U Zagrebu sam 70-ih lijepo živjela, imala sam malu djecu, družila sam se s prijateljima...No, vratili smo se u Ameriku

Teško da na svijetu postoje dvije osobe rođene i odrasle u Americi koje nemaju hrvatske pretke, a da standardni hrvatski jezik govore poput najboljeg radijskog spikera, gramatički i fonetski besprijekorno, s raskošnim vokabularom poput najrječitijih izvornih govornika. Ima jedna takva Amerikanka, a ona je Ellen Elias-Bursać, koja je, da ne bi bilo zabune, drugi dio svog prezime preuzela od muža Hrvata. Živjela je u Hrvatskoj, no posljednjih 35 godina joj je stalna adresa u Bostonu, gdje se između ostaloga bavi prevođenjem hrvatskih književnih djela na svoj materinski engleski jezik i u tome je veoma uspješna, o čemu najbolje svjedoči podatak da je zahvaljujući njezinim prijevodima svijet upoznao romane Dubravke Ugrešić, Miljenka Jergovića, Roberta Perišića, Kristiana Novaka, Ivane Bodrožić... Bila je predsjednica Američkog društva književnih prevoditelja, radila je na Haškom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, a za svoj je prevodilački rad primila brojne nagrade od kojih je posljednja Nagrada za književnost Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) za roman "Sinovi, kćeri" Ivane Bodrožić. Riječ je o jednom od najvećih međunarodnih književnih priznanja kojem je cilj promicati književno bogatstvo raznih regija te slaviti ulogu prevoditelja kao mostova između kultura, a na svečanosti u Londonu nagrađene su i autorica i prevoditeljica.

* Koliko vam je draga ova nagrada?

- Silno mi je drago jer je Ivanina knjiga dragulj od romana i drago mi je da ga što više ljudi ima priliku čitati. Izašao je prije godinu dana. Ona ima svoju čitateljsku publiku u Americi i ova je nagrada poticaj da se što bolje čuje i sazna za taj roman. EBRD je jako dobro organizirao dodjelu nagrade i stvarno smo se osjećale počašćeno i svečano. Bilo je jako lijepo.

* Kada ste preveli taj roman, kakvo je vam je bilo to prevoditeljsko iskustvo i po čemu ćete ga pamtiti?

- Roman je jako zanimljiv. Ima internu naraciju koja je okvir za doživljaj cijelog romana. Tri su lika i svaki priča svoju priču. Prvi je lik žena koja leži paralizirana u bolnici i sve što joj se dogodilo doznajemo kroz njezina razmišljanja. Drugi lik je njezin dečko koji ima svoju priču, a treći njezina majka. Bio je to veliki izazov za prevoditelja.

* Kako to da izvrsno govorite hrvatski? Je li moguće da ste rođeni i odrasli u Americi?

- U mojoj obitelji svi imaju dara za jezike. To nam je valjda prirođeno. U srednjoj školi sam učila ruski jezik i zatim ga studirala na fakultetu. Kad sam za vrijeme studija tražila mjesto gdje bih mogla usavršavati ruski na jedan semestar, saznala sam da Jugoslavija ima razmjenu studenata sa Sveučilištem u Oregonu, a moji profesori u Minnesoti su se povezali s kolegama u Oregonu i tako je nas četvero studenata došlo u Zagreb. To je bio semestar 1972. i 1973. godine, tijekom kojeg smo bili gostujući studenti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje smo učili ruski, ali i hrvatski. Bili smo ozbiljno posvećeni studiju.

* Vjerujem da vam nije bio dovoljan samo jedan semestar da tako dobro svladate hrvatski jezik?

- Nakon što sam završila fakultet, vratila sam se u Zagreb, gdje sam se udala i ostala živjeti. Na Filozofskom sam kao B predmet upisala Jugoslavistiku nakon što su mi priznali Rusistiku. U Zagrebu sam završila magisterij i doktorat. Imala sam čast slušati izvrsne profesore.

* Jeste li se i tada, u doba studija, planirali baviti prevođenjem?

- Uvijek me je prevođenje zanimalo i, kada sam prepoznala da su mi najdraži jezični predmeti, razmišljala sam kako se mogu u njima profesionalno razviti. Mogla sam raditi kao nastavnica ili prevoditi. Prevođenje me više privuklo. U Zagrebu su me mnogi sve više tražili da im pregledam tekstove i malo-pomalo sam ušla u taj krug književnih prevoditelja koji su me usmjeravali i pomagali mi da se razvijam u tom poslu.

* Kako se živjelo 70-ih godina u Zagrebu? Je li bilo bitno drukčije nego u SAD-u?

- Lijepo sam živjela, super mi je bilo, sve mi je bilo zanimljivo, voljela sam ići u kazalište, na koncerte, imala sam malu djecu, družila sam se s prijateljima...

* Koliko dugo ste živjeli u Hrvatskoj?

- Od 1974., kada sam se udala, do 1990. godine. Punih 16 godina. Moj muž je Zagrepčanin, Milorad Bursać.

* Zašto ste se vratili u Ameriku?

- Dugo sam živjela u Zagrebu i htjela sam se više družiti sa svojom obitelji u Americi. Redovito smo odlazili u Ameriku i mom mužu je jako pasalo biti tamo, a i ja sam htjela živjeti i raditi u Americi. Suprug je tamo odmah dobio posao pa smo se i on i ja relativno lako snašli, a i djeci je bilo dobro. Naša odluka o preseljenju bila je osobna i nije bila potaknuta politikom.

* Kako se danas živi u Americi i što se promijenilo posljednjih nekoliko mjeseci?

- Neću komentirati politiku, ali ću reći da smo okruženi promjenama. Ono što se mene izravno tiče jest činjenica da su ukinute državne dotacije izdavačkim kućama koje su izdavale prijevode. To su male izdavačke kuće koje su objavljivale 10 do 15 knjiga godišnje. One su dobivale 15 do 20 tisuća dolara potpore godišnje od američke vlade, i to je kompletno ukinuto. Politika nove vlade je da se smanje federalna davanja u svim pogledima. Time se prebacuje odgovornost za neke stvari na lokalne i privatne izvore financiranja. Veliko je pitanje tko će preživjeti od tih malih izdavača. Kada me netko nazove i pita bih li prevela njihove knjige, savjetujem mu da nađe prevoditelje za talijanski, francuski ili španjolski jezik jer te zemlje još daju potporu kulturi. Teško je reći što će od svega ostati za četiri godine.

* Dolazite li redovito u Hrvatsku i koliko vam je boravak u Hrvatskoj važan zbog posla kojim se bavite?

- Svake druge godine budem otprilike dva mjeseca u Zagrebu. Prošle jeseni bila sam zadnji put. Društvo književnih prevoditelja ima rezidenciju za strane prevoditelje u središtu grada, na Svačićevu trgu, i tamo sam bila smještena. Bilo mi je fantastično. Družila sam se s prijateljima, autorima, izdavačima... Nastojim redovito dolaziti. Možda opet dođem na proljeće. I dalje sam vezana za Hrvatsku jer su mi u Zagrebu neki najbolji prijatelji i važno mi je biti s tim ljudima, kao i biti u Hrvatskoj, šetati, piti kave, ići na predstave, koncerte...

* Što vam je najveći izazov u prevođenju književnosti?

- Najveći je izazov uhvatiti glas lika, ono što mu je prirodno, ono što mu paše. U Ivaninu zadnjem romanu su tri vrlo različita lika i treba imati osjećaj za svaki od njih. Naravno da su veliki izazov i stvari koje se referiraju na lokalnu kulturu ili dijalekt. Poznato je da sam prevela Novakovu "Črnu mater zemlu", koja je pisana na dijalektu. Prevođenje dijalekta je jako teško. Za Ivanin prvi roman "Hotel Zagorje" napisala sam pogovor u kojem sam za američke čitatelje objasnila što se događalo u Vukovaru. A u njezinu drugom romanu "Rupa" svako poglavlje počinje nazivom jedne pjesme Ekatarine Velike, pa sam ih prevodila na engleski, ali smo u pogovoru stavili naslove pjesama na srpskom da ih svatko može naći na YouTubeu i poslušati.

* Po čemu se dobar prijevod razlikuje od lošega?

- To je dobro pitanje. Važno je da mi tekst na engleskom, kada ga čitam, drži pažnju. Mnogo, naravno, ovisi i o originalu. Ako je original pun humora i igara riječima, onda s velikim zanimanjem pratim kako je to prevedeno. Loš je prijevod onaj u kojem se ne pazi na rečenicu. Postoje prijevodi iz 50-ih godina Miroslava Krleže. Pisala sam magisterij o tome kako su njegove knjige prevedene na engleski. Tada je bilo moderno da se duge rečenice rascjepkaju na kratke. To mi je grozno. Takav mi prijevod ne daje osjećaj Krležina teksta. Ali tada se smatralo da sve mora biti prilagođeno engleskom i da ne trebaju biti dugačke rečenice. Danas je pristup rečenici mnogo fleksibilniji.

* Gdje tražite rješenja kada ne znate kako prevesti neku riječ ili izraz?

- Pa krenem... Kopam, razmišljam, gledam sinonime, a ponekad samo zaspim navečer i probudim se ujutro i sve mi bude jasno. Internet je fantastičan alat. Ako trebam prevesti neki idiomatski izraz poput "nemati dlake na jeziku", gledam hoću li to prevesti doslovce ili ću naći neki izraz na engleskom – i onda se igram.

* Jeste li prevodili poeziju?

- Uz Damira Šodana prevela sam zbirku pjesama Ivane Bodrožić. Damir je pravi pjesnik i izvrstan prevoditelj poezije – i on je tu bio ključan. Ja, u pravilu, ne prevodim poeziju. Nisam u tome vrsna.

* Koliko je za vaš prevoditeljski posao važno da vam se sviđa književno djelo koje prevodite?

- Često, kada krenem prevoditi neko djelo, ne znam puno o njemu. Ako mi izdavačka kuća pošalje tekst da ga vidim, ja to pogledam, ali tek kada prevodim ulazim duboko u neko djelo. Kratkim pregledom se ne može steći intimniji odnos prema djelu. Ne razmišljam o tome sviđa li mi se neko djelo, nego se – prije ili kasnije – s njim srodim, posvojim ga. Bilo je romana koje sam prevela a da su mi se iz raznih razloga manje svidjeli. Malo je takvih. Prevela sam 40-ak književnih djela, a za dva ili tri naslova mogu reći da mi nisu legla.

* Koliko je poželjno da se autor književnog djela i prevoditelj poznaju i da komuniciraju?

- U zadnje vrijeme prevodim žive autore. Poželjno je da se autor i prevoditelj poznaju. Ako autora ne znam otprije, kada završim grubu verziju prijevoda, pošaljem mu pismo u kojem mu postavim neka pitanja i onda to prodiskutiramo. I autoru kojeg znam katkad postavim neko pitanja, recimo ima li neku zamisao kako bi se nešto prevelo, najčešće neko ime. Većinom pisci znaju engleski pa imaju i ideju kako bi nešto u njihovu romanu moglo biti na tom jeziku. I onda primjedbe autora uvažim ako mogu. No, većinom mi autori prepuštaju da sama prevedem kako mislim da je najbolje.

* Ima li tko od pisaca koje ste prevodili čiji rad posebno cijenite?

- Na kraju su mi svi prirasli srcu. Imala sam duboke veze s Davidom Albaharijem i Dubravkom Ugrešić. Na moju žalost, više nisu živi. Oboje su umrli prije nekoliko godina. Kada ulazim u Davidov tekst, uvijek osjećam neku prisnost, osjećam kako diše... Svi autori koje sam prevodila postali su mi bliski, iako možda nisu bili na početku.

* Što vas je povezivalo s Dubravkom Ugrešić osim prevođenja njezinih knjiga?

- Upoznale smo se u Zagrebu još 80-ih godina. Tada nisam prevodila njezine knjige, ali bila sam joj pri ruci ako je trebalo nešto hitno prevesti. Ona je puno boravila kao gošća na američkim sveučilištima pa smo se viđale u Americi, pogotovo kada je bila na Harvardu, i tada smo se konstantno družile. Onda sam ja šest i pol godina radila u Haagu na tribunalu, a ona je živjela u Amsterdamu pa smo opet često nalazile i posjećivale.

* Je li vam prevođenje s hrvatskoga na engleski bio glavni posao kojim ste se bavili ili ste radili i druge stvari?

- U Zagrebu sam 16 godina prevodila i pomagala u organizaciji studijskih grupa iz Amerike koje su dolazile na jedan semestar. Na ulazu na Filozofski fakultet i danas je ostakljena dvorana koja je tada uređena za nas. Kada sam došla u Ameriku, nakon nekoliko godina sam dobila posao na Harvardu kao lektorica hrvatskog, srpskog i bosanskog pa sam podučavala studente. Bile su to uvijek male grupe vrlo motiviranih studenata. Nakon deset godina na Harvardu otišla sam raditi u Den Haag, gdje nisam prevodila, nego kontrolirala kvalitetu prijevoda mojih kolega.

* Može li se od prevođenja književnosti zaraditi za pristojan život? Mnogi hrvatski pisci, pa čak i oni koji su osvojili brojne nagrade, ne mogu živjeti samo od pisanja knjiga. Kako u tom pitanju stoje prevoditelji?

- I s prevođenjem je slično. Stalno sam angažirana. Prevođenje mi donosi trećinu prihoda od kojih živim. Samo od prevođenja knjiga se ne može zaraditi dovoljno za plaćanje kredita i školovanje djece. To je u Americi posao za slobodno vrijeme. U SAD-u se malo objavljuju prijevodi. U Hrvatskoj se mnogo prevodi svjetska književnost i ljudi od toga mogu živjeti, dok se u SAD-u objavi godišnje samo 600 do 700 djela iz cijelog svijeta, što nije velik broj, a nisu ni veliki honorari. No, volim taj posao pa ga radim iako mi on ne pruža sigurnu plaću.

* Moram vas pitati što mislite hoće li u bližoj budućnosti umjetna inteligencija prevoditi i književna djela i hoće li biti sve manje potrebe za prevoditeljima?

- Nisam za to mjerodavna jer se ne bavim umjetnom inteligencijom. Svi me to pitaju. Ja držim glavu u pijesku, nastojim o tome ne razmišljati. Moguće je da će se prevoditi pomoću UI-ja. Vjerojatno u nekim strukama prevoditelji samo dotjeruju tekst koji je prevela umjetna inteligencija. Autorska agencija Amerike trenutno se bavi time da prevoditelji čijim se tekstovima umjetna inteligencija koristi kao bazom dobiju neku naknadu. Sada ne dobivamo naknadu niti itko traži dopuštenje od nas da se UI koristi našim tekstovima. Međutim, to što se UI koristi mojim prijašnjim prijevodima, ne znači da će prevoditi kao ja. Ja sam osoba u godinama, imam još malo vremena za raditi i hoću raditi.

* Radite li posljednjih godina ipak nešto manje nego prije?

- Radim stalno. Uvijek sam angažirana. Imam već posla do idućega ljeta. Ali ne radim više od jutra do mraka, malo je ležernije.

* Koliko vam otprilike vremena treba za prijevod romana od tri stotine stranica?

- Ovisno o romanu. Četiri do pet mjeseci.

* Jeste li i vi pisali književna djela?

- Nisam. Objavila sam doktorat o Tinu Ujeviću i s kolegicom sam napisala udžbenik za učenje jezika. Napisala sam i knjigu o radu prevoditelja na Haškom tribunalu, odnosno o ulozi prevoditelja u radu međunarodnog sudstva. Prevođenje je bilo jako bitno za sve što se odvijalo na tom tribunalu.

Ellen Elias Bursać
Columbia

Lou Rocco

Biljana Bibi Rakočević

* Koliko su Amerikancima, kao i drugim izvornim govornicima engleskog jezika, zanimljivi romani hrvatskih pisaca?

- Sudeći po broju prodanih primjeraka, jesu. Uvijek se proda od tisuću do tri tisuće knjiga, ponekad i više. Pojedina djela Dubravke Ugrešić prodana su u 10 do 13 tisuća primjeraka. Za vrijeme rata vladao je velik interes za našim piscima jer su u Americi ljudi pratili što se događa kod nas. Poslije rata su se probili drugi pisci, poput Dubravke Ugrešić, Albaharija, Daše Drndić, Ivane Bodrožić... Zna se za njih. Nije to ogroman interes, njihove knjige nisu bestseleri, ali postoji krug ljudi koji ih čita. Nedavno sam u Americi predstavljala Roberta Perišića i tom mi je prilikom dosta ljudi reklo da prate moje prijevode, pa i po tome znam da se čitaju hrvatski pisci. Rekla bih da je interes za njima postojan. Nakladnici biraju djela koja odskaču od prosjeka, možda zbog eksperimentalne proze, neobične teme ili čega drugog. Prosječne književnost je u Americi jako puno, pa nije potrebno prevoditi i prosječne strane romane.

* Je li za pisca iz male zemlje velik uspjeh biti preveden na engleski?

- Naravno da jest jer je velika publika, ali i zato što strani nakladnici u drugim zemljama razmišljaju o prevođenju nekog romana na svoj jezik tek kada ga pročitaju na engleskom. Neki dan sam u Bostonu išla na sladoled sa ženom iz Kine koja prevodi djela Dubravke Ugrešić. Rekla mi je da ne zna hrvatski, nego prevodi s engleskog, moje tekstove. Čula sam i da su neka Dubravkina djela prevedena na španjolski s engleskog. Zato je engleski važan.

* Znate li još koga u SAD-u da tako dobro govori i piše hrvatski poput vas i prevodi književne tekstove?

- Ima puno ljudi, posebno oni koji su iz Zagreba, Sarajeva i Beograda ili drugih gradova došli u Ameriku i usavršili engleski i sada jako lijepo prevode. A ima i Amerikanaca i Engleza u Zagrebu koji to jako dobro rade.