U vrijeme kad je Homeinijeva fetva promijenila život Salmana Rushdieja, 1989., natjeravši afirmirana pisca u dugogodišnju ilegalu, ali i učinila da njegovo ime posvuda znadu i oni koji knjige ne čitaju, s naše je strane tadašnje željezne zavjese zabranjivati knjigu zbog blasfemije izgledalo anakrono, taman su na izdisaju bila vremena u kojima se cenzurirala literatura za koju su držali da podriva vladajuću političku ideologiju, onostranim božanstvima nisu se bavili. Svijet se otad bitno promijenio, koliko pod našim prozorom, toliko i globalno. Poslije masakra nad redakcijom Charlie Hebdoa i tamo na “pravom” Zapadu otkud se raširilo prosvjetiteljstvo, na adresama gdje se pozivaju na dugu tradiciju slobode govora, mnogi govore zamjetno tiše, a sintagma “politička korektnost” dobila je slojeve dodatnih značenja dotad uobičajenijih u onoj Americi prije Trumpa negoli u Europi do unatrag godinu-dvije.
Rushdie već godinama tvrdi da knjiga poput “Sotonskih stihova” danas ne bi ni bila objavljena: “Sloboda govora je napadnuta religijskim ekstremizmom, optužbe su uvijek iste - kažu to je blasfemija, hereza, uvreda... govore srednjovjekovnim jezikom. Oko nas je puno straha.” Bi li se on sam usudio napisati knjigu za koju zna da bi izazvala potrese nalik onima nakon “Sotonskih stihova”?
Strah vodi šutnji
U intervjuu koji je nedavno dao francuskom magazinu Le Point zaključio je da vjerojatno ne bi dobio podršku kakvu je primio te 1989., mnogi od onih koji su glasno stali u njegovu obranu danas bi ga, drži, “optužili za islamofobiju i rasizam ili bi ih ušutkao strah”. U ono vrijeme dobio je potporu i u dijelu islamskog svijeta, i egipatski je nobelovac Nagib Mahfuz, primjerice, iako kritičan prema knjizi za koju je držao da vrijeđa islam, stavio svoj potpis na peticiju u kojoj je stajalo da niti jedna blasfemija ne može toliko naštetiti islamu i muslimanima da bi zbog nje bilo opravdano pozvati na ubojstvo. Pet godina poslije na Mahfuza su nožem nasrnuli ekstremisti.
“Sotonski stihovi” objavljeni su u Londonu 26. rujna 1988., a nakon devet dana prvo su ih u Indiji zabranile vlasti Rajiva Gandhija. Osokoljeni time, Indijci koji su radili za iz Saudijske Arabije financiranu Islamsku fondaciju u Leicesteru krenuli su s kampanjom da se knjiga zabrani i u Britaniji. I dok je i nekoliko drugih, uglavnom muslimanskih zemalja Rushdiejevu knjigu stavilo na crnu listu, u iranskim je novinama izašla književna recenzija “Sotonskih stihova”, o njima se govorilo na radiju, konačno Rushdie je u Iranu bio vrlo čitan, 1983. prevoditelj njegova “Srama” dobio je nagradu za najbolji prijevod te godine. Slušajući o prosvjedima u Indiji i Britaniji, koji su se širili dalje, vjerski su vođe iz iranskog svetoga grada Koma, središta vjerskih studija odakle se šalju propovjednici u šijitske zajednice širom sveta, Homeiniju dali poglavlje u kojem Rushdie opisuje ludog imama u egzilu, iz čega je ajatolah zaključio da govori o njegovu pariškom progonstvu, a da diskreditira i poslanika Muhameda.
Nedugo potom, 14. veljače 1989. u Rushdiejevu londonskom stanu zazvonio je telefon, novinarka BBC-ja htjela je čuti “kakav je osjećaj doznati da vas je ajatolah Homeini upravo osudio na smrt?” “Nije dobar”, kazao je informacijom šokirani autor, a u sebi je zgrožen pomislio, kasnije će pisati u autobiografiji, “Mrtav sam čovjek!” Bio je to početak života u ilegali koji će trajati godinama.
Knjiga je, kako su se svijetom širile demonstracije i krenule padati glave, zabranjena i u nekim nemuslimanskim zemljama, Venezueli, Singapuru, Tajlandu, Južnoafričkoj Republici, Keniji, Tanzaniji...
Javna isprika
Četiri dana nakon što je izdana fetva Rushdie se oglasio javnom isprikom kazavši da “duboko žali zbog boli koju je objavljivanje njegove knjige izazvalo u iskrenih sljedbenika islama”. Homeini je, govore neki kroničari, poručio da, ako se Rushdie i pokajao, pa da i “postane najpobožnijim čovjekom svih vremena”, i dalje je zadaća svakog muslimana da upregne sve snage ne bi li ubio njega i sve koji su radili oko knjige. No, fetva zbog “Sotonskih stihova” bila je, tvrdili su tada politički analitičari, koji su se knjigom bavili više negoli teolozi i književni kritičari, više prilika za pokazivanje političke moći negoli reakcija vođena teološkom motivacijom. U pozadini je stalno rivalstvo između Saudijske Arabije i Irana u nametanju oko utjecaja u islamskom svijetu. I Rijad i Teheran iskoristili su prosvjede koji su već krenuli po Britaniji i Indiji da pošalju političku poruku.
Bombe na knjižaru
Prvo izdanje “Sotonskih stihova” britanski je Vintage objavio 1989., drugo točno deset godina kasnije, 1992., u Britaniji je objavio i Consortium koji je te iste godine tiskao i prvo američko izdanje, koje je za britanskim, Vintageovim, kasnilo pune četiri godine. Godine 1989. “Sotonski stihovi” objavljeni su u Njemačkoj, Francuskoj, Portugalu..., a onda su tog travnja bačene zapaljive bombe na više britanskih knjižara u čijim je izlozima stajala knjiga. Četiri mjeseca poslije nesuđeni atentator na Rushdieja nepažnjom je raznio sebe bombom koja je bila namijenjena piscu.
Homeini je umro nekoliko mjeseci nakon što je izdao fetvu, a progon se nastavio. Ubijen je japanski prevoditelj, izboden talijanski, ranjen je norveški izdavač, u atentatu na turskog prevoditelja ubili su 37 ljudi. U prosvjedima su ginule stotine. Knjigu su tih godina povukli iz izloga knjižara širom svijeta, reklama joj ionako nije trebala, uskoro je postala bestseler.
Deset godina nakon izricanja fetve, iranske su vlasti izjavile da nemaju namjeru ugroziti Rushdiejev život, ondašnji predsjednik Hatami rekao je da je to “završen slučaj”.
No, je li slučaj završen ne odlučuju u Teheranu, u vremenima nakon 11. rujna, američke invazije na Afganistan i Irak, Guantanama, raskomadane Sirije, samoproglašena kalifata Islamske države i njegovih poklisara atmosfera je višestruko radikalizirana, fanatizam multipliciran i raspršen na puno adresa.
U nas su “Sotonski stihovi” objavljeni samo jednom, 2000., u izdanju Kvrga izdavaštva iz Splita, misterioznog ad hoc nakladnika koji je odavno ugašen, nakon što je tiskao samo Rushdiejevu knjigu i Hitlerov “Mein Kampf”. Dugo se među nakladnicima pričalo da iza te preko noći iznikle Kvrge stoji vlasnik Marjan Tiska, Marjan Šare. “Veze nemam s tom firmom i s tim ljudima, nemam nikakvih ni tajnih, ni javnih ugovora s njima. Ali, volio bih da sam baš ja u to vrijeme izdao taj roman, jer je dobar”, kaže, iako potom dodaje da ga “zapravo nikad nije čitao, ali će ga ovih dana posuditi u knjižnici”.
Bi li takvo što izdao danas? “Ne bih, jer ugrozio bih sebe i familiju, mi smo mala firma, sutra mi netko može pokucati na vrata, pa je li to toga vrijedno? Ne znam tko bi danas bio hrabar izdati takvo što.”
“Sotonske stihove” namjeravao je te 2000. objaviti Damir Mikuličić, vlasnik izdavačke kuće Izvori koja je poslije izdala pet Rushdiejevih naslova (“Sram”, “Djeca ponoći”, “Maurov posljednji uzdah”, “Klaun Shalimar”, “Firentinska čarobnica”), a prije dvije godine i autobiografiju “Joseph Anton: Jedno sjećanje”. “Htio sam objaviti ‘Sotonske stihove’, tražili smo prava, ali dogodila se tragikomična situacija, javili su da je to upravo u štampi za hrvatsko tržište. Ta je knjiga čak i u ono doba prošla dosta nezapaženo kod nas, napravljena je loše, navodno nakladnik ni prava nije odmah platio, ljutilo me to jer je meni uništena prilika da je objavim u dobrom izdanju, kako sam poslije objavio i ostala Rushdiejeva djela”, prisjeća se Mikuličić. “Ali, ako me pitate bih li sada objavio ‘Sotonske stihove’, znajte da ne bih. Ne bih”, vrti glavom. “Možda bih se i usudio kad bi to bio iole isplativ posao, onda bi mi to bila motivacija da riskiram do neke mjere, pretrpim poneku neugodnost. No, kao Rushdiejev izdavač, a i nakladnik općenito, znam kako se teško i malo danas na knjigama zarađuje.”
Prije dvije i pol godine Izvori su izdali Rushdiejevu zanimljivo pisanu autobiografiju, koju je potpisao i kao Joseph Anton, pseudonimom koji je koristio u doba ilegale. Još imaju gotovo polovicu ionako malog broja tiskanih primjeraka. “Novca za reklamu nemamo, pa moguće da ima ljudi koje bi i zanimala Rushdiejeva autobiografija, a i ne znaju da je prevedena na hrvatski”, zaključuje Mikuličić.
Boris Runjić iz izdavačke kuće Vuković&Runjić kaže da “Sotonske stihove” nije čitao pa o njima ne može niti govoriti. “Njegov je prebogati opus u prijevodu na hrvatski podijeljen između nekoliko izdavača, a nas je dopalo da objavljujemo njegove romane za mlade i one s naglašenom fantastičnom potkom, kakav je i najnoviji ‘Dvije godine osam mjeseci i dvadesetosam noći’. Roman je pobudio veliki interes i nakon nekoliko godina vratio autora na popise najprodavanjih knjiga, polučio je i uniformno dobre kritike te se općenito smatra književnim ‘povratkom u formu’. Rushdie je ipak prije svega pisac čija će književna ostavština nadživjeti skandal fetve, a ne vice versa.”
‘Prijetili su nam’
Isti je roman nedavno izdao i sarajevski Buybook. Suvlasnik i urednik Damir Uzunović kaže da bi voljeli objaviti “Djecu ponoći” i “Tlo pod njenim nogama”. A “Sotonske stihove”? “Ta knjiga sigurno nije njegovo najbolje djelo. Vjerojatno bismo promišljali o tome da je smatram kvalitetnijom. Mi smo i prije objavili neke knjige koje bi mogle naljutiti razne dušebrižnike, poput ‘Poslanika’ Kadera Abdolaha, prijetili su nam da će nas žive spaliti, svašta govorili, tako da mislim da sam vam time dao odgovor i u vezi s Rushdiejem.”
Ekstremisti, bez obzira na ideološki predznak, funkcioniraju slično. Nakon što su proljetos objavili knjigu Slavka Goldsteina “Jasenovac - tragika, mitomanija, istina” i u izdavačkoj kući Fraktura primali su prijetnje. Seid Serdarević, vlasnik Frakture, komentira: “Objavio bih svaku knjigu koja vrijedi, a ‘Sotonski stihovi’ su odlična literatura. Autocenzura je valjda najgore što se može dogoditi uredniku, jer to znači da se vodi strahom, a ne književnom izvrsnošću. Naravno da ‘Sotonski stihovi’ danas traže i dozu hrabrosti, ali ako odbijemo objavljivati knjigu jer to u sebi nosi neki sigurnosni rizik, onda dolazimo do toga da nećemo ništa objavljivati, jer ćemo na svaku prijetnju reći: ‘Joj, neću u to’. Meni je uvijek ključan sam tekst i neću objaviti tekst koji je provokacija radi provokacije ako on nema vrijednost.”
Podrška autoru
Lani je zagrebački Sandorf objavio “Uspon islamizma” Lorette Napoleoni. Autorica je na zagrebačko predstavljanje došla iz Danske, gdje je promocija održana iza zatvorenih vrata, u posebnim uvjetima; dok je u ovdašnjem Hrvatskom novinarskom domu bilo prvo njezino otvoreno predstavljanje za javnost u Europi. “Postojao je neki rizik, on uvijek postoji kad diraš u neku osjetljivu temu”, kaže Ivan Sršen, vlasnik Sandorfa. “Kad bi se netko od naših urednika odlučio za taj naslov i kad bismo imali jasnu sliku kako ćemo ‘Sotonske stihove’ uklopiti u sadašnji program i predstaviti ih, da, objavili bismo ih. Ne mogu reći da ne bih osjećao sigurnosni rizik, ali to je nešto s čime se svaki izdavač mora nositi.”
U Sloveniji su “Sotonski stihovi” tiskani tek 2005., u nekoliko je godina prodano svih 5000 primjeraka. Mojca Benedičič iz izdavačke kuće Učila kaže da su, kupujući prava, razmišljali “da je to bitna knjiga, i literarno, i u političkom kontekstu, s obzirom na kontroverzu koju je izazvala, i držali smo da je šteta da već dotad nije prevedena na slovenski. Zato smo je i preveli. Da je tada nismo objavili, rado bismo je objavili i danas. Dobre, a zabranjene knjige i progonjeni autori trebaju podršku i to je razlog više da ih se objavi, gesta kojom se borite za slobodu govora. Svrha literature i jest da širi horizonte, a ne da posustane pred ideologijom.”
Na prostoru nekadašnje Jugoslavije “Sotonske stihove” je prva izdala Kultura iz Skoplja 1990., a godinu dana poslije Prosveta Beograd. Potom ih je, 2009., objavila mala srpska izdavačka kuća Fenix-libris, 2012. i drugo izdanje, još ga se dade naći po beogradskim knjižarama. Verica Jeremijević, vlasnica i urednica Fenix-librisa, kaže da ni 2012. nije vidjela razloga da ne objavi knjigu.