Umro je Renato Baretić

U Splitu je u 62. godini života preminuo Renato Baretić, novinar, scenarist i pjesnik te jedan od najomiljenijih hrvatskih prozaika starije srednje generacije. Svestran i raznovrsnih interesa, Baretić će ostati vjerojatno najpoznatiji po svom debitantskom romanu „Osmi povjerenik“, koji se od prvog izdanja 2003. do danas pretvorio u svojevrsni fenomen. Veliki hit, višestruko nagrađivan, prevođen i ekraniziran, „Osmi povjerenik“ bio je i ostao knjiga kroz koju su građani Hrvatske artikulirali svoj pogled na društvo u razdoblju rane tranzicije.

Renato Baretić rođen je u Zagrebu 1963. Nakon srednjoškolskog obrazovanja pokušavao se u više navrata upisati na studij glume, no u tome nije uspio. Studirao je fonetiku i komparativnu književnost. U tom razdoblju počinje se baviti poslom koji mu je isprva trebao biti uzgredna zarada, a pretvorio mu se u trajnu profesiju: novinarstvom. Pisao je za „Večernji list“. Radio je kao reporter. Njegov novinarski rad uočit će splitska „Slobodna Dalmacija“, koja je tada – 80-ih – imala ozbiljan novinarski skauting i nepogrešivo njušila talente. Baretić dobiva ponudu da radi za „Nedjeljnu“ i „Slobodnu Dalmaciju“. Počinje pisati žanr koji će ga dugo obilježiti, žanr koji je ujedno tada – 80-ih – bio strašno popularan: TV kritiku. Njegovo novinarstvo u hipu je postalo popularno, a Baretić cijenjen i čitan. Kako je nekako u to doba doživio i obiteljsku tragediju, Baretić se odlučuje na kompletan rez. Premda čisti Zagrepčanin bez unce dalmatinskih korijena, seli se u Split, gdje će ostati cijeli život.

Tijekom kasnih 80-ih i 90-ih Baretić je popularan novinar, pogotovo TV kritičar. Bavi se žanrom koji su u Hrvatskoj kanonizirali Veselko Tenžera i Tanja Torbarina, ali drukčije od njih. Blag je, bez zlobe, pomirljivo duhovit, u tekstovima ima neku nježnost koja će postati i svojstvo njegove proze. U tom razdoblju počinje se javljati i kao pjesnik. Prvu zbirku – „Riječi iz džepova“ – objavit će 1998. u Feralu pod uredništvom još jednog pokojnika – Predraga Lucića.

Nakon 2000. godine stvari se u hrvatskoj književnosti preslaguju. Dolazi do prodora niza istaknutih novinara u prozu, a zajedničko im je što u književnost unose senzibilitet novina: pitkost, težnju da budu čitani, političku angažiranost i interes za društvenu stvarnost. Dio tog vala – ali na sasvim zaseban način – bit će i Baretić. U književnost ulazi kad je trend već uhvatio korijenje romanom „Osmi povjerenik“, koji će se pretvoriti u društveni fenomen.

Baretićev najpopularniji roman bavio se sitnim političkim potrčkom koji dolazi kao vladin povjerenik na zabačeni pučinski otok Trećić, na kojem se nije konstituirala izabrana vlast. Gradski pridošlica tamo zatekne bizarni mikrokozmos čudaka koji su se odlučili otrgnuti „normalnom“ poretku na kopnu. Domišljati politički high-concept, Baretićev je roman ujedno bio i lingvistički podvig. Za potrebe romana Baretić – koji je imao fenomenalno uho za narječja – izmislio je i dosljedno proveo nepostojeći sjevernodalmatinski otočki dijalekt. Knjigu je to činilo naoko praktički neprevodivom. Unatoč tome, prevodila se dosta i s uspjehom.

„Osmi povjerenik“ osvojio je praktički sve ugledne prozne nagrade koje se u Hrvatskoj mogu dobiti. Knjiga je postala omiljeni bestseler. Njezin uspjeh sam je po sebi tema kojom bi se mogla baviti sociologija kulture. Kao da su u „Povjereniku“ i Trećiću hrvatski čitatelji prepoznavali različite stvari. Uspjeh trećićanskog romana mogao se iščitati i kao simptom ozbiljnog razočaranja Hrvata tranzicijskom normalizacijom te stanovitog osjećaja zgađenosti i demokracijom i mladim kapitalizmom. Trećić je za takve čitatelje postajao locus amoenus, mjesto koje je utopijsko jer ga od onog sranja na kopnu (i u gradu) dijele tri kanala. S druge strane, dio je čitatelja u Trećiću vidio antiglobalizacijsko galsko selo, mjesto otpora Imperiju, otočić suvereniteta koji se ne da podvrgnuti suvremenom diktatu. Takva – zapravo neokonzervativna – interpretacija romana prevladavala je u filmskoj adaptaciji redatelja Ivana Salaja, adaptaciji koja mi je bila utoliko iznenađujuća što je redatelj knjigu pročitao stubokom drukčije od mene. Ali – to očito mora biti svojstvo dobre proze, da je višeznačna, ne „crta“ vlastitu poantu i nudi više smjerova razumijevanja.

Nakon „Osmog povjerenika“ Baretić se intenzivno prihvaća proze. Do 2008. objavit će još dva romana, „Pričaj mi o njoj“ (2006.) i „Hotel Grand“ (2008.). Sam autor bio je do stanovite mjere razočaran što njegove kasnije prozne knjige nisu ponovile uspjeh, čitanost i omiljenost „Osmog povjerenika“. Književna javnost utjerala je Baretića u neželjenu poziciju one-hit-wondera, koja je umjetniku uvijek teška. Upitno je je li to bilo ispravno. Jer – recimo – poratna urbana melodrama „Pričaj mi o njoj“ knjiga je s puno vrlina koja bi zacijelo postala popularnija da je nije zasjenio slavniji prethodnik. Ta knjiga demonstrira ono što je Baretića kao prozaika odlikovalo: nježnost prema likovima, dobrostiva susretljivost prema ljudskim posrtanjima, nenametljiv humor, gipki dijalozi, uho za govorni jezik.

U narednom razdoblju Baretić se oprobava u različitim vidovima pisanja. Bit će suautor humorističke TV serije „Novo doba“. Kao scenarist, suautor je velikog filmskog hita „Što je muškarac bez brkova“ po romanu Ante Tomića. Sudjelovat će scenaristički u bitnoj, ranoj fazi TV serija „Crno-bijeli svijet“ i „Dnevnik velikog Perice“. Objavit će s Ivicom Ivaniševićem knjigu „Split za početnike“, svojevrsni neformalni leksikon grada. Godine 2015. objavit će slikovnicu „Muke malog vuka“. I dalje se bavi novinarstvom kao kolumnist T-portala.

Kao romansijer vraća se konačno metafikcijskim romanom „Zadnja ruka“ (2021.). Pisac koji se rvao s krizom pisanja napisao je roman upravo o krizi pisanja: knjigu o prozaiku kojemu u život počnu upadati vlastiti fikcionalni likovi. Nitko tada nije mogao pomisliti da će Baretiću to biti posljednja knjiga. Nažalost, dogodilo se upravo to. Umro je u utorak u splitskoj bolnici nakon duge internističke bolesti i postoperativnih komplikacija.