Nekad smo u Zagrebu uzimali godišnji odmor u dane ZagrebDoxa, ne bi li se neometano mogli predoziravati dokumentarcima.
Ima ih koji danas uzimaju godišnji u ožujku jer tempiraju da oko 20. budu u Splitu. Na taj, Svjetski dan pripovijedanja, i dane oko njega, održava se Pričigin.
"U vrijeme kada više nitko nikoga ne sluša i svatko svakoga prekida u govorenju, Pričigin se pretvorio u manifestaciju pozornog slušanja i veselja, sve brojnije posjećenu. Tijekom godina iskristaliziralo se i da su priče uglavnom zabavnog karaktera, s naglaskom na karikiranju svakodnevnice i ljudskih osobina, često usmjerene prema razbijanju stereotipa i tabua, zbog čega Pričigin među ostalim pridonosi razumijevanju raznolikosti i kritičkoj svijesti društva.", kažu organizatori Pričigina.
Festival, koji je postao kulturni brend grada, ove se godine održava sedamnaest put. Priče će pričati od 19. do 23. ožujka.
"Na Pričiginu su dosad, osim književnika, sudjelovali i glumci, glazbenici, svećenici, znanstvenici, vinari, skiperi, piciginaši, PR-ovci, odvjetnici, ljudi koji su se s kopna odselili na otoke, oni koji su se iz Dalmacije odselili u Zagreb, prevoditelji, pripovjedači iz Vlaške, Romi, reperi, stand-upovci...", nabraja Patricija Horvat, od prošle godine umjetnička direktorica festivala, zadužena za osmišljavanje programa, a od 2010. voditeljica tradicionalnog pričiginskog programa u kojem nastupaju domaći pisci i spisateljice.
"Kada je jedna skupina (nespisateljskih) pripovjedača pozvana da nastupi, rekli su da ne mogu jer nemaju bazen pa ne mogu trenirati (mislili su da ih se zove na natjecanje u piciginu). Kad se nesporazum razjasnio, ipak su došli."
Najdraži trenutak na Pričiginu joj je, spominje Horvat, na samom početku, prije no što se izgovori i prva riječ:
"Obično kao moderatorica predvodim "svoju ekipu" i prva ulazim u dvoranu, a oni iza mene. Pogotovo u godinama dok još nije bilo prijenosa uživo (jer sad većina gostiju ipak manje-više zna što ih čeka), najviše sam voljela u tom se trenutku okrenuti prema onima koji prvi put nastupaju i ugledati njihov pogled, oči koje se šire, usta koja se rastvaraju kad ugledaju tu gomilu ljudi na tribinama i začuju pljesak dobrodošlice..."
Kako bira goste?
"Pri odabiru gostiju prije svega razmišljam o tome je li određena osoba elokventna i mislim li da bi dobro ispričala priču. Budući da se već petnaestak godina bavim promocijom suvremene hrvatske književnosti, poznam puno ljudi na književnoj sceni i mogu to otprilike procijeniti. Osim toga, drago mi je pozvati ljude koji još nisu sudjelovali u Pričiginu i uvijek tražim nova imena, premda one koji su se istaknuli kao jako dobri zovem i više puta."
Jedino je pravilo da ista osoba ne može nastupiti dvije godine zaredom.
Uhvati li izabrane nelagoda, ima li onih koji, makar dobro pišu, pred publiku ne bi?
"Dogodi se, naravno, da mi ljudi koje pozovem kažu da radije ne bi, jer već je dobro poznato da će morati nastupiti pred nekoliko stotina ljudi, što nije nimalo lako, osobito kad se uzme u obzir činjenica da je pisanje ipak samotan posao i da ga pisci uglavnom obavljaju u svoja četiri zida te najčešće nisu performeri. Drugima je to pak izazov i ma kolika im bila trema, apsolutno svi poslije budu oduševljeni i bude im drago što su se odazvali pozivu, jer pričiginska je publika iznimno dobrohotna i podržava sve pripovjedače, makar se i zabunili ili zbunili. Nisu sve priče jednako uspješne, ali publika uvijek svesrdno nagrađuje trud i dobru volju.
I u drugim programima, na kojima ne nastupaju pisci i spisateljice, glavni je zadatak pronaći ljude koji će znati dobro ispričati priču. Pritom se u svim programima trudimo da bude poznatih imena, ali i onih za koje se (još) ne zna.
Nedavno mi je jedan pisac, kad sam ga pozvala, rekao da je godinama priželjkivao poziv na Pričigin, ali da se sad kad ga je dobio, ne usudi nastupiti. Na kraju se ipak odvažio. Danas već mnogi poziv na Pričigin doživljavaju kao čast i uvrštavaju to u svoj CV. Čuli smo i za one koji su se uvrijedili jer su pozvani samo jednom."
Pričigin nije ljetni Split, Mediteran kakvom kontinentalci obično hrle:
"U betonskom amfiteatru Doma mladih, u kojem se svake godine održava većina festivalskih programa, zbog ‘marčanskih bura‘ katkad bude toliko hladno da svi sjede u kaputima i cvokoću od hladnoće, ali ne odustaju. Pritom je publici malo lakše nego izvođačima, jer se stisnu jedni uz druge i tako griju."
Najčešće je pitanje: Ima li mista? "Premda Splićani poslovično na sve kasne, dobro znaju da na Pričigin moraju doći na vrijeme jer neće ući u dvoranu (ipak službeno prima "samo" 400-ak ljudi, a znalo ih se nagurati i mnogo više)."
Ove godine na Pričiginu sudjeluju Marija Andrijašević, Katja Grcić, Tanja Mravak, Jelena Pervan, Boris Postnikov, Damir Šodan, Dino Rađa, Boris Dežulović, Lamija Begagić (BiH), Ana Duša (SLO), Ervin Hladnik (SLO), Faruk Šehić (BiH), Milica Vučković (SR), Siniša Vuković, Bruna Bebić, irski pripovjedači Eimear Burke, John Carew, Maria Gillen, putopisci Goran Blažević, Vedran Buble, Gordan Nuhanović, Saša Pjanić, Jana Prević Finderle, zatim Sandra Grgas, Sanja Grgina, Martina Hranj, Tina Primorac, Zlatka Rodin, priče o Hajduku pripovjedat će Goran Antonijević, Đordana Barbarić, Sonja Dvornik, Magdalena Mrčela, Mate Prlić, Ljubo Pavasović Visković, a na Pričiginu će pričati i Danijela Martinović.
U šesnaest godina Pričigina za festivala je ispripovijedano oko 800 priča. Tome još treba dodati i priče osnovnoškolaca koji pričaju u sklopu Dječjeg Pričigina.
Patricija Horvat, smijući se, dodaje da joj je Pričigin - lukrativan posao.
"Ni da želim, ne mogu tvrditi da nisam imala financijske koristi od Pričigina: jednom prilikom u privatnoj sam klinici dobila besplatnu kolonoskopiju jer je liječnica obožavateljica Pričigina."
Od lani Pričigin putuje i po jadranskim otocima. Do sad su bili na Cresu, Lošinju, Rabu i Hvaru. Prije no što su krenuli po otocima, Pričigin je gostovao u raznim mjestima u Hrvatskoj i regiji, pa i u romskom naselju u Kutini, kao uzvratni posjet Romima koji su nastupili u Splitu.