VLASTA GOLUB

Vera i Ana sestre su odrasle u siromašnoj obitelji. Majka im je rano umrla, otac je ‘patio od živaca‘, pomajka prodaje rakiju...

Vlasta Golub

 Matija Turkalj/Matijaturkalj.com
Roman prati četiri junakinje čiji život bez povezanosti, prihvaćanja, radosti, podrške protječe u mučnim događajima u dubokoj provinciji

Istraživanje transgeneracijskih trauma počelo je desetljećima poslije Drugog svjetskog rata kada je uočeno da su djeca ili potomci preživjelih u Holokaustu iskazivali simptome traumatiziranih predaka koji nisu bili puko naučeno ili prihvaćeno ponašanje. Tijekom desetljeća proučavanja ustanovljeno je da je riječ o epigenitici, tj. trauma je upisana u DNK. Pojednostavljeno: tijelo traumatizirane trudnice luči hormone koji mijenjaju genetski kod ploda. Dakako da uvjeti odrastanja i fenotip mogu pridonijeti da se simptomi traume ne razviju u punom obliku, ali uvjeti bi morali biti zamalo idealni. Jednostavniji primjeri opće su poznati: povrijeđeni ljudi povrjeđuju ljude, zlostavljani roditelji zlostavljaju djecu. Tema je odveć složena, samo želim naznačiti o čemu je riječ u ovom romanu.

Uostalom mogla bih početi i s tvrdnjom slavnog dr. Gabora Matéa da djeca nisu traumatizirana zato što su povrijeđena, nego zato što su ostavljena sama u toj boli. Upravo to dogodilo se junakinjama romana: sve su bile prepuštene same sebi u transgeneracijski disfunkcionalnim familijama, bez povezanosti, prihvaćanja, radosti, podrške. Njih četiri odrasle su nesvjesne prenesenih i potisnutih trauma koje čame u ruševnim obiteljskim kućama, skrivene ne samo u njima nego i u zaboravljenim, trulim kutijama na tavanu u kojima su pohranjene uspomene kojih se ne valja sjećati.

image

Vlasta Golub

Disput/

Batine, silovanje, depresija

Svako poglavlje počinje sjećanjem u kurzivu, pa se nastavlja fragmentom života jedne od četiriju junakinja, ne kronološki, nego napreskokce. No, tek od druge polovice knjige čitatelj polovi u kakvom su odnosu junakinje. One su iz iste porodice: Vera i Ana sestre su odrasle u siromašnoj obitelji; majka im je rano umrla; otac je "patio od živaca", ponovno se oženio Janom koja je prema djevojčicama bila okrutna i nemilice ih je tukla. Pomajka Jana na dvorištu je prodavala rakiju lokalnim pijancima, usput i sama pila. Starija Vera od malena je bila buntovna, otvrdnula je i na batine, sramila se siromaštva; zaljubila se u zgodnog Nikolu iz škole, sina iz bogate odvjetničke obitelji. Mlađa Ana, koja se majke nije ni sjećala, bila je tiha i povučena, trpljiva. Jedne noći, kad je išla u poljski zahod na kraju dvorišta, Veru je u štaglju silovao jedan od maćehinih pijanaca. Na brzinu su je, jer je bila trudna, udali za Šimuna, maćehinog rođaka, gastarbajtera. Radio je u Njemačkoj, slao joj novac, kojim je uređivala kuću iz svojih snova i s vremenom stekla OKP na čišćenje – jasno, da pobjegne od zbilje. Rodila je Sinišu, dijete toliko povučeno da nije rekao ni kad je pao i slomio ruku, ostao je bogalj. Ne samo zbog tjelesnog hendikepa, Šimun je sina odbacivao, a prigrlio je mlađu Sašu, koju je odgajao kao dječaka kad se iz pečalbe vratio narušena zdravlja i šepav. Ona je bila njegov pravi sin: tukla se s dječacima, natjecala, nikad suzu pustila jer je to za curice. Ana se iz ljubavi udala za Krešimira, rodila Dunju koja postaje okosnica pripovjedne niti. No, Krešo je umro mlad od srcobolje, a Ana je pala u tešku depresiju. Kad se oporavila, udala se za grubijana. Dunja se sa svime time nosila stavom "Mogu sama!", s lažnim smiješkom, potisnutom tjeskobom. Vera se objesila kad je Saša otkrila da je u vezi s Nikolom i da ga plaća. To je posve slomilo Anu, muž ju je kao nekorisnu izbacio i Dunja ju je smjestila u dom… Potreban je napor da sve to posložite iz fragmenata u kojima su traume zastrte sijasetom riječi i ponovljenih rečenica.

Obiteljska patologija

Mučna je to priča iz naše duboke provincije iz druge polovice prošlog stoljeća, kao što bi jednako tako mogla biti i iz velegrada današnjice. Jer transgeneracijska trauma je poput kletve koju je netko bacio na naraštaje neke porodice – danas bismo rekli: sve dok se loši geni "ne razrijede" s dobrima. Sva su djeca u ovoj lozi bila ostavljena sama u svojoj boli: Vera je hladna i distancirana majka koja je usmjerena na budući život s ljubavlju iz mladosti, Ana je zatvorena i ustrašena, ambivalentna u odnosu s kćeri jer ne iskazuje jasno emocije. Traume se mogu liječiti, ali njima to nitko nije rekao, niti su uopće znale da postoji psihoterapija. Čak ni Dunja, koja je proučavala majčine nalaze s psihijatrijskih prijema i odjela, nije potražila pomoć; kao što ni navodno čvrsta, racionalna i neovisna Saša nije prozrela zamku manipulativnog muškarca koji ju je zaveo te iskoristio kao i otac. Primarna trauma, obiteljska patologija, ukorijenila se i u njima.

Transgeneracijska trauma nije kletva, kao što nije ni usud zadan potomstvu, pa kad bude prepoznata i pomoć zatražena, moguće ju je barem ublažiti ako već ne odstraniti. Zato bi bilo zanimljivo čitati kako su prošli potomci Dunje i Saše, ako ih je bilo, jer kao što je bitno maknuti stigmu s duševnih bolesti, jednako je važno javno progovoriti o nasljeđivanim traumama koje su bile sramotne i skrivale se, dok je istodobno "cijelo selo" umjelo naglas pametovati o njima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. svibanj 2024 18:00