Michel Houellebecq smatra da 2084, novi roman 66-godišnjega alžirskog pisca Boualema Sansala, opisuje mnogo mračniju i goru budućnost od one koju je kontroverzan Houellebecq opisao u svome posljednjem romanu, Podčinjavanju, izdanome dan uoči terorističkog atentata na pariški satirički tjednik Charlie Hebdo.
Sjetimo li se fertutme koju je, pomalo i pod dojmom žestoke rasprave o Podčinjavanju, izazvala ovogodišnja dubrovačka premijera Houellebecqovih Elementarnih čestica, možda Houellebecqu treba vjerovati na riječ ako smatra da je Sansalov roman još izazovniji. U Parizu očekuju da će rasprave o njemu biti još eksplozivnije. Možda i u doslovnom smislu te riječi.
Naslov je neskrivena aluzija na 1984, kultnu distopiju Georgea Orwella, koja je persiflirala godinu 1948, amblematičnu po staljinističkim prevratima u srednjoj Evropi, te koja je u kolektivni imaginarij uvela Velikog Brata i novogovor.
Era nemišljenja
Sansal je to začinio muslimanskim ekstremizmom. Utopija se zove Abistan, novogovoru je naziv abilang, standardni jezik koji je pobrisao sve ranije, okrivljene za otvaranje duhova i umova pomislima različitima od jedine prave vjere. Počinje era nemišljenja, ne samo podčinjavanja, nego potpunoga, bezuvjetnoga, apriornog pokoravanja.
Ništa nova, reći će bilo koji poznavatelj distopije u znanstvenoj fantastici: to je tema koju znamo još od Zamjatina, zapravo od Londonove Gvozdene pete. Da, ali sada - i to je čini eksplozivnom - teror nije motiviran ekscesom racionalizma, nego ekscesom vjere koja na islam podsjeća još uvjerljivije nego ideologija džihada na Herbertovu Pješčanom planetu. U Sansalovu Abistanu bog je Yölah, a njegov poslanik na Zemlji je Abi. Pod geslom “Umrimo da bismo živjeli sretni!” vodi se “posljednji i odlučni teški boj” protiv nevjerništva.
Život u Abistanu
Vrag je dugo pamćenje: tu odzvanja nekrofilski kontradiktorni poklič španjolskih falangista “Viva la muerte!” (“Živjela smrt!”), ali aluzija je bitno svježija: al-Qa’ida koja je šehide (“mučenike”) kroz samoubojstvene atentate filtrirala navodno u Dženet (Raj), odnosno “DAIŠ” (“Islamska Država”), za koju čak i al-Qa’ida kaže da je previše krvoločna.
U Abistanu nema ni prostora ni vremena za razmišljanje, baš kao ni u pruskoj vojsci. Komunikacija se svodi na parolu “Umrimo da bismo živjeli sretni!”, koja se ponavlja poput mantre, danju i noću, kao vrhovna mudrost koju je Yölah povjerio Abiju. Tko makar pokuša izmaknuti religijsko-ideološkoj kontroli kazna je bičevanje, kamenovanje, javno smaknuće na stadionu, kako smo vidjeli u talibana, tih “vjeroučenika” u Afganistanu.
Iskru nade, onu remarqueovsku “isku života”, unosi Ati, voljan izmaknuti svenazočnom pritisku koji priječi misliti, željan prekoračiti zabranjenu granicu iza koje, nada se, još opstoji drukčiji, slobodniji svijet.
U nedavnom intervjuu Sansal se ogradio se od Houellebecqovih pohvala, jer hvalitelja smatra ipak islamofobom, a Sansal tvrdi da se ne protivi islamu nego totalitarizmu, uvršćujući tu i staljinizam, i fašizam ili nacizam, koji su prošlost sravnjivali sa zemljom i izmišljali novu povijest (“još stariju i ljepšu”, mogli bismo dodati).
Istjeran s posla
Sansal se u Alžiru javno višekratno suprotstavio fundamentalističkom ekstremizmu, ali nije u tu svrhu legao na rudu poluvojnom režimu, pa je 2003 istjeran s posla u Ministarstvu privrede, a zbog mobinga je od zaposlenja odustala i supruga.
Mogao je otići u egzil, mogao je prihvatiti katedru u Berkeleyju, ali smatra da mu je dužnost ostati u vlastitoj zemlji i učiniti nešto za nju, iako ondje više ne može objavljivati, kao da ne postoji.
Roman 2084, pisan francuski, ušao je u krug kandidata za Goncourtovu nagradu.