Njegova ga je pokojna majka definirala kao “kopile s parama” nakon što ju je, u jednom od svojih romana, portretirao kao nimfomanku i hipijevsku smrdulju. Slavan, bogat, voljen i omražen, Michel Thomas, široj javnosti poznatiji kao Michel Houellebecq, “kopile s parama”, riješio je sve osim mira.
Izmaltretirani goblin, nametljivi pušač, “bolesna kornjača”, kako se ispravno naziva, zadužen je za kritičko uništavanje suvremenog zapadnog društva, kroniku svjetske propasti i proizvodnju “literature očaja” - prikladna kategorija koju je za Houellebecqa osmislio, usudio bih se reći prijatelj, francuski filozof Bernard-Henri Lévy. Ne poštuje zakone proporcionalnosti, ne koristi klasična opravdanja, više je zauzet sobom nego romanom, nenadaren je za stvaranje tradicionalnog romana, mizogin, rasistoidan, usamljen i lud. Je li Michel Houellebecq najveći suvremeni pisac? U svakom smislu.
Treba li vam on da dokučite da su Francuska i Europa zagrebali u mulj, u reakcionarno nesvjesno, neprihvatljivo, do razine boli i društvene okrutnosti koja se masovno doživljava ne kao poraz nego kao radosna pobjeda? Apsolutno ne.
Houellebecqova literatura nema ama baš nikakve namjere bakćati se s takvim muljem kada iz njega proizlazi. Ona je simptom. Je li to ono što danas nazivamo literaturom drugo je, i za Houellebecqa, potpuno suvišno pitanje. Trebamo li se, dakle, u cijelosti predati svim živućim fetišima na kulturnom tržištu katastrofa? Vrijeme koje je nesebično predviđeno da bi se odgovorilo na to pitanje davno je iscurilo. Konzumirajte, downloadajte, žderite i, ako libido nije nepovratno osakaćen - jebite.
Kada je, početkom siječnja, u francuske knjižare lansiran njegov sedmi, posljednji roman “Serotonin” (u domaćem izdanju Litterisa, čini mi se krajem lipnja) žakerija “žutih prsluka” već je slavno kulminirala. Macronove odluke da podigne porez na dizel i benzin (da bi potaknuo kupnju električnih automobila) rasplamsale su krvave demonstracije u glavnom gradu.
Pariz je ustuknuo pred ustankom ruralne Francuske. S druge strane, Houellebecq teško da je reterirao frapiran takvim razvojem događaja - Francuzi su u real timeu mogli provjeriti da je u “Serotoninu” već mjesecima unaprijed zapisano pretkazanje o ustanku francuskih pokrajina. Mnogo ih je koji će s pravom ustvrditi da je ovakvo navlačenje proročanskog tereta na parče stranice, u najmanju ruku, vulgaran PR trik. I nitko ne bi bio tu da ih krivi.
Čarobnjak mesija
Međutim, proročanski psalmi, posađeni u marketinškim staklenicima ili organski, prirodni, Houellebecqa prate čitavu karijeru. U “Platformi”, romanu kojim započinje tiradu s islamom, priču završava terorističkim napadom na zapadne turiste u Tajlandu, pod lupom stravično istih okolnosti koje se, ni nepunih godinu dana kasnije, u javi, dešavaju u turističkom distriktu Kuta, na Baliju. “Bali Bombings 2002” skončao je sa 202 žrtve među kojima su se pronašla i tijela četiri raskomadana Francuza.
U “Pokoravanju”, pretposljednjem romanu, Houellebecq piše o tome kako antilepenovska koalicija dovodi Elizej u ruke prvom francuskom muslimanskom predsjedniku. Na isti dan izlaska romana, početkom 2015., izvršen je masakr na Charlie Hebdo, u kojem život gubi i njegov bliski prijatelj, francuski ekonomist Bernard Maris. Na naslovnici Hebdoa tog je istog krvavog dana osvanuo Houellebecq, grubo portretiran kao čarobnjak - mesija: “Predviđanja čarobnjaka Houellebecqa: “2015. gubim zube, 2022. godine slavim Ramazan!”, pisalo je iznad glave “bolesne kornjače”.
Tek nekoliko sati nakon što je iz zaparene tiskare izašla kontroverzna naslovnica Hebdoa njezini su autori pokošeni rafalom iz kalašnjikova.
Ništa od ovoga, očigledno, ne znači da Houellebecq posjeduje mesijanske darove, ali se radi o rijetko seksepilnom talentu za razumijevanje društvene stvarnosti čije pozadinske struje naslućuje poput prestrašenog psa. Dakle, njegovi romani, koji su daleko od socijalnog realizma i pisani bez ikakve suosjećajne obaveze prema društvu, čine neponovljivi portret razdoblja - kao da je arhitekt kasne moderne sjeo da skicira smrdljiva i gnjila svetišta obespravljenog, ispraznog i ionako besmislenog svijeta.
Čini vam se pretjeranim. Kolika je učestalost intelektualnog progona pisaca koji ne stvaraju stvarnost već je majstorski održavaju? Morali bi se vratiti 150 godina u povijesne pripizdine francuskog realizma, na ivicu Zolinih “Rougon-Macquartova”. Nakon islamističkog napada na Bataclan, podlegao je i tadašnji francuski predsjednik François Hollande - paparazzi su ga danima snimali kako se, s “Pokoravanjem” pod miškom, pokušava ukrcati na Houellebecqov vlak.
S druge strane, ako biste si dopustili literarno seciranje njegovih romana, ako biste pritom bili dovoljno trijezni da se oslobodite svih medijskih kemikalija koje su zatrovale Houellbecqov imidž, ono što će ostati su protagonisti jadniji i običniji da običniji ne mogu biti. U slučaju “Serotonina”, francuski poljoprivredni tehničar u službi ekonomskog programa Europske unije. U slučaju “Elementarnih čestica” introvertni molekularni biolog, znanstveni redovnik koji se seksualnog života odrekao s nenapunjenih 46. U “Platformi” pariški civilni službenik. U “Širenju područja borbe” IT tehničar.
Njegovi pripovjedači nisu hegelijanska svijest svoga vremena, već nesretna savjest završne faze svijeta koji je u nepovratnom opadanju. “Mrtvozornici želja”, kako je napisao Bertrand Leclair, ali objedinjeni zajedničkom pripadnošću umornoj, dehidriranoj civilizaciji. Ni u njihovim pričama ni u njegovoj vlastitoj ličnosti ne postoje tabui, ali ni rupe za optimizam. I te su činjenice, slutim, povezane.
Dijagnoza života hladno je podcrtana kao beskorisna bitka u kojoj nema jerihonskih truba, razmišljanja i nade. Depresivna se stvarnost miluje obilnim količinama antidepresiva (recimo, primamljivog Captorixa od 20 mg), živi se od nostalgije svih nemogućih ljubavi, a libido nemilosrdno guši do vegetacije. Privatni se sunovrat karnevalski odigrava uz kulise europskog sumraka. Seks, ljubav, umjetnost, prijateljstvo, krajolik, dobra hrana i piće, sve zbog čega se život smatrao vrijednim življenja sada su neplodni, nemogući prostori. Blockbusteri, pornografija, individualizam, tržište uništili su to. Znači li to da se s globalizacijskom kugom valja potući? Ne, ništa se ne može povratiti jer je sve zauvijek izgubljeno.
Kršćanstvo - ženska religija
“Karte i teritorij” otvara sljedećim citatom Charlesa D’Orléansa: “Svijet mi je dosadio, a i ja njemu...” Bez mračnih nijansi bespotrebne patetike. Zapad je pao sa svim svojim vrijednostima, u društvu iscrpljenog blagostanja, u neuspjehu socijaldemokracije i svih grandioznih ideja koje je dječjim optimizmom porinulo 20. stoljeće. Sve su modernističke ideologije ispustile obećanje o konačnom iskupljenju. Houellebecq nemilosrdno potrošen parodira modernost, ali to ga ne čini reakcionarom. Radije je religiozni mislilac ili, ako hoćete, netko tko razmišlja o tome što nepostojanje religije nosi. “Pokoravanje” njegov najpolitičkiji i, kako kažu, najislamofobniji roman pogrešno je shvaćen od temelja. On nikada nije zamišljen kao kritika islama nego kao fabula u kojoj je ta religija, nakon redikulizacije kršćanstva, prikazana kao jedini lijek za zemlju koja je potonula u katastrofi.
“Kršćanstvo je, u osnovi, jedna ženska religija”, citira Nietzschea, puna ispraznog iščekivanja - islam, s druge, strane, parazitira na pragmatičnosti. Iako sirotinjska religija, namijenjena svjetskoj sirotinji, Houellebecq je, u nedostatku alternative, priželjkuje kao silu koja će ujediniti pojedince putem veće božanske moći. Koja će, dakle, povratiti patrijarhat i time reproduktivni kontinuitet. Islam njegovim protagonistima nudi pragmatično rješenje, uspostavlja transcendentni autoritet i čvrsti poredak koji bi, recimo, u “Serotoninu” spasio tužnog Florent-Claudea još tužnije sudbine i svakako izbjegao nerješive rasprave o sekularnom političkom legitimitetu.
Sigurno je da se nerazumijevanje dogodilo zbog pojednostavljenog čitanja, uobičajenog fenomena kada je u pitanju Houellebecq. Jer ogoljeni krvolok njegovih literarnih antiheroja krije se isključivo u avetima liberalnog individualizma. Humanizam i individualizam doveli su Europu do poricanja stvarnosti, do poricanja stvarnosti bez ljubavi, do ogorčenosti, društvene dekompozicije i, naposljetku, katastrofe. Slobodno tržište svih mogućih seksualnih valuta stvara usamljenost i frustraciju - malo tko pobjeđuje, a apsolutno svi gube. Marksizam, koji se prije nekoliko desetljeća činio kao prihvatljiva alternativa liberalnom individualizmu, više nema nikakvih šansi. Umlaćen je i poražen.
Moral našeg vremena, etika liberalnog individualizma stavila je konkurentnost, inovativnost i energiju ispred odanosti, dužnosti i bazične ljudske dobrote. Stoga je literarna potraga njegovih protagonista u svojoj suštini tek naivna pomama za utočištem i nevjerojatno banalno - za mrtvom, prostom i skapalom ljubavi. U nezanimljivom društvu, kaže Florent-Claude Labrouste iz “Serotonina”, “ljubav je i dalje bila jedino što smo još mogli imati”.
Ovdje se, slutite, približavamo “elementarnim česticama” njegova iskupljenja.
Kopile s parama
Houellebecqov napad na protagoniste seksualne revolucije ‘68. snagu crpi iz monstruozne, gotovo nečovječne tuge. Ta je stravična tuga tek nonšalantni proizvod moralne i seksualne emancipacije koja je, jednom postignuta, uništila sve mehanizme zaljubljivanja. Seksualna lutanja su ta koja inhibiraju sentimentalnu projekciju. Sloboda je naprosto nespojiva s predanošću i u tom kontekstu mora biti uokvirena Houellebecqova kritika feminizma. Navodno oslobođena seksualnost koju podupire kontrakultura uklapa se poput futrole u strukturu slobodnog tržišta. Seks se diferencira i postaje neupadljiv kao novac.
Nejednaka raspodjela erotskog kapitala sada stvara izrazitu seksualnu nejednakost: ima onih koji se jebu puno i onih koji stenju od ničega. To postaje posao s trećim svijetom, s Moldavkama i Tajlanđankama, zašto ne i Hrvaticama? Ovako polemizira u “Elementarnim česticama”: “Par i obitelj predstavljali su posljednji otočić primitivnog komunizma u okrilju liberalnog društva. Učinak seksualnog oslobađanja bilo je uništenje tih posredničkih zajednica, posljednjih koje su pojedinca razdvajale od tržišta. Taj se proces uništenja nastavio do današnjih dana...”
Unatoč svim vulgarnostima za koje je sposoban (“Jako mi je stalo da ‘djevojke u cvatu’ zamijenimo ‘mladim vlažnim pičkicama’”), iza svih pirotehničkih sredstava njegove literature, iza fekalija, poginulih Francuza, kloniranih majmuna, zoofilije, pigofilije i science-fictiona sakrio se Michel Thomas, široj javnosti poznat kao Michelle Houellebecq, “kopile s parama”, veliki pripovjedač suvremenog očaja, moderni Zola i nevoljeni čovjek. Bez nagovještaja privrženosti i oljuštenog oklopa, raspada se na incidente i rijetke televizijske intervjue, napušten u golom, čistom stilu, bez aditiva.