‘Zabavljali su me moji bugarski studenti, učeći paralelno i srpski i hrvatski stvarali bi amalgam, ne kažu ni uvjet niti uslov, već uvet‘

Ksenija Banović gotovo da je sinonim za suvremenu bugarsku književnost na ovim prostorima. Prevoditelji se ne bave marketingom, prevoditelji najčešće ne rade niti promidžbu za knjige i autore, prevoditelji, velika većina, u miru svoja četiri zida prevode. Dogodi se, jasno, da urednicima preporuče neki neprevedeni naslov, ali prevoditelji ne hodaju gradom i ne pripovijedaju novinarima tijekom slučajnih susreta ushićeno o knjigama koje prevode. Barem to nije slučaj s većinom koju poznajem.

U tom je Ksenija Banović atipična. Ne propušta niti jednu priliku spomenuti mi nekog nama novog bugarskog autora, ili kakav odličan roman već poznatog nam književnika. O Bugarkama i Bugarima koji pišu Banović govori s iskrenim veseljem, čitateljskim entuzijazmom, u njoj uvijek prepoznam onu ...