"Napisao sam zabavan, pikarski roman", kaže Ivan Vidić prepričavajući mi radnju svog novog romana "Faradayev kavez", upravo objavljenog kod Disputa. U romanu tako pratimo pustolovine Krešimira Bubala, zaposlenog pri Ministarstvu pravosuđa kao višeg stručnog savjetnika za unapređenje kaznenog sustava. Krešo prolazi razne faze, objašnjava Vidić. Prvo želi sve strpati u zatvor da bi u jednom trenutku i sam bio pritvoren. Nakon raspada braka prolazi razdoblje opsesije ženama, nakon otkaza završi na selu kao pomoćni radnik.
Tijekom svog seoskog života se i oženi, dobije djecu, a kako roman odmiče, događaji postaju pomalo fantastični, zapravo satirični. Vidić pustolovine Krešimira Bubala priča s osmijehom na licu, vidno se zabavljajući, a na moju opasku kako sve zvuči kao neki ludi film ispravlja me. "Ma previše se toga događa, to bi moglo stati eventualno u seriju", kaže.
Vidić (54) je jedan od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pisaca kojeg, prije svega, percipiramo kao dramatičara iako zadnjih godina uglavnom objavljuje prozu. Prije dvije godine je tako izdao zbirku priča "San o tisuću ljeta". Vlastito pisanje opisuje kao jednostavno, dostupno - to nije tekst koji bi se trebao teško čitati, kaže dodajući i tautološko objašnjenje: Napokon pišem ono što želim pisati.
Vidićeve drame se često i rado postavljaju na hrvatskim (ponekad i stranim) pozornicama; od kultnih "Ospica" (1997.) s kojima se probio do "Noćnog života", drame koju je 2016. u ZeKaeM-u postavio Magelli. Za ovu godinu je dogovarao postavljanje svog novog dramskog teksta u Komediji, no planove je poremetila prvo pandemija pa potres.
"Ne zanima me više domaća politika, bavim se samo velikim, svjetskim igračima", napola u šali kaže ovaj pisac koji je sjajan, dobro informiran, duhovit i zabavan sugovornik. Čiji diskurs zavređuje mnogo više pažnje u javnom prostoru nego što dobiva.
