Tri mjeseca pišem o pandemiji koronavirusa. Dobra je vijest što je kolektivna inteligencija, presudno poduprta umreženošću današnjeg svijeta, ipak nadvladala pojedinačnu glupost.
Milijuni i milijuni života spašeni su pravodobnim mjerama socijalnog distanciranja. Prvi put se u povijesti dogodilo da jedna pandemija izazove gotovo simultanu reakciju u svakom kraju zemaljskom.
Takozvana španjolska gripa, posljednja pandemija u povijesti za koju još imamo čak i živih svjedoka, širila se u sjeni rata, pa se često i tajilo njezino smrtonosno napredovanje među vojskom. Španjolka je, zapravo, i pridonijela ranijem završetku Prvoga svjetskog rata. Njemački su je vojnici bili nazvali flandrijskom groznicom, pošto je lako prešla na njih, na prvoj liniji, s eto neprijateljskih vojnika. No i to se, razumljivo, moralo tajiti. Tajile su svoje gubitke, tisuće i desetke tisuća vojnika, sve zaraćene vojske.
Kad se španjolka počela širiti među američkim regrutima u velikom vojnom kampu u Kanzasu, trebali su mjeseci proći da se za nju dozna i u susjednom kraju, a kamoli u cijeloj zemlji. Brodovi nakrcani tisućama zaraženih putovali su u Europu. Ratni stroj za umiranje dobio je samo još jedan zamašnjak.
Španjolka se bila vratila u drugom valu odnijevši deset puta više života negoli u prvome. Virus je bio mutirao što se kaže nagore, vjerojatno zato, pretpostavljaju znanstvenici, jer su se najteži slučajevi bili grupirali u bolnicama, odakle se širio na druge bolesnike i medicinske radnike.
Sad se takvo što ne bi moglo ponoviti, čak i da izbije ne znam kakav rat i bez obzira na to koliko bi i ovaj virus mogao “podivljati”.
Naime, kao o svim virusima, i o njemu znamo malo, što osobito izluđuje manje strpljive među nama, a nećemo ni za tri mjeseca znati mnogo više. Preciznije rečeno, znat ćemo više, ali će i virus više znati o nama, i on posjeduje kolektivnu inteligenciju pa će se promijeniti toliko da opet pomalo izmakne našem pogledu.
Drugim riječima, na takozvanoj mikrorazini, ishod bitke koju vodimo s virusom jest i dalje neizvjestan, no eto na makro razini znamo kako da ga obuzdamo.
Rast siromaštva u svijetu što ga ubrzavaju uvedene protuepidemijske mjere zaustavljanja protoka ljudi i dobara, zacijelo ćemo lakše obuzdati nego što bismo obuzdali posljedice masovnog umiranja milijuna tih istih ljudi, a koje smo doista mogli spriječiti.