Krležin “sveščić” od jedva stotinjak stranica “Zagreb 1942.” vrlo je zgodan za plažu. Oni koji pisca izbjegavaju još od lektire, pa i zbog opsežnosti njegovih djela, uvidjet će da Miroslavu Krleži (1893. - 1981.) nije bio potreban prostor za ljepotu smisla, nego je drugima izgovor za lijenost.
Dakako, Miroslav Krleža pisao je i napisao skupinu tekstova pod naslovom “Dnevnik”, u razdoblju od veljače 1914. do rujna 1977. Prvi put sabrani su u petosveščanom “Dnevniku” 1977. Istom “Dnevniku” pripadali su i “Davni dani” (1956.), za koje je Krleža napomenuo da su naknadno “probrani i komponirani u zaokruženu cjelinu”, stoga ti fragmenti “poprimaju karakter definitivnog, prema tome novog, originalnog djela”.
Ista napomena odnosi se na još jednu proznu cjelinu, povučenu iz “Dnevnika” i proslavljenu kao “Djetinjstvo 1902-03” - “Djetinjstvo u Agramu”. Predmetnuta, pak, knjiga samo je jedan izbor iz rezervoara Krležina “Dnevnika”, a ovaj put sačinila ga je druga ruka, ovdje urednika Darka Milošića. I to prema izdanju objavljenom 1981., kod sarajevskog izdavača Oslobođenja. Čini mi se da je to izdanje priredio Anđelko Malinar u suradnji s piscem.
Bilo kako bilo, Darko Milošić bio je sretne ruke s “Dnevnikom”: birao je sažetu godinu, odnosno preskakao opsežnije dijelove. “Zagreb 1942.” dobar je uvod za početnika, kako u cjelinu “Dnevnika”, tako i u opus genijalnog pisca. Istovremeno, knjiga je podsjetnik starijem ljubitelju na zadivljujuće štivo.
Preporučujući Krležu za ljetno čitanje, brinem se, istovremeno, koliko je vrli mladi čitatelj pretrpio od svađa starih jezikoslovaca, primjerice o sljedećem: je li hrvatskije “jun” ili “lipanj”, “hiljada” ili “tisuća”. Zalud mu je reći da su kajkavci prije nekoliko stoljeća poznavali i “jezero” i “hiljadu kapljic”. Ili da lingvisti pokazuju čistunstvo pred pameti, ignorirajući velike pisce. Koji čine svaku, pa i hrvatsku književnost. I da je “hrvatskije” komparativ gluposti.
Napokon, ova Krležina knjiga počinje ovako: “15. VI. 1942. Pišem dnevnik poslije duge stanke od nekoliko godina. Duva istok, sasvim blagi levant, šumi granje itd.”. I već od početka pokazuje bogatstvo njegova jezika. Uostalom, nekom zainteresiranom pomaže sam Krleža, pišući ovako: “15. VII. 1942. Pišeš li o jeziku ispitaj društvo i društvene prilike i odnose prije svega! Nema poezije bez društva, nema društva bez gradova”.
Kako razumjeti prošla i nestala društva u kojima su živjeli naši preci - kraljevinsko, NDH-ško i socijalističko - bez te nevjerojatne širine jezika koju je stvorio jedinstveni pisac? Jezik im je jedino postojeće zrcalo. No, tko može bez stida zapovijedati mrtvima kako da pišu i govore? I živima, uostalom. “Postoji kod nas vrsta vicmahera, tamburaša, jalovih pričala, pijandura. Da se ne bi govorilo o onome o čemu bi zapravo trebalo govoriti, prepričavaju se vicevi. Knjige ne čita nitko, zaludu, ne valja lagati, ova roba kod nas ne zanima nikoga.”
Daleko je 1942., ali slične tamburaše još susrećemo. “Nema ni jednog kulturnohistorijskog perioda, a da umjetnost nije bila podjarmljena imperativima društvenog stanja. Nisam bio, dakle, protiv socijalističke tendenciozne literature, ali nisam bio nikada ni za to da se pod literaturom krijumčari bezvrijedna roba samo zato jer se to smatralo politički korisnim”, zapisao je Krleža. Jesmo li 2018. u drukčijoj situaciji?