U nastavku donosimo:
- središnji lik, sutkinju Vrhovnog suda Teoh Yun Ling i jednu od najzagonetnijih figura – vrtlara cara, Nakamuru Aritoma, i vezu koja se iz naukovanja pretače u nešto dublje
- prostor priče, japanski vrt Yugiri, kao pozornicu sjećanja, otkupljenja i tihih preobrazbi
- iskustva ljudi zahvaćenih ratom i kolonijalnim naslijeđem, isprepleteni s intimnim traumama
Toliko je životno i logično da smetnemo s uma: "Postoji božica sjećanja Mnemozina, ali ne i božica zaborava. No trebala bi postojati jer one su sestre blizanke, dvojne sile što kroče uz nas, svaka s jedne strane, boreći se za prevlast nad nama i našim bićem sve do naše smrti." Mi na paralelama (J. Brodski: barbari i ratovi kreću se paralelama, civilizacije meridijanima) skloni smo osakatiti Mnemozinu, a od sestre joj napraviti Hidru ili Himeru, kako kolektivno, tako i individualno. Upravo je dobra književnost oduvijek uspostavljala ravnotežu između sjećanja i zaborava, bilježeći ono što je sjećanje smatralo nepriličnim i ukazujući na opaku selektivnost zaborava: kao u fizici – ništa ne nestaje, samo se transformira u neki drugi oblik. Često poguban.
Srž je to ovog romana koji nas mnogočemu može podučiti, ako smo otvoreni za spoznaju da su obrasci paralela i meridijana univerzalni, da ono što smatramo vlastitom jedinstvenošću postoji i na drugim širinama i duljinama, da niti kujemo svoju sudbinu posve slobodno niti smo dužni povinovati se pritiscima sredine. Mudrost srednjeg puta nije puka fraza istočnjačke filozofije nego izazovna trpnja za koju treba ponešto umijeća da bi se preživjelo Mnemozinu i sestru joj.
Pripovjedačica i središnji lik romana sutkinja je Vrhovnog suda Teoh Yun Ling u Kuala Lumpuru, koja se upravo prijevremeno umirovila, usprkos blistavoj karijeri, stečenoj neumoljivim i neoborivim istragama i tužbama ratnih zločina u Malaji. Takva predanost i učinkovitost potječe iz njezine biografije: kao tinejdžerica bila je, zajedno sa starijom sestrom, zatočena u japanskom logoru. Sestra nije preživjela, a ni Yun Ling zaboravila. Japan je okupirao Malaju dan prije napada na Pearl Harbour (saveznici nisu ni trepnuli) i monstruozno zatirao domaće multietničko stanovništvo. Yun Ling, rođena 1923., na Penangu, potječe iz bogate tjesnačke kineske porodice, što znači da su njezini preci davno došli u Malaju, asimilirali se, govorili samo engleski, jezik kolonizatora. Njezina porodica nije čak ni njegovala drevne kineske običaje.
Kasnije ćemo saznati da se sutkinja povukla zbog dijagnoze afazije i posljedično demencije, a ima nezavršene poslove u visočju Cameron, među kojima je i suočavanje s vlastitom prošlošću isprepletene s prošlošću zemlje. Život joj je obilježila sestrina smrt i odnos s negdašnjim vrtlarom japanskog cara, Nakamurom Aritomaom, kao i učenje umijeća oblikovanja japanskog vrta. I tako se pripovijest gradi u složenoj strukturi prisjećanja/zaborava i njezinih nastojanja da sebi i onima koje je voljela ostavi dostojanstvo koje zaslužuju, uz brojne sudbine koje su se susrele u kolopletu krvave ratne i poslijeratne malajske prošlosti.
Sporo i tiho, poput oblikovanja japanskog vrta, promišljeno poput drevnih uputa za stvaranjem iluzije u ukroćenoj prirodi, strpljivo poput kontemplacije nad neumitnom promjenom i propadanjem svega. Premda je zaplet intrigantan do samoga kraja, nije to tekst za one koji imaju koncentraciju duljine glazbenog spota. Nema žurbe, valja zastati na zavijutku vrta s novim pogledom, predahnuti na planinskom svetištu, promisliti nad zagonetnom rečenicom koja se doima kao zen koan… Eng je sjajan drevni pripovjedač, kao i u romanu Kuća od vrata, njegovi likovi su vjerodostojni, struktura pažljivo izgrađena.
Vrt večernjih magli
Yugiri, na japanskom "vrt večernjih magli", prostor je zapleta i otkupljenja. Mlada Yun Ling za njega je saznala kad se došla odmoriti na plantažu čaja obiteljskog prijatelja Magnusa, koji je došao iz Južnoafričke Republike i njegove žene Emily, Kineskinje te pridruženog im nećaka Frederika. Nakon što je razgledala Yugiri, Yun Ling poželi napraviti japanski vrt u sjećanje na sestru koja ih je obožavala – usprkos tome što mrzi sve japansko. No, vrtlar Aritomo odbije, predloži joj da postane njegova naučnica i sama nauči stvoriti vrt. Njezino naukovanje postupno se pretvara u životne lekcije, ali i ljubavnu priču. Aritomo, složen i zagonetan lik, ostane prisutan i kad nestane.
U vrijeme kad komunističke bande teroriziraju Malaju i ubijaju civile, njih dvoje proniču u tajne prirode i vlastitu prošlost, u kojoj ništa nije crno-bijelo, niti je itko bez grijeha. Usto, nije on samo vrtlar, nego i umjetnik drvoreza i tajanstvene japanske tetovaže horimono, kultna figura u svojoj domovini u koju se nikad nije vratio. Poput otkrivanja simbolike prizora iz vrta, rastaču se slojevi sjećanja i zaborava, a kad na scenu uđe japanski povjesničar, profesor Tatsuji Yoskikawa, sve se dodatno zakomplicira. I on je žrtva rata…
Na fonu brojnih pojedinačnih sudbina, autor je decentno upleo društveno-političke i ekonomske prilike, odnose među rasama i klasama, posljedice kolonijalizma i ratnih stradanja, tajne vojne operacije i masovno ubijanje svjedoka. Istančanost njegova pisanja o krajolicima ili pak drevnim umijećima, samo se još jedan razlog za uživanje u ovom djelu nastalom zato da ne zaboravimo Mnemozininu sestru.
Tan Twan Eng
Vrt večernjih magli
prev. Matija Pospiš
Hena com
Zagreb, 2024.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....