Mini i Miki austrijski su ljubavni par srednje klase, Mini doseljenica, književnica iz Srbije, a Miki Austrijanac iz provincije koji je u Beč došao mlad, na studij komparativne književnosti. Sad su možda već prevalili tridesetu, a možda i koju više. Ona njega nerado upoznaje sa svojom obitelji, ali upoznaje; baš kao i on nju sa svojom.
Njih dvoje žive i vole se u unajmljenom stanu, bindžaju serije kojima se liječe od burnouta, obilaze tulume na kojima se malo tko zabavlja... Taj roman koji je autorica Barbi Marković, Beograđanka koja dvadeset godina živi u Beču, naslovila "Mini horor", pun koliko komičnih toliko i bizarnih momenata, rečenica trash književnosti, camp estetike, jezika stripa, nagrađen je na lajpciškom sajmu knjiga.
"Mini horor" kod nas je nedavno objavio V.B.Z., prijevod s njemačkog potpisuje Vanda Kušpilić.
Slutila sam da iza imena Barbi mora postojati neka priča, pitam Barbi kako to da je - Barbi.
"Zapravo sam Barbara, ali kad sam izdala prvu knjigu, dala sam si pseudonim Barbi."
Tu prvu knjigu objavio je beogradski Rende, naslovila ju je "Izlaženje", a riječ je zapravo o remiksu novele "Hodanje" Thomasa Bernharda i zato ju je utjecajna njemačka izdavačka kuća Suhrkamp Verlag, zadužena za Bernhardova autorska prava, zabranila, tj. dopustila joj da je objavi samo u Srbiji, u samo 500 primjeraka, uz klauzulu da se nikad ne prevodi i pismo autorici u kojem stoji da se ubuduće "suzdrži od takvih stvari". Bizarno je, upravo kao da i to dolazi iz neke priče Barbi Marković, da će nekoliko godina kasnije upravo Suhrkamp Verlag - objaviti tu knjigu na njemačkom.
Ime kao provokacija
"Pokušala sam spustiti taj Bernhardov tekst na neki supkulturni nivo, pa umjesto da se govori o nekim filozofima koji vrludaju lijevo-desno po bečkoj ulici Klosterneuburger u mojoj su knjizi neke mlade žene koje idu po beogradskim klubovima. Ali, tema je slična: ova je zemlja postala nepodnošljiva i treba otići.
Tad sam u okviru te cijele knjige, i nekog kontrasta prema Bernhardu sama sebe od Barbare imenovala u Barbi. Barbi Marković. Jer, knjiga je bila neka vrsta remiksa Bernhardove priče i moje, pa je i moje ime postalo remiks.
To je bilo početkom 2000-ih, i od tada se zovem Barbi."
I privatno je sad Barbi?
"Ljudi su se navikli, mnogi me zovi Barbi. Doduše, neki odbijaju da me tako zovu. Primjerice, zbog svog sam imena ušla u sukob s gradonačelnikom Beča koji me, prije nekog nastupa, na kraju najavio kao Barbi i Barbaru Marković, jer je feminist. Manje-više branio me od mog imena. Zanimljivo je da je on od silnog feminizma pokušao mene preimenovati, a sve preko moje volje.
Meni je u početku to novo ime bilo zanimljivo jer nimalo ne ide uz mene, nosim taj nadimak na neki ironičan način.
Ali, kad su me ljudi krenuli spašavati od tog imena, postalo je iritantno. Toliko dugo sam već Barbi da sam se navikla, više i ne razmišljam o tome. Interesantno je nositi ime koje je mala provokacija.
Pitanje je zašto ljude iritira da moj nadimak bude Barbi ako ja nemam niti jednu drugu dodirnu točku s lutkom Barbi.
Drugo, Barbi ima smisla jer sam ja ušla u književnost kroz popkulturne igre, pa ima smisla da to bude neka plastika, neki trash, jer to jesu odlike moje proze."
Kako to da su u Suhrkamp Verlagu od prvotnog skanjivanja došli do odluke da će objaviti njezin remiks Bernharda?
"U toj knjizi ja Bernhardov tekst visokog kulturnog domena spuštam u nešto posve drugačije, recimo da Bernharda vodim na tehno koncert. Tu već kreće trash. Tamo gdje on priča o Wittgensteinu ja pričam o Plastic Manu.
Nalazim neku vrstu radosti u trashu, u toj ‘nevisokoj‘ kulturi je neke životnosti koju ne mogu naći u tekstovima visoke kulture. Sve drugo tamo mogu naći, i humor, i zabavu, ali meni je trash realniji od opere. Makar, i opera može biti trash... da se sad ne zapetljavam."
Neočekivani uspjeh
U vrijeme kad je objavila "Izlaženje", remiks Bernhardova "Hodanja", radila je u izdavačkoj kući Rende.
"Oni su bili zainteresirani objaviti taj moj rukopis. Ali, morala sam se javiti njemačkom izdavaču Suhrkamp Verlag zbog autorskih prava. Jer, ja sam koristila cijeli Bernhardov tekst, samo sam mijenjala neke varijable u tekstu, likove radnje i mjesta sam promijenila.
A otamo, iz Suhrkampa, neka gospođa koja je bila zadužena za prava za Bernharda javila mi je da to ne možemo objaviti, jer da oni ne znaju što sam ja tu radila.
Otpisala sam joj nešto kao: ‘Ali, to je samo u Beogradu. Ja imam 25 godina i nikad nitko neće saznati...‘ Na koncu su
dopustili da se izda to jedno jedino izdanje, 500 primjeraka. (smijeh)
Kao studentica, kad sam već stigla u Beč, slučajno sam se našla u društvu s jednim radijskim novinarom kojem je moja prijateljica ispričala da sam napisala knjigu... I, tako je ta knjiga krenula i postala mali hit u Beču. Prije toga sam upoznala svoju prevoditeljicu, Mašu Dabić, ženu koja je prevela pola ex-yu književnosti na njemački."
Maša Dabić je, spominjem usput, također postala jedan od likova u književnosti Barbi Marković.
"Ona je odlična prevoditeljica i krenula mi je tu moju prvu knjigu gratis prevoditi, nakon što smo se upoznale.
Eto, tako se sve poklopilo da odjednom ta moja knjiga koju je Suhrkamp praktički zabranio stiže u Suhrkamp i oni je objavljuju.
Manje-više to je opis cijele moje karijere. Stalno radim nešto što ne bi trebalo, ali to bude odlično prihvaćeno. (smijeh)
Imam te momente kad pomislim: ‘Ovo nitko ne bi napravio, jer je glupo.‘ A na kraju to postane hit."
Zašto uopće Bernhard?
"Imala sam 21 godinu kad sam otišla u Frankfurt raditi kao au pair, čuvati djecu.
Radila sam kod žene koja je doktorirala na Bernhardu. Prije toga sam čitala samo jednu njegovu knjigu, kratke priče. A tamo sam brisala prašinu s Bernhardovih knjiga, posvuda su stajala razna izdanja svih njegovih knjiga. Tad sam već studirala germanistiku, zanimalo me čitati, a gazdarica je rekla: ‘Bernharda ne možeš, preteško je.‘ Tad me tek zaintrigiralo. Otvorila sam i shvatila da je to nešto najlakše što sam ikad čitala na njemačkom. Bernhard je kao početna lektira na njemačkom odličan, jer onog trenutka kad si shvatio strukturu rečenice sve se ponavlja, što znači duplo manje gledanja u rječnik. Jer, samo se vrti manje-više isto i događaju se gradacije.
Zato mi se dopao. Drugo, privukao me taj nekakav, kako bih ga ja nazvala, ‘negativni patriotizam‘ koji je meni u tom trenutku nedostajao u životu i u toj Srbiji u kojoj sam odrasla. Kritika društva kao znak pripadanja tom društvu.
Pomislila sam, bilo bi super posijati to sjeme samokritičnosti i u srpsku književnost.Treće, baš zbog tog ritma, tog ponavljanja, Bernhard je bio odličan za stavljanje u to neko tehno okruženje.
Potom sam dugo razmišljala da bi bilo super napraviti prijevod koji je netočan, kao loš prijevod a koji tako zapravo postaje vlastita knjiga. I... tako je nekako nastala ta moja prva knjiga ‘Izlaženje‘."
Zašto me svi žele poniziti?
Vraćamo se na "Mini horor", roman o Mini i Mikiju.
"Trebala sam likove koji neće odmah biti gurnuti u ćošak na osnovi nacionalnih pripadnosti i sličnog, odlučila sam uzeti Miki i Mini. Za njih je Disney rekao da su najpoznatiji neplaćeni glumci na svijetu, pa sam ih i ja angažirala da budu likovi moje knjige."
Mini silno smeta kad je ljudi pitaju za njezino porijeklo. "Ne dugujem vam nikakva objašnjenja. Ni za svoje ime ni za svoje porijeklo", razmišlja Mini dok je prati osjećaj neprihvaćenosti.
Barbi Marković o tome kaže:
"Sve što je u knjizi na neki je način moje: ili sam to doživjela, ili mi je netko ispričao, ili sam negdje pročitala. U početku boravka u Austriji radila sam u nekom baru, i tu mi se događalo da su me valja 70 puta dnevno ljudi koji bi naručivali pivo ili kavu, čim bi čuli naglasak, pitali otkud sam.
Iz nekog je razloga uznemirujuće da je ljudima bitno znati otkud dolazi ta osoba prije nego što znaju išta drugo o njoj.
Jer, u većini slučajeva jedino to ih je i zanimalo o meni. Ali, u životu se ne radi samo o tome otkud smo. A to pitanje je pokušaj da nas ti ljudi stave u neke okvire, u neke ladice. To je dehumanizirajuće."
Mini u knjizi razmišlja, jer ona pitanje o porijeklu tako doživljava, "Zašto me svi žele poniziti?", na što joj poznanik odgovara: "Pitanje nije zašto te svi žele poniziti, već zašto te svi mogu poniziti."
Zašto Mini svi mogu poniziti?
"To tako osjeća zbog svoje pozicije u društvu. Lako je poniziti nekoga tko nema socijalne mreže iza sebe, Mini je ispod neke srednje klase, strankinja..."
Barbi Marković piše na njemačkom.
"Prvu sam knjigu napisala na srpskom, tad još nisam znala njemački. Nakon par godina boravka u Austriji počela sam pisati i na njemačkom, ali i nastavila na srpskom. Roman ‘Superherojke‘ pisala sam i na srpskom i na njemačkom, prevodila je Maša Dabić.
U tom su romanu neke žene, vrsta superherojki koje imaju supermoći pa pokušavaju dostići srednju austrijsku klasu. To je zanimljiva kritika društva iz neke pozicije koja nije baš svakodnevna."
Roman "Spičkano vrijeme", koji govori o 1990-ima u Beogradu, prva je knjiga koju je napisala na njemačkom.
"Živim na njemačkom govornom području i ta stranputica preko prevođenja je naprosto bila preduga.
Osim toga, posljednjih dvadesetak godina doživljavam realnost uglavnom na njemačkom. Što će reći da mi fali dosta vokabulara na srpskom. U Srbiji se za mene ne interesiraju previše, jer nisam tamo, ne krećem se po scenama."
Doživljavaju li je u Austriji kao austrijsku književnicu?
"Kako tko, jer moj slučaj je relativno rijedak.
Kad je nastajao prijevod moje prve knjige, koju je ne kraju, kako znate, objavio Suhrkamp, imala sam sreću da moj prvi lektor bude potpuno nezainteresiran za moje porijeklo.
Jedni misle: ‘A, to je ona srpska književnica‘, ali ima puno njih koji su sa mnom nekako odrasli na austrijskoj sceni i za koje sam i ja ‘jedna od nas, austrijskih književnica‘. I kolega i čitatelja. Često kažu ‘bečka književnica‘, ali ne svi.
Jedno vrijeme bilo je zanimljivo po festivalima, u najavama, u Srbiji bi iza mog imena u zagradi stavili Austrija, a u Austriji Srbija."
Srpska ili austrijska, Barbi Marković i dalje ima samo srpsku putovnicu.
"Previše sam lijena baviti se time. Austrija je jedna od zemalja u kojima je sve teže doći do državljanstva, to je maltretiranje koje traje više od godinu dana. Iskreno, meni je sve preče u životu nego da si to riješim. Makar, znam da ovakav stav nije pametan."
Razgovaramo o integraciji. Kaže, taj je pojam doživio nezgodnu transformaciju.
"Nekad je integracija podrazumijevala da društvo integrira ljude koji dolaze tako da im pruži uvjete da se uključe, rade, stanuju. Ali, s vremenom je integracija postala sve više shvaćena kao nešto što imigranti moraju sami odraditi, usprkos društvu koje im zapravo ne stvara uvjete da se integriraju. Kad netko dođe, trebalo bi mu omogućiti da ima neke osnovne uvjete za život. Taj se onda vjerojatno neće okrenuti kriminalu, jer će naći vremena učiti jezik i lakše se uklopiti, naći posao. Ali, ako ljudima ne ponudite ništa i sve zavisi od njihove osobne snalažljivosti, a zapravo im se zatvaraju mnoga vrata, do integracije vjerojatno neće doći."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....