Fenomen Krleža formalno započinje datumom autorova rođenja: 7. srpnja 1893., u okrilju austrougarskoga Zagreba, u drugoj zemlji Europe po površini, odmah iza Rusije, u monarhiji Nijemaca i Mađara sa slavenskom većinom (koja 1910. čini gotovo 48% stanovništva u državi od 51 milijun ljudi).
Kad Krleža piše o djetinjstvu, oblikovanju vlastite ličnosti, gotovo da i ne spominje oca Miroslava, Varaždinca rođenog 1857. koji, nakon služenja vojske, u Zagrebu postaje redarstveni nadzornik. Baka po ocu, Josipa, rano je umrla, a njezin je muž "učitelj i orguljaš", bogec koji zarađuje "orguljanjem po crkvama, dok mu i to nisu zabranili".
Osoba o kojoj pažljivo progovara, protagonistica "Djetinjstva u Agramu", baka je po majci – "iskreno religiozna" Terezija Goričanec (1837.), "deklasirana udovica zidarskog majstora, koja je ostala bez muža s jedanaestoro žive djece". U 45. godini pokopala je muža i u istom danu izgorjela joj je kuća, a do 1902., i odlaska sinu kišobranaru u predgrađe Pariza, živi sa zetom i svojim unukom.
Otac Miroslav i majka Ivana vjenčali su se 2. rujna 1892., sin Miroslav rodio se za deset mjeseci. Prva Krležina sjećanja često su navezana na baku Tereziju, koja je "načinom svog izražavanja predstavljala kajkavsku baroknu atmosferu oko Čakovca i Varaždina". Snažno je utjecala na autorov jezik (što se odrazilo i u stilu "Balada Petrice Kerempuha") govoreći "klasičnu jambrešićevsko-belostenčevsku kajkavštinu, koju sam slušao od najranijih dana kao glavni motiv u frazi moje babe."
Obitelj Krleža iz centra 1898. seli se u ulicu Nad lipom, iduće godine Miroslav upisuje osnovnu školu na Kaptolu, završava je 1903. kao izvrstan učenik. Ministrira u crkvi ("… njuškam po crkvama za mrtvim ljepotama kao pas… ustrajno za sjenkom svog vlastitog djetinjstva po kaptolskim crkvama"), a kod kuće baki uprizoruje misu, na oltaru koji će i protestno srušiti: "Imao sam oltar i čitav crkveni pribor s posuđem i kostimima... Čitao sam joj mise (za groš), kakve je naručila... Pjevao sam, govorio, prikazivao, služio, ministrirao, zvonio, kadio tamjanom, a ona je pobožno sjedila na stolici i svemu se iskreno čudila križajući se, a možda se doista i molila kao u pravoj crkvi".
"Stojim kao ministrant u središtu svog vlastitog svijeta", zapisuje Krleža u "Djetinjstvu u Agramu", a "neugasivi šarm betlehemske legende" trajno mijenja "ukus već oblikovan po teatarskom ukusu crkvenih misterija" – što se svakako odražava i u njegovu prvom objavljenom djelu, mladenačkoj drami "Legenda" (1914.): suočavanju Isusa Krista sa slatkim zovom ženskog tijela i neizbježnosti skore smrti.
Upis u Donjogradsku gimnaziju u rujnu 1903. donosi mnoge promjene: više ne ministrira, "od ovih halucinacija oslobodio me Darwin", piše Bonaparteovu biografiju, dramsku scenu s "mrtvim Prijamom u krvavoj ponjavi". Obuzima ga kazalište. Kod šulkolege Tita Strozzija 1904. uprizoruje "prvu premijeru". Već tada s Cesarcem, Cvijićem, Horvatinom, ide u Ilicu 55 – središte socijaldemokratske partije.
Gornjogradsku gimnaziju upisuje 1906., pada četvrti razred iz tri predmeta, a 1908. upisuje kadetsku školu u Pečuhu. Petnaestogodišnji Miroslav, 164 centimetra visok, "jakog tjelesnog ustroja", u rujnu je ocijenjen kao "sposoban", uz "neznatno povećanje strume". Peti je po uspjehu u klasi, u službenim dokumentima navodi da mu je materinji jezik hrvatski premda to nije podobno.
Gojenac budimpeštanske vojne akademije Ludoviceum postaje 20. rujna 1911., spočetka je u najboljoj trećini, iako "rado brblja". Čita "simultano 30 knjiga bez repa i glave" i piše "pjesme i drame". U svibnju, dok je službeno na bolovanju, bježi u Beograd: mladi panslaven želi se pridružiti pripremama za Prvi balkanski rat. U Ludoviceumu zato izbija skandal, Krleža dobiva šest dana zatvora. Sve su mu ruske i srpske knjige zaplijenjene, a privatna lektira zabranjena.
Akademske ocjene padaju, a nastavničke opaske sve su ozbiljnije: "Svoje vrijeme provodi uz lektiru koja nije za njega… Nije za vojnika". Na predstraži čita Schopenhauera i Nietzschea, onda odlazi na bolovanje i nikad se vraća. Prvog travnja 1913. putuje za Zagreb, pa Pariz, Marseille, Solun, i u Skoplju se nudi srpskoj vojsci. Pod sumnjom da je špijun, prebačen je u Beograd, pa u Zemun (za njim je izdana tjeralica zbog bijega s Ludoviceuma) i naposljetku je pušten u Zagreb. S akademije je službeno otpušten 15. svibnja 1913., s nepunih dvadeset godina.
U Zagrebu piše "Legendu" i "Maskeratu", započinje rad na "Simfonijama" – a kad mu Milan Marjanović ujesen potvrđuje da će "Legenda" biti tiskana, otvoren je put Krležine književne karijere – spočetka drndav – ravnatelj drame HNK Josip Bach, u lipnju 1914., odbija izvesti Krležine prve drame.
A. G. Matoš, kojemu se Krleža 1911. zbog treme nije usudio prići, poziva mladog pisca da ga posjeti u bolnici Milosrdnih sestara povodom objavljivanja "Legende" u časopisu "Književne novosti", no Krleža se ne odaziva. Matoš umire 17. ožujka 1914.: s karmina velikoga pisca Krleža se povlači razočaran jer su se pretvorile "u histerično ogovaranje mrtvog Matoša".
Branko Livadić, autor "Legende o Amisu i Amilu" (1913.) – jedne od najljepših knjiga tog razdoblja čiju su opremu izradili Miroslav Kraljević i Ljubo Babić, objavljuje mu rukopis "Zaratustra i mladić" u 6. broju "Savremenika". Slijedi atentat u Sarajevu 28. lipnja, a za mjesec dana Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji: Krleža je u Zagrebu, u kolovozu nije regrutiran u austrougarsku vojsku zbog premale težine (46 kila). Klaonica Prvog svjetskog rata otvorena je, zaključni saldakonti iznosit će oko 20 milijuna mrtvih i 21 milijun ranjenih.
Fran Galović pogiba već prvih dana, jedan od mnogih, a Krleža je u prosincu 1915. mobiliziran. U travnju iduće godine liječi se u Vojnoj bolnici zbog pluća: prije odlaska u Galiciju uništio je svoje rukopise. Provodi dva mjeseca na ratištu za vrijeme prve Brusilovljeve ofenzive, a po povratku bolesti privremeno je oslobođen vojske.
Smrti bliskih prijatelja i besmisao rata vode zametku ciklusa "Hrvatski bog Mars". "… sve one tuge za mrtvim i dragim licima kojima je zavitlao vihor stradanja, sve to, izgleda mi, kako danas gledam sedam godina unatrag, kao rasute pločice velikog mozaika, iz kojih sam htio da sastavim izraz velike kompozicije, koju da je konstruiram izgleda mi da bijah i preslab i premlad." (M. K.: "Napomena o Hrvatskom bogu Marsu", 1923.)
Početkom 1917. uglavnom je u Požegi, u svibnju se namješta kao prevodilac u Zagrebu, a u kolovozu se, nakon novog zrinjevačkog susreta, počinje redovito viđati s Belom – Leposavom Kangrgom, koju je upoznao u Markovoj crkvi.
U Zagrebu je čest gost atelijera Ljube Babića, koji ne samo da Krleži posuđuje novac za izdavanje prve knjige (poema "Pan" iz 1917. lijepo se prodala i pozajmica je vraćena), već je i likovno oprema, kao i "Pjesme I", "Pjesme II" (1918.) i "Hrvatsku rapsodiju" (1918.). Dapače, scenografski surađuje s Gavellom i Krležom od "Golgote" (1922.) i "Vučjaka" (1923.), do inscenacije "Areteja" (1959.). Njihov dinamičan odnos Babićev učenik Josip Vaništa opisuje koncizno: "Bili su dvojica silno kompliciranih tipova, a mržnja i ljubav se kod njih neprestano izmjenjivala". Za časopis "Plamen" (1919.), koji uređuju August Cesarec i Krleža, zabranjen nakon 15 brojeva, Babić je izradio naslovnu stranicu i plakat.
Zabrani "Plamena" kumovala je polemičnost – romantiziranje lenjinizma, ismijavanje srpskog vidovdanskog kompleksa i gaženje hrvatskih nacionalnih mitova, što je potkopavalo mladu Kraljevinu SHS. Snažno je odjeknuo skandal programatskog, avangardnog teksta "Hrvatska književna laž" iz prvog broja: "Vatre! Vatre! Vreme je, da se spali i uništi i razbije najveća laž sviju naših sakrosanktnih laži, legendarna laž nad lažima, laž hrvatske književnosti… Gomile su knjiga napisane o tom famoznom preporodu, samo najveća istina nije rečena ni na jednom mestu: da to uopće nije bio preporod i da nije ništa preporodio. I govoriti danas o tom preporodu znači pre svega govoriti o grobnici i o mrtvacima".
Još sredinom 1918. izaziva rusvaj na skupštini DHK i protestno odlazi jer smatra da se bave efemernim glupostima u trenu kad se svijet mijenja; ismijava govor Slavka Kvaternika koji pozdravlja srpske oficire, pa je izbačen iz dvorane; piše regentu Aleksandru da abdicira – i nameće se kao javna osoba koja pažnju zadobiva i književnim djelima. Razni komentari kvalificiraju ga – i genijem i netalentom, a među zanimljivijima je osvrt A. B. Šimića (koji Krležu naziva "piscem redaka, koji se pokadšto rimuju na kraju") na poemu "Pan":
"Mnogo je i mnogo riječi u ovoj poemi, ali malo poezije. …. Najoriginalnija je u ovoj knjižici stihova – interpunkcija. Neshvatljivo. Nije ta interpunkcija ni naša ni germanska, ni romanska. Da nije japanska ili kineska? … Na koncu slobodni smo poslati smjernu poruku i molbu gospodinu piscu, neka bude tako velike duše i više ne piše ovako loših stihova o dragom "bogu" Panu… Neka se oprosti našoj iskrenosti i neka se zna da imamo silnu vjeru u svaku riječ, koju smo imali čast i sreću napisati o Novom Suncu hrvatske literature."
U ovom razdoblju Krleža sazrijeva, stvara se fenomen sve jasnijih kontura, koji izaziva polemike, potvrde i kritike, a nerijetko i kontroverze, s ustrajnom mišlju da "ako nešto umjetnički predstavlja zaista događaj, to je panika poraza", što zapisuje u "Djetinjstvu u Agramu", te kako "pisac mora shvatiti da u ovoj civilizaciji, koja na momente naliči na željezničku nesreću grandioznog stila, eminentno katastrofalnu, nosiljke, ambulantna kola i medicina, potrebniji su negoli bilo što drugo. Literatura je tu ipak slab i fatalno ograničen palijativ: zbog toga je ne treba zloupotrebljavati precjenjujući njene mogućnosti." (P. Matvejević: "Razgovori s M. K.")
Ovdje nije ni spomenuto ono što je Krleža 1914. smatrao izdajom ideja Druge internacionale, ni drama "Kristofor Kolumbo" (1918.) koju posvećuje Lenjinu (ali tu posvetu uskoro briše), ni afera Diamantstein, kad Cesarec i Cvijić bježe u Beč jer uhićeni član Jugoslavenske komunističke frakcije Alfred Diamantstein tvrdi da se, među ostalim, mađarski novac sovjetskih revolucionara slijevao u redakciju "Plamena" i "Istine". Krleža dotičnog svjedoka tad opisuje kao "degenerisanog kretena".
Epoha neće postati manje zahtjevna za tu složenu književnu figuru koja je 1919., sa 26. godina, na pragu odraslog života. Pokrenut će još mnoge časopise, zbližiti se s velikim A. B. Šimićem, dati "Glembajeve", "Latinovicza", "Balade" i doživjeti raspad nove države, preimenovane u Kraljevinu Jugoslaviju, a s tim dolazi (kako Krleža kazuje u srpnju 1942.) "ćarlijanje povjetarca sa Sljemena" i propast Europe.