Više puta sam se uvjerio da slova zahvale u knjigama nikada ne treba preskakati. Ondje se često kriju male mudre autorske ispovijedi, svežnjevi ključeva za sve ono što im je u knjizi prethodilo, ili će tek doći.
“Lijepo je živjeti, a onda o tom poslu života još i pisati”, puna srca dijeli priznanje Dorta Jagić u Zahvali na kraju zbirke priča “Veće od kuće” (Hena com). Čitam tu rečenicu a vidim iskrenu, bistru, jezgrovitu, necifranu ponornicu o smislu života i jednog plemenitog zanata. Haiku ogoljenog alata kojim poetesa i prozaistica beckettovske ekonomičnosti dosljedno gradi svoju intimnu arhitekturu. U svojoj najnovijoj knjizi autorica će nekoliko puta izravno varirati rečenice o žudnji življenja.
“Na toj maloj terasi osjetila sam se živom kao živa, neuhvatljiva kuglica žive kad pobjegne iz razbijenog toplomjera. Život, zdravi i zlatni sirupasti život bio je dostupan u običnim prizorima, tu, nadohvat ruke...”, sjedeći na terasi kafića u blizini Mirogoja, svjedokinja nagonski odbija sudjelovati u unisono proklamiranom kultu mrtvih duša (priča “Dan živih i mrtvih”). Prelijepa Iman iz Saudijske Arabije u bjelini njemačke klinike trpi strašne bolove u tijelu napadnutom alienskom bakterijom (“O Čarobnom brijegu”), ali s pokrićem izgovara rečenicu-sidro: “Život je uvijek lijep.”
Zanatlija motrenja
Lutajući Parizom (“Pariška beskućnica”) pripovjedačica se naprosto zaljubljuje u prizor asfaltne stoičke izdržljivosti tamnopute klošarice: “Štitila se od kiše svom tom mošusnom kosom, valovitom i golemom kao Afrika. Nešto me u tom hladnom, kirurški točnom prizoru velegradske ulice ugrijalo. Ta krupna žena je topla pogača života. Život koji je još gladan života.”
Opažajni spisateljičini senzori (sama za sebe veli da je “zanatlija motrenja”) rade kao da ih kerozin potiskuje. Ne miruju ni trena, procesuirajući život u njegovoj nesavršenosti, satkanoj od prljavštine i uznositosti, trauma i ljekovitosti, uspona i padova, mana i vrlina.
Bez patetike
Tako je priča “Bijelo čistilište” nastala kao transformirajuće iskustvo volontiranja u jednom njemačkom staračkom domu: “Sagibam se nad bivšim direktorom Daimlera, on se samo trese i smiješi. Naginjem se nad ta bića kao s prozora vlaka. Oni su sišli s njega. Mi, s bijelim rukavicama, putujemo. Putujemo u svoje buduće davnine.” U tom se škrtom isječku imaginiranja proživljenog, skrila potresna linija moći (ekonomske i biološke) i nemoći. Dorta Jagić u stanju je to majstorski izložiti.
Bez patetike a s golemom dozom životom istrenirane empatije. Veličanstven instinkt za registriranje i najsporednije sitnice, lica ili priče te jednako snažan instinkt umijeća da sve to prezentira čitateljskom užitku - odlike su kojima Dorta Jagić sjajno gospodari. Zato ovdje ispisuje niz izvrsnih (anti)bedekera, putopisinih skitniji po srcima Zagreba (“Zagrebačke gorkičarnice”, “O okretištima ili Zelena zraka”), Pariza (“Pariška beskućnica”), Genove (“Pohvala povučenim gradovima”), Londona (“Pohvala kišobranu”), Istanbula (“Mramorne meduze”), nekonfekcijskih i strastveno lutalačkih.
Kad je netko u iskonskom osjećanju pjesnik a uzbudljivo vlada i proznim izričajem, tada se tu rađaju razorne kombinacije. Pravo slavlje budućem čitatelju. Za Dortu Jagić sa stranica knjige “Veće od kuće” upravo radi onaj jedinstveni pojam “dichter” (pjesnik) kojim Nijemci u jednoj poetskoj duši spajaju različite spisateljske vještine. Poetski nagoni u zamamnoj proznoj strukturi tako nas pod rukama Jagićeve vode u neslućene vratolomije jezika. Ona s lakoćom spaja svakodnevne banalnosti, bogatu erudiciju, pankersku izravnost i impresionističku emociju. Jedinstveni svijet koji Jagićeva tako junački istražuje, ljubi i junački održava na površini, najčešće prolazi ispod radara ravnodušne javnosti. Učinimo napor i prepustimo se njezinim kamerama. Užitak je neviđen.