijom? “Zbilja postoje neki periodi kad ništa ne možeš napisati. S druge strane, što više pišeš inspiraciju treba manje čekati. Makar, nikad nisam napisala stih ili rečenicu s kojima sam bila zadovoljna, a da to nije bilo u nekom stanju žara. U trenutku kad to prestane nabolje je otići od tastature. Nastaviti kasnije.”

Kad već samo od pisanja živi, je li riskantno čekati na inspiraciju? “Dugo se profesionalno bavim pisanjem i inspiraciju zapravo ne čekam. Jest da u onom trenutku kad osjetim da sam zajahala taj val inspiracije, kad osjetim potrebu da pišem, pokušavam ostaviti sve drugo i pisati. Jer to je neki dragocjen moment. To su trenuci koje treba iskoristiti. Arsen Dedić je rekao da kad te poezija hoće, trebaš sve drugo baciti sa strane i pisati, jer tko zna kad će se ponovo pojaviti taj moment, kad ćeš opet biti spreman. Pisanje i mora biti, između ostalog, i zadovoljstvo. Makar je to ponekad i mučan posao. Težak. Ustaneš i ideš u tvornicu riječi, proizvodiš ih, ali već je to u tebi toliko zahuktano da kad kreneš onda to ide skoro samo od sebe. Radi se udarnički, ali s velikim žarom. Ne čeka se inspiracija, ali se inspiracija izazove u jednom trenutku rada. Pišem svaki dan. Ili pišem ili čitam i uređujem. Drugačije ni ne mogu opstati u pisanju. Ako je strasti za ono što radiš, onda je to manji problem. Najbolje radi onaj koji voli. Najdraže mi se rano probuditi, oko sedam pa da, ako imam neke obaveze oko djece i psa, barem uru vremena prije toga nešto napišem. Otvorim laptop, skuham kavu i krenem polako. Pročitam ono što sam jučer napisala, malo prepravim i krenem dalje. Zna to biti intenzivan rad nakon kojeg joj se dogodi i da u 11 ujutro moram leći i odspavati 20 minuta. Jer, to mentalno bude dosta intenzivno.”

Posljednja pjesma u zbirci, “Šuma mi je rekla: proljeće” u neku je ruku prva, s njom ukoričena zbirka završava, s njom ju je, 2018., počela graditi, prvu napisala. Dogodilo se da dugo prije toga nije pisala poeziju. Kaže da je “jedno vrijeme mislila da je moguće i gotovo sa mnom i s poezijom”. Pisala je uspješne i puno prevođene romane, radila drame, dječje slikovnice. U travnju 2018. bila je na književnoj rezidenciji Rijeka EPK 2020., radila je na kratkoj priči. “Bila sam smještena u Filozićima, predivnom selu, gotovo napuštenu. I bila sam uglavnom sama, jer i domaćini su, obitelj s dvoje djece, u Filozićima bili tek povremeno. Filozići izgledaju kao selo iz ‘Priča iz davnine’ Ivane Brlić Mažuranić. Boravila sam u prekrasnoj kućici, sama u toj prirodi, u šumi. Ponijela me atmosfera. Jako su intenzivne bile emocije, ta samoća usred prelijepog ambijenta me dirala. Bilo je tu i neke nelagode, čak i straha, ali neke druge emocije su bile puno intenzivnije. Ispunjenost, prije svega, osjećaj svijeta oko mene, osjećaj da sam živa i da je to dobro.” Kako je naš unutarnji svijet bogatiji i od našeg rječnika, tu poezija uzima svoju riječ, ona je uvijek o onome što je neizrecivo, kaže. “Slično sam iskustvo imala u Istanbulu. To je bila drugačija vrsta samoće, u smislu okrenutosti prema samoj sebi. Bila sam u višemilijunskom gradu, u kojem su ulice pune i u četiri ujutro. Imala sam stan u samom centru, oko mene su milijuni ljudi, a ne poznajem baš nikoga. Doživljaji i slike su bili toliko jaki da sam imala dojam da ću poludjeti ako to ne napišem. Zbilja je ta poezija kod mene nastala iz snažnih doživljaja svega što sam u tom trenutku živjela.”

image
Olja Savičević Ivančević 
Ante Cizmic/Cropix

Nedavno joj je, nakon 15 godina, izašlo novo prošireno izdanje zbirke “Nasmijati psa i sedam novih priča”. “U sve te godine sam napisala samo sedam novih kratkih priča. Nikad kod mene to nije bilo tako konceptualno kao kod nekih drugih pisaca kratkih priča koji odmah na početku znaju kako će izgledati ta zbirka koju kreću pisati. Kod mene se sve događalo spontano. Ja bih, naravno, kasnije to puno uređivala, spajala, jer zašto bi netko čitao naše logoreje, treba čvrsto stajati iza svake riječi. Čovjek sa zrelošću izgubi nešto od početničkog šarma u pisanju, ali nešto i dobije, promišljenost, veću sigurnost. Sigurnost je jedna od ključnih stvari. Bez obzira na žanr, bitno mi je da pišem o onome o čemu imam potrebu kazivati. Imala sam jedan duži period kad sam samo pisala za kazalište lutaka i kazalište mladih u Splitu, radila sam samo drame za djecu i mlade, pisala po narudžbi. Nisu mi, doduše, naručivali konkretnu temu. I tu se ništa od žara pisanja nije gubilo, jer kad uđeš u tu igru onda je to tvoja igra zauvijek.” Pripovijedamo o čitanju, o suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji. Spominje da je se u zadnje vrijeme dojmila zbirka pjesama Eveline Rudan “Smiljko i ja si mahnemo” i roman Nataše Govedić “Kako zavoljeti morskog psa”. “Da bi pisali morate čitati. Dok sam bila mlađa i neiskusnija, neki pročitani tekstovi su mi znali smetati, puno toga što bih pročitala na neki je način ulazilo u moj tekst, uglavnom kroz stil. Sad mi se to ne događa. Treba mi to neprekidno obnavljanje jezika. Pročitam ponekad nečiju rečenicu iz koje onda izrastu čitave moje stranice.”

Kaže da je za doba karantene čak lakše pisala negoli čitala. “Valjda je postojala neka potreba da se sve preživi i prvi put u životu mi se dogodilo da ne mogu naći odgovor u knjigama koje čitam. To je za mene, koja sam cjeloživotna čitateljica, bilo poražavajuće. Kad je prošla karantena, vratila sam se čitanju. Ono mi, pogotovo čitanje poezije, puno znači. Mislim da se u ovim kriznim vremenima ljudi više vraćaju poeziji, i kao čitatelji i kao autori. U zadnje je vrijeme izašlo puno zbirki poezije, i to dobrih.” Izašlo je dobrim dijelom i zbog toga što je dio kasnio zbog pandemije, pa je u kratkom vremenskom razdoblju objavljeno i ono što je planirano zimus ili ranog proljeća i sad. Je li ta sveprisutnost poezije danas samo – privid? I kako je nastao taj privid? Od čega? “Kad se maknemo iz svojih balona i kružoka, skužimo da puno ljudi ne čita ništa. Poezija nije samo pjesništvo, poezija je i mimo književnosti, u svakodnevnom životu. Njezinu procvatu doprinijele su i društvene mreže, tamo zbog svoje forme dobro funkcionira, ljudi na nju na društvenim mrežama jako dobro reagiraju. Ali, ljudi dobro reagiraju na svašta, pogotovo na gluposti. Ipak, ono što bude ukoričeno prođe neku selekciju. Seid Serdarević mi je rekao nepunih mjesec dana od objave zbirke da će ići u drugo izdanje. To nisu velike naklade, četiristo primjeraka, no nije da ljudi te pjesme samo lajkaju i šeraju po Facebooku, već se, eto, nešto knjiga i pročita.”

Ali postoji i druga strana priče – književnost kao da je prestala biti pristupačna, dodaje. “To se dogodilo s mnogim umjetnostima, mnogi kao da misle da im treba posebna dozvola, pozivnica za svijet književnosti. Moj tata je razmjenjivao dobre knjige sa svojim prijateljem automehaničarom. Ili je to bilo drugo vrijeme ili sam ja odrasla u sretnoj zabludi da ljudi čitaju i da je to nešto jako važno. Ali i vrijeme je poskupjelo. Danas je vrijeme postalo ono čega imamo najmanje. Dok ljudi trče da bi nešto zaradili, gube vrijeme za čitanje, za gledanje filmova, pogotovo za čitanje ili slušanje glazbe. A jako je bitno to vrijeme kad možeš zastati. Možda nam ništa i ne treba toliko koliko treba da zastanemo i posvetimo se sebi. I drugo, a bitno - u svijetu nedostaje empatije. Poezija je u stanju proizvoditi velike količine empatije.”

U stihovima govori i o povlaštenom položaju promatrača. “Oni kojima sam u nekim pjesmama dala glas nikada neće biti u prilici objaviti knjigu pjesama, možda niti čitati književnost, kamoli je pisati. Kad sam u Kaštel Lukšiću, mjestu mog djetinjstva, predstavljala knjigu ‘Adio kauboju’, ti momci koji su me inspirirali za likove romana, taj svijet iz kojega sam i sama potekla, javili su mi se na ulici, čestitali mi, ali nisu došli na predstavljanje knjige. Ne vjerujem da je većina njih i pročitala knjigu. Tu knjigu čitaju dobrostojeći mladi Amerikanci a nisu je čitali ljudi čiji sam svijet opisala u njoj.” Trebalo bi, kaže, raditi na tome da kultura i umjetnost budu dostupniji svima. “Kultura je postala nešto elitno. S time da mi koji smo proizvođači te kulture i ne moramo biti dio elite, mi se umjetnošću često bavimo posve prekarno. Imamo neki simbolični kapital. Umjetnost je uvijek bila ta koja te može dovesti u povlašteni položaj, u položaj promatrača vlastitog života i svijeta iz kojeg si potekla. A onda možeš osjetiti obavezu da o tome progovoriš umjesto onih koji ne mogu. Pa to možda netko i pročita. Sigurno ima onih koji to pročitaju. Kojima to znači. Koje to ohrabri.” Enes Kišević svojevremeno je svoje pjesme čitao po tvornicama, išao među tvorničke radnike, spomenem. “Da, te pjesme su im nešto značile”, odvraća. “I vaše bi značile… Možete li zamisliti da uzmete ovu novu zbirku, nađete kakvu preostalu tvornicu i čitate radnicima na rubu grada?” “Meni bi bila čast čitati pjesme u tvornici ako ih još ima i ako bi me htjeli, sigurna sam da bih imala veću tremu negoli da govorim i čitam na kakvoj književnoj večeri. Ta ideja mi je, zapravo, genijalna. Možda… kad dođem u Zagreb. Luiza Bouharaoua je pisce dovodila u zatvore, to je bio vrlo uspio projekt.”

Ako želiš da poezija bude društveno relevantna, dodaje, onda ona mora biti komunikativna i govoriti o društveno relevantnim stvarima, da dopre do što većeg broja čitatelja. “E sad, kako napraviti da bude jednostavna, a da pritom ne izgubi poetsku kvalitetu. I meni je ugodnije baviti se nekim drugim stvarima negoli onima koje su pomalo tabui u društvu, ali i u jeziku i unutar same poezije. Pjesnici su podozrivi prema tome hoće li politika i svakodnevni društveni angažman narušiti poeziju. Imamo puno primjera da to može izgledati i drugačije. Za to je potrebna određena pjesnička vještina, možda i hrabrost. Ali, što bi netko pisao o tome ako mu se ne da. Nekoga više zanima more, nekoga zvijezde, nekoga socijalna nepravda. Sloboda svima!”

U njezinu je narativu snažna ženska linija. Ima već neko vrijeme da radi na romanu o majci. U zbirci je i pjesma “Upute kćerima za odlazak na fakultet”: “Ako ti ikad kažem da ostaneš/Otiđi još malo dalje/ I ako ti kažem da se vratiš/ Odmah izaberi prekomorski let/ I odleti”. “To je pjesma o odrastanju mladih žena, za one kćeri i majke koje je dožive kao svoju, kao nježno ohrabrenje da budu svoje i slobodne, otvorene prema ljudima i životu, dobrim ljudima i dobrom životu. Odnosno mamama da podrže kćeri u onom što kćeri žele.” Kći je upravo postala studentica, upisala je švedski jezik i komparativnu književnost. Majka kaže da kći “obožava nordijsku kulturu, voli njihovu mitologiju i književnost”.

Pitam za roman o majci. “Mislim da smo baš nas dvije prije nekog vremena razgovarale o tome, najavila sam da želim napisati roman koji govori o ženskoj strani obitelji, zapravo koji se temelji na stvarnim pismima, dokumentima, na intimnoj arheologiji, starim fotografijama, sve ne bih li ispisala intimnu priču, povijest tih žena. Kod nas to nije dovoljno pisano, barem ne iz pera žena. Obično su muškarci davali svoj perspektivu, opisivali ženske likove. Prije puno godina Kruno Lokotar me, kad bih mu povremeno ispričala neku priču o mojoj babi i prababi, upitao zašto o tome ne pišem. Ja sam tad mislila da to nikoga ne zanima. A onda sam shvatila da taj višak sudbine koji se ponekad dogodi u nekim obiteljima može biti zahvalan ako ga uspiješ savladati i napisati. U mojoj se obitelj dogodio baš taj višak sudbine. Što nije baš bilo sretno za te žene i njihove muškarce. Možda je moja obaveza da tu besmislenu patnju koja se provlači kroz stoljeća na neki način artikuliram, da joj dadem neki smisao, dostojanstvo.”

Kakva je ta besmislena patnja? “To je patnja uzrokovana ratovima, raznim situacijama do kojih dođe kad se povijesne okolnosti u potpunosti utječu na privatni život. Na užasne načine. Kad sam ušla u priču, mislila sam da će mi to biti lako napisati, da ću oko činjenica izgraditi neki fiktivni svijet. No kad sam ušla u središte tih trauma, shvatila sam da me to iscrpljuje i uzela sam predah. Namjeravam se vratiti tekstu. Dosta sam razmišljala o njemu, sad mi se čini da sam opet spremna na suočavanje s njim. Sve te žene ipak su nalazile i imale strast za životom, u njima je bilo hrabrosti, znale su u svemu tome biti sretne, upoznati ljubav, usprkos tim teškim okolnostima. Željela bih pisati o tome.” Pjesma “Vijek” možda je svojevrsna najava i tog romana u nastajanju. U njoj pripovjedačica otrese pepeo s haljine i krene, naglo i sigurno... jer majka i babe pojele su sav njezin strah.
 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. kolovoz 2020 10:53