Nekoliko je hrvatskih književnika napisalo slikovnice za djecu na koje valja obratiti pažnju, svi u suradnji s darovitim ilustratorima.
Nakon što je prije dvije godine izašla slikovnica Romana Simića na temu dosade, nedavno je izašla i nova slikovnica tog autora, ovaj put na temu zavisti, “Jura i gospođica Zavissst”, obje u izdanju Profila.
U slikovnici “Jura i kuckalo protiv dosade” na sljedeći je način opisano koliko se silno glavni lik dosađuje: “dosada, to je kad ti netko iz glave ukrade sve misli, kad ti nevidljiv usisavač iz nogu isisa svu snagu i ti možeš samo ležati na kauču i mrštiti se do neba...”.
Može li se, pitam ga na početku razgovora, uopće danas govoriti o dosadi kod djece, barem onakvoj na kakvu smo mi stariji navikli: djeca se odmah prime gadgeta, čini se da nemaju, zapravo, dovoljno prostora da im bude dosadno.
“Zna i moje dvoje djece biti na mobitelima, no isto tako ih znam uhvatiti u trenucima kad se na kauču dosađuju, kad očekuju da ih netko zabavi. A s dosadom često dođu neke od najboljih, najzanimljivijih stvari. Tako je i u ovoj slikovnici s Jurom, kojemu je odgovor na njegovu dosadu kuckalo, odnosno mašta”, kaže.
Roman Simić
Luksuz dosade
I sam, nastavlja, zna zaglaviti na mobitelu na igricama, pa razumije ovaj aspekt dječjeg svijeta. No, isto tako, nedostaje mu vrijeme djetinjstva koje naprosto dozvoljava taj luksuz dosade: “Nekad mogu gotovo namirisati popodne prije četrdesetak godina, kauč, dosadu, par knjiga i djecu koja me pozivaju van, taj dječji osjećaj da imaju sve vrijeme ovog svijeta. Danas većina djece ima više izvanškolskih aktivnosti nego nekad, svi, i odrasli i djeca, naprosto više jure nego ranije. A druga knjiga je na temu zavisti, zanimalo me, želio sam istražiti, kako s djecom razgovarati kada se zavist pojavi”, govori književnik koji je na obje knjige surađivao s Manuelom Šumbercem, jednim od najtalentiranijih mladih hrvatskih ilustratora. “Slučajno smo počeli surađivati”, kaže Simić, “spojio nas je izdavač, shvatili smo da dobro funkcioniramo, mislim da je Manuel sjajan, sviđa mi se među ostalim kako kroz lik Jure pokazuje fizički osjećaj dosade ili zavisti”.
Ivana Bodrožić na novoj knjizi, “Klara Čudastvara”, koju će uskoro promovirati izdavač Sandorf, surađuje s mladom talentiranom ilustratoricom Vendi Vernić. I Ivana Bodrožić je oduševljena suradnjom s ilustratoricom. Dvadesetosmogodišnja ilustratorica, podsjetimo, prošle je godine osvojila Grand Prix za ilustraciju na međunarodnom sajmu Dječje knjige u Bologni u konkurenciji tri tisuće autora, i ima prepoznatljiv rukopis.
Ivana Simić Bodrožič
I Ivani Bodrožić je među ostalim poticaj za nastanak slikovnice bilo njezino dvoje djece. Kako kaže: “Oni su i prvi pročitali slikovnicu, inače nisu uvijek fascinirani onim što mama radi, no ovaj put im se svidjelo, imali su mnoge komentare. Uzrast kojemu je namijenjena publika je otprilike između šest i deset godina”, kaže. Djeca, u pravilu, nisu laka publika? “Da, nisu laka. Najgore mi je kad naiđem na blentave slikovnice, koje djecu podcjenjuju.”
Čuvanje okoliša
Glavna protagonistica knjige Ivane Bodrožić plavooka je Klara Čudastvara koja je “imala ogrebena koljena, nos poput skijaške skakaonice za mrave, u ladici radnog stola jednu čarapu, iskorištenu maramicu za skakaonicu, špangicu, pisanku iz prvog razreda i tajni album sa slikama svoje obitelji”.
Klara odlazi kod bake, koja živi sama, na “rubu tamnozelene šume”, i u svojim dječjim avanturama susreće pet likova, to su Mašta, Vjeran, Dosadela, Neznanje i Strah. Kako kaže Ivana Bodrožić, “na djevojčici je da odabere s kim će se družiti, ona odlučuje”. Slučajno je, kaže, počela pisati slikovnicu, ta se ideja javila dok je sudjelovala na programu pisci pišu za djecu, a trebalo joj je neko vrijeme da slikovnicu realizira.
Za razliku od Ivane Bodrožić, Olja Savičević Ivančević već ima iskustva sa slikovnicama, prije dvije godine je objavljena prva, “Šporki Špiro i Neposlušna Tonka” za koju je ilustracije napravio Svjetlan Junaković. Slikovnicu, pak, “Adriana se vratila”, čiji je nakladnik Aqua Maritime, o sredozemnoj medvjedici za buduće čuvare prirode i mora, ilustrirala je Imelda Ramović, a izašla je u kolovozu. Slikovnica je to o sredozemnoj medvjedici, koja kod najmlađih čitatelja širi svijest o potrebi očuvanja okoliša. Glavni su protagonisti domišljata Mara, dječak Adrian i njegova prijateljica, morska medvjedica Adriana. Spisateljica Olja Savičević Ivančević, koja je, kako u pogovoru knjige piše “mama Điđi i Pjeru”, kaže kako je zadnjih nekoliko godina puno surađivala s kazalištima za djecu i mlade, “tako da je pisanje priča za slikovnice došlo kao prirodan nastavak. Nikad nisam osjećala da se prilagođavam dječjem jeziku, posve mi je lak i srodan, igra i uživancija, možda sam mu samo pažljivije pristupala, s više odgovornosti”.
Olja Savičević Ivančević
Adriana je omiljeni lik generacija koje su odrastale uz Mediteranske igre, 1979. godine, mnogi su i dobili ime po njoj. Zašto baš Adriana? “Urednica Mila Botteri i ja složile smo se da to bude priča o moru za onu djecu koja tek uče plivati i čitati, za buduće čuvare i čuvarice mora. Lik sredozemne medvjedice je sjajan za takvu priču iz više razloga, a jedan je i njena lokalna i autentična prepoznatljivost za generaciju roditelja kroz podsjećanje na Mediteranske igre i vlastito djetinjstvo. A zatim, draga je i djeci; Adriana je skoro pa mitsko biće, naša je, a nitko je nije vidio, vrlo je privlačna, vedra, a tajanstvena i njena egzistencija i nestanak iz Jadrana, kao i svaki povratak o kojem onda govore mediji kao o čudu, imaju snažnu poruku.”
Posveta moru
U podtekstu je i ekološka poruka. Kako govori naša sugovornica: “Malo je toliko važnih stvari koje kroz jednostavnu, ali nadam se i zanimljivu priču možete kazati djeci, a bome i odraslima, kao ona o važnosti čuvanja mora i prirode od zagađenja. U priči ‘Adriana se vratila’ spominje se i problem plastike u moru, ali i zagađenje koje stvaraju brojna motorna plovila koja nisu u skladu s morem i podvodnim svijetom, a kojih je Jadran prepun. Na površini, to je priča o ljubavi prema moru, posveta moru i njegovim stanovnicima u želji da ga predamo u ruke djece koja će ga znati voljeti savjesnije i bolje od naše generacije”. Što se tiče suradnje s Imeldom Ramović, kaže kako joj je njezin rad bio otprije poznat, te nastavlja: “Likovi Adriane i male Mare tek su u njenom crtežu zaživjeli. Imeldin crtež je vrlo čist, nježan i prelijep”. Ove jeseni od iste autorice izlazi “Sam na cilome svitu“ u izdanju Sandorfa i opet u suradnji sa sjajnim Svjetlanom Junakovićem, te, kako kaže, “na zimu nakon tridesetak godina izaći će svojevrsno reizdanje moje prve zbirke pjesma ‘Bit će strašno kada ja porastem’, koja uključuje pjesmuljke iz osnovne škole uz songove koje sam pisala kasnije za brojne teatre za djecu. Tu zbirku pjesama za djecu u izdanju Školske knjige ilustrirat će Ana Kovačić, još jedno vrijedno ime iz svijeta vizualnih umjetnosti.”
Novu slikovnicu, u suradnji sa svojim izdavačem V.B.Z.-om, sprema i Zoran Ferić. U slikovnici “San ljetne noći”, kroz lik dječaka Dade, napisao je obrađujući vrlo tešku temu, temu smrti. Teme kojima će se još baviti su nezadovoljstvo sobom i potreba za promjenom, status među vršnjacima, potraga za vlastitim ja. Sljedeća slikovnica, najavljuje nam Ferić, bavit će se temom razvoda roditelja.
Na ideju da piše za djecu, kaže, došao je još prije desetak godina, kada je sudjelovao u jednom programu u sklopu kojeg su zvali nekoliko književnika da pišu za djecu. Kako kaže Ferić: “Nekad mi se čini da su bile stroge podjele pisci za djecu i pisci za odrasle. I danas, uostalom, postoji i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade”. I Ferić će se složiti da djeca nisu laka publika, djeca, kaže, “osjećaju ako nešto skrivate, vide neiskrenost”. Na slikovnici je surađivao s također jednim od talentiranijih ilustratora mlađe generacije Dominikom Vukovićem, koji nas je oduševio ovogodišnjom izložbom u Laubi. Kako kaže: “Prvo je moj urednik Drago Glamuzina surađivao s njim, tako sam upoznao njegov rad, iznimno sam zadovoljan suradnjom”.
Književnik Zoran Ferić
Zoran Maljković, pak, glavni urednik Mozaik knjige, slikovnicu “Zašto ne volim proljeće” napisao je iz perspektive dječaka koji ide u posjet prabaki, s djedom koji neprekidno voli podučavati sve oko sebe, inače učiteljem u mirovini. Dječak, na kraju, proljeće ipak zavoli. Kako kaže Maljković: “Inspirirao me učitelj tehničkog odgoja kojeg sam imao u školi, a koji je neprekidno sve poučavao. Kada netko ne bi znao riješiti neki zadatak na testu, pustio bi ga da neko vrijeme razmišlja, a nakon desetak minuta bi mu rekao rješenje. Smatrao je da će tako zapamtiti za čitav život”. Na slikovnici je surađivao s Markom Jovanovcem, ilustratorom i tipografom, koji nerijetko bude uvršten među one koje rade najljepše naslovnice. Uz Jovanovca među ostalim piše i da je otac dvoje djece koja su kroz proces stvaranja slikovnice sudjelovala kao “strogi” kritičari.
Zoran Maljković, voditelj Mozaik knjige iz Zagreba.
Priče u časopisima
Kako nam kaže Maljković, ideja za slikovnicu došla je od Jovanovca, autori su zajedno i slikovnice “Ured za izgubljene stvari”.
Rade i na trećoj slikovnici, koja će se baviti temom invalida. Maljković, inače, već godinama u školskim časopisima objavljuje priče za djecu. Kako kaže, “u slikovnici nastojim da nikad ne bude više od kartice teksta, da bude prostora i za ilustraciju, i slikovnica je u pravilu na šesnaest stranica. Ako bude preko šesnaest, to jako poskupljuje tisak, koštat će više od sto kuna, a roditelji će u pravilu rijetko izdvojiti toliko za slikovnicu”. No, kako nastavlja: “Ljudi u pravilu vole kupovati slikovnice, onih slikovnica koje je napisao Torjanac, naklada je oko trideset tisuća primjeraka”.