Svaka je dosad pandemija u povijesti izazivala na Zapadu, nazovimo je tako, propagandnu ofenzivu vjerskih vođa. Veliko umiranje kao posljedica velikih grijeha. Takozvana božja kazna sad se pak ne može učinkovito upotrijebiti za pouku i primjer budući da od Covida-19 ponajviše umiru – starci.
Što je čovjek stariji, manje je podložan grijehu, makar prema kriterijima monoteističkih religija Zapada. Malo je vjerojatno da će počiniti preljub, malo je vjerojatno da će koga fizički ozlijediti, malo je vjerojatno da će provaliti u dućan. Pitanje je ima li ga tko uopće slušati, a kamo li poslušati. Starci više nemaju što ispraviti u svojim životima, prekasno je za to, nemaju ni snage, a niti volje. Grijesi koje sada čine smiješni su i, rekao bih, tragično uzaludni. Nema ničeg smješnijeg od staračke škrtosti, od staračke pohlepe, pa čak i od staračke – ljutnje.
Jedino što preostaje starcu na Zapadu jest da se pokaje za svoje grijehe, no pitanje je zanima li to više ikoga i koja je poanta u tom za one koji nastavljaju živjeti.
Starci koji pak smjerno žive, oni su još manje upotrebljivi za vjersku propagandu. Najčešće se za takve kaže da su pomireni s bogom. Oni dakle kao da i nisu više na ovome svijetu, pa ako i umru, prije će izazvati zavist nego li strah.
Stvar je dakle jednostavna: budući da se mlade ljude nikako ne može preplašiti zarazom aktualnim virusom, ne može im se ponuditi niti – spas.
Djeca kad bi umirala - tad bi već oko nas hodali razni proroci, spasitelji i iscjelitelji. Začas bi se proširila priča o nadolazećem smaku svijeta kao kazni za sva ljudska nedjela. Sama pak ljudska nedjela zaista bi se uvećavala te bi se na sve strane svijeta stala širiti mentalna zaraza panike i bijesa.
Ovako, svi smo na miru, pa i kovidaši koji umiru. Umiru starci, oni najbolji i oni najzločestiji, a mlađima se stvar čini u najmanju ruku prihvatljivom. Koristi za budućnost od staraca ionako - nema. Poante od staraca - nema. Poživjeli su i dobri i zločesti eto jednako dugo, nema se tu što dodati, a bogami niti oduzeti.
Iskonski otpor prema smrti slabi u čovjeku s godinama prirodno. Starac koji se jako plaši smrti jest, prije svega, komičan, za njega bi se čak moglo kazati da je uzalud živio.
Smrt kao konačna dijagnoza, koja svakog čeka, s Covidom-19 nadaje se posve logičnom, čak bismo mogli kazati da smrt postupa s našom vrstom upravo onako kako smo priželjkivali, da u njoj gotovo i nema nepravilnosti ili, možda bolja riječ, nepravde, a koja bi se eto trebala ili morala ispravljati.