Bila sam kul profa, vani polupijana razmjenjivala zavjereničke poglede sa svojim srednjoškolcima. Neki su od mene žicali cigarete. A moje je pušenje generacijski isključiv prizor. Nisam pušila pred suprugom, svojtom i svojim roditeljima. Neću ni pred svojom eventualno budućom djecom. Jednog dana.
Jednog dana. Jednog dana kad mi pukne film, pa saspem svima sve u facu. Drukčije sam zamišljala ovaj tren. U njemu bi trebalo biti nekog zaključka. Mora biti neke pouke, jer valjda nitko normalan ne prođe kroz slom ovog kalibra a da ne potraži neki smisao. Nakon svega si jača, ili pametnija, recimo. Koja je pouka, koja je pouka. Možda eventualno ovo: ima stvari koje ti se dogode bez smisla, zato si nemoj lagati da si pametnija ili jača, jer nisi, jer si možda i slabija i...