“Nulti broj”, netom objavljeni roman Umberta Eca, izaziva polemike - ali je pomalo znakovito da oni koje je Eco zapravo naperio tim romanom ne polemiziraju oko toga, nego su mu tražili dlaku u jajetu s druge strane, prozirno - ali baš u stilu onoga što Eco proziva u najnovijoj knjizi.
Eco, naime, locira “Nulti broj” u novinsko uredništvo u Milanu 1992, pa je tu - kako smo već javili - udrobio raznovrsne talijanske misterije, među njima i paramasonsku ložu Propaganda 2 (P2) velikog meštra (sviju hulja) Licia Gellija, urotnika miloga i Pinochetu i Miloševiću, Berlusconijeva vođe i uzora, i sve takve neke začine koje i danas svrbe radoznalost izmanipulirane talijanske javnosti.
U svemu tome novine su i jazbina iz koje se lansiraju spinovi, uvježbana mašina za blaćenje - pa se odazvao, kud će suza neg’ na oko, milanski il Giornale, u vlasništvu baš braće Berlusconi.
Kopirao Wikipediju
To je list koji je lansirao poznatu “metodu Boffo”: oklevetao je katoličkog novinara Boffa da je istukao suprugu svog ljubavnika. Dok se dokazalo da to nije tako, da niti je imao ljubavnika niti je koga tukao, Boffo je bio maknut sa svih crkvenih redakcijskih dužnosti. Jedan manje. Taj je list kao zamjenika glavnog urednika imao principijelnoga Roberta Farinu, dok se nije otkrilo da taj gad u novinama dila spinove za račun (dobro plaćen) vojne obavještajne službe, koja je tako intervenirala u unutrašnju politiku.
E, taj svinjski list je “pronašao” da je Eco “kopirao Wikipediju” jer kaže lik u knjizi: “pazi ovo…”, pa citira podatke kako je Gelli krao jugoslavensko zlato iz Kotora 1941, puno za Mussolinija, malo i za sebe.
Točni i netočni podaci
Točno je da je to u Wikipediji, netočno je da je to iz Focusa 2008, točno je da je to iz Corrierea della Sera 1988, kada je o tome pisao Gianfranco Piazzesi (koji je baš zbog tih istraživanja istjeran s mjesta glavnog urednika La Nazione 1971), pa sam tada i ja o tome pisao u Vjesniku navodeći Piazzesija.
I tako il Giornale viče: “Drž’te lopova” i skriva ukradeno…