Umro je jedan od najvažnijih svjetskih pisaca. Podsjećamo što je govorio dok je bio u Hrvatskoj

Jedan od najvažnijih svjetskih autora, slavni nizozemski pisac, pjesnik i esejist Cees Nooteboom preminuo je 11. veljače 2026., u dobi od 92 godine, na svom voljenom otoku Menorci, javio je njegov izdavač Fraktura.

Kako navode iz Frakture: Cees Nooteboom (rođen 1933.) smatra se jednim od najvažnijih suvremenih europskih književnika. Nakon školovanja u samostanskim školama mladost je proveo autostopirajući po Europi te je to iskustvo pretočio u svoj debitantski roman Philip en de anderen (Philip i drugi, 1955.). Godinu dana poslije objavio je pjesnički prvijenac De doden zoeken een huis (Mrtvi traže kuću). Njegovo opsežno stvaralaštvo obuhvaća romane, putopise, eseje, poeziju i drame, a djela su mu prevedena na više od trideset jezika.

Posebno je bio poznat kao putopisac: pisao je za Het Parool, Elsevier i de Volkskrant, a od 1968. djelovao je kao književni urednik časopisa Avenue. Putopisne priče prvi je put objavio u knjizi Een middag in Bruay (Poslijepodne u Bruayu, 1963.), potom u Een nacht in Tunesië (Noć u Tunisu, 1965.) i Een avond in Isfahan (Večer u Isfahanu, 1978.).

Šira međunarodna čitateljska publika upoznala ga je s romanom Rituelen (Rituali, 1980.), za koji je dobio nagradu F. Bordewijk i američku nagradu Pegasus za najbolji neamerički roman. Taj je roman postao klasik suvremene europske književnosti. Na hrvatski ga je prevela Romana Perečinec. Roman Rituali tematizira sukob starog i novog, gubitak koraka s vremenom i sa samim sobom. Među njegovim važnim djelima nalazi se i putopisni bestseler De omweg naar Santiago – Skitnje do Santiaga, koji je na hrvatski preveo Radovan Lučić. Skitnje do Santiaga donose bilješke modernog hodočasnika koji kroz pejzaže, gradove, povijest, umjetnost i religiju Španjolske promišlja Europu i sebe samoga.

Za svoj je cjelokupni opus 1992. godine dobio nagradu Constantijn Huygens. Sa suprugom, fotografkinjom Simone Sassen, napisao je knjigu Tumbas, posvećenu grobovima pjesnika i mislilaca, te impresivnu knjigu Saigoku, izvještaj u riječi i slici o njihovu hodočašću do 33 hrama u blizini Kyota. Izdavačka kuća Suhrkamp objavila je njegova Sabrana djela u jedanaest svezaka.

Godine 2003. dodijeljena mu je Austrijska državna nagrada za europsku književnost, a 2004. prestižna nagrada P. C. Hooft. Ujesen 2009. primio je Nagradu za nizozemsku književnost. Godine 2023. objavljena je njegova sabrana poezija pod naslovom Zo worden jaren tijd (Tako godine postaju vrijeme), knjiga koju je sam Nooteboom smatrao svojim najljepšim izdanjem.

S hrvatskim je čitateljima bio posebno povezan. Posljednji je put u Zagrebu Nooteboom gostovao 3. ožujka 2016. na književnoj tribini Razotkrivanje u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je u razgovoru s urednikom Romanom Simićem govorio o svom književnom radu, putovanjima i pogledu na Europu i svijet).

Nooteboom je bio poznat po jedinstvenom pristupu književnosti, često brišući granice između fikcije i dokumentarnog, između putopisnog, esejističkog i romanesknog. Njegovo djelo odražava duboko razumijevanje europske kulture i povijesti, a sposobnost da osobno iskustvo poveže s univerzalnim temama učinila ga je jednim od najcjenjenijih autora naše epohe.

Čitatelji, prijatelji i suradnici ovog međunarodno priznatog pisca pamtit će Ceesa Nootebooma po prijateljstvu, erudiciji entuzijazmu i snažnoj individualnosti.

Dao je intervju Karmeli Devčić, koji je objavljen 2016. godine, s naslovom: "Ne sjetimo li ih se, mrtvi će naći način da nas podsjete na sebe‘.

Među ostalim je govorio kako je otkad se otisnuo iz samostana, proputovao svijet. Na pitanje koje je najspiritualnije mjesto što ga je vidio, odgovorio je: “Nisam siguran za točno mjesto, ali to je vjerojatno priroda. Šuma. Možda negdje u Španjolskoj, može biti na različitim mjestima. Možda pored Sjevernog pola. Bio sam po japanskim budističkim hramovima, u Benaresu… Najspiritualnije mjesto ili trenutak može biti dok čitam kakvu upečatljivu poeziju, gledam snažnu sliku, dok šećem, ili u pustinji. U pustinji je vrlo intenzivno jer tamo nema ništa između tebe i horizonta. Na koncu, spiritualno mjesto jest u tebi samom.”

U istom je intervjuu rekao sljedeće: “Slučaj je htio da su mi u zadnja dva dana prevoditelji i u Sloveniji i u Hrvatskoj pričali o prijateljima, nizozemskim autorima koji su mrtvi i osjetio sam da, makar mrtvi, dok tako govore o njima, postaju gotovo živi. To je manje misteriozno podsjećanje na mrtve od onoga što spominjete u mojoj priči. Ali, da, vjerujem da ima puno načina na koje nas mrtvi podsjećaju na sebe.”

Govorio je i o Donaldu Trumpu: "Svijet ne djeluje kao optimistično mjesto. Pogledajte Sjedinjene Američke Države i Trumpa. Šokantno ga je slušati, šokantno jer je to što govori - apsurdno, ridikulozno, groteskno, a ipak mu prolazi. Mislim da je internet dosta pridonio tome da sad ljudi mogu reći stvari koje se prije nisu mogle čuti u javnosti. Internet nam je dao pseudo demokraciju i sad svatko može reći što god želi, pa čak i gluposti poput Trumpovih koje onda ponavljaju drugi i glupostima daju opasnu dodatnu snagu.”