Zašto su jame tako užasna tema u javnosti? Većina na jame gleda kao na mjesta smrti, a one su zapravo jame života

Svake godine u Triblju, mjestu u zaleđu Crikvenice, tamo gdje more uzmiče pred kršem, okupe se botaničari, geolozi, speleolozi, karstolozi, sociolozi koji proučavaju život ruralnih sredina, umjetnici koji se inspiriraju kamenom, ljudi raznih struka kojima je zajednička tema krš i strast prema kamenu.

Okuplja ih Anne-Kathrin Godec, Njemica koja dulje od dvadeset godina živi u Triblju, majka petorice sinova, prevoditeljica i književnica odrasla u Švarcvaldu koja je izvrsno naučila hrvatski jezik.

Kamen Dinarida na kojem živi Anne-Kathrin Godec doživljava snažno. Skupa s Ivom Lučićem, u hotelu Balatura u Triblju u kojem često organiziraju promocije knjiga i izložbe, organizira festival o kršu, kojeg su nadahnuto nazvali - Krasopis.

Anne-Kathrin Godec: Krški je krajolik iskren i bogat. Rođena sam u Švarcvaldu,ali danas ne bih voljela živjeti nigdje drugdje nego na dinarskom kršu

Makar krš zauzima oko petine kopna Zemlje, upravo je naš, dinarski krš, napominje Lučić - a to je prostor od Udina do Skadarskog jezera, i od Jajca i Gacka do polovice jadranskog podmorja - najveća europska površinu krša. Po podzemnim životinjama je vodeći na svijetu, a u povijesti znanosti ostat će upisan kao mjesto gdje je krš prvo zapažan i opisan. Zahvaljujući tome, svjetski karstolozi žele barem jednom u svom životu doći ovdje i vidjeti kako izgleda školski primjer krša i na njemu vrednovati sve što su drugdje naučili o kršu. Ivo Lučić autor je pet knjiga o kršu, među ostalim i knjige "Presvlačenje krša" u kojoj proučava karstološke, biološke, kulturološke i druge dimenzije krških krajolika.

Doktorirao je karstologiju na Sveučilištu Nova Gorica.

Što je karstologija?

"Karstologija je znanost o kršu. Krš je vrlo zahtjevna pojava za istraživanje. Ona je manje poznata jer je regionalno prisutna, gdje je krš bitan dio života, kao što su na svoj način oceanografija ili vulkanologija.

Stoljeće i pol se razvijala u okviru geoznanstvenih disciplina kao što su geologija, geografija, geomorfologija, hidrogeologije i slične. Okolišni, kulturni i prostorni obrati u suvremenoj znanosti otvaraju nam te teme iz raznih društvenih i humanističkih gledišta. One se ne pitaju samo što je krš nego i kako i zašto ga tako vidimo. Uglavnom negativno. Moj pristup je blizak onome što bi se moglo nazvati holisitičkom karstologijom ili okolišnom humanistikom. One otvaraju beskrajno puno pitanja. Primjerice, zašto su jame tako užasna tema naše javnosti, kad se u njima nalaze naše zalihe voda i najbogatija podzemna fauna u svijetu. Zašto ih vidimo kao jame smrti, kad su nadasve jame života?"

Trauma ljudi i zemlje

Karstologu Ivi Lučiću i Anne-Kathrin Godec zajedničko je da oboje proučavaju geotraumu.

Što je geotrauma i u kakvoj su vezi geotrauma i psihička trauma čovjeka?

"Geotrauma je interakcija traume kao nekog događaja momentalne ili dugotrajne devastacije koji uključuje ljude koji žive na tom području i samog mjesta ili krajolika. Geotrauma se može dogoditi zbog vremenskih neprilika, poput požara ili poplave, može biti i posljedica konflikta i rata ili ishod nakon za prirodu štetnih ljudskih intervencija (otrovni otpad u rijekama, izgradnja hidroelektrana i drugo).

krški kraj u kojem je već četvrtu godinu za redom održan festival Krasopis; na ovim prostorima imamo najveću europsku površinu krša

Stavovi o tome što trauma u ljudskoj psihi predstavlja zadnjih deset godina dosta su se promijenili. Pogotovo s istraživanjima psihijatara poput Stephena Porgesa, Petera Levinea i Bessela van der Kolka. Nekad se trauma shvaćala kao mentalni poremećaj nakon šokantnog traumatičnog doživljaja, no spomenuti autori ukazuju da je trauma u velikoj mjeri pohranjena u tijelu. Posljedice poput PTSP-a su više visceralne reakcije na traumatične situacije.

U našem tekstu o geotraumi (Časopis Treća 2025.) karstolog Ivo Lučić i ja pokušali smo naći analogiju između fizičkog izraza ljudske traume i fizičkog izraza traume tla, traume zemlje. Naišli smo na jasne sličnosti koji je Lučić tumačio sa geološke i kulturološke strane, a ja s kolektivno-psihološke.", govori Anne-Kathrin Godec.

Lučić, govoreći o geotraumi ističe:

"Jako je važno uvidjeti kako konstruiramo sliku svijeta. Prevladavajuća slika krša je daleko od prirodoznanstvene. Stvarana je na dvije važne egide: jedna je mitološko naslijeđe, koje krš uvijek vidi kao neko čudo, kao djelo neke nevidljive sile, često zle naravi, a druga je industrijsko-tržišna instrumentalizacija, koja smatra da nešto ne valja ako se nije ‘oplodilo‘ na tržištu. Koliko smo puta čuli da rijeke beskorisno teku u more ako na njima nema hidrocentrale? Zbog nje je krš izvrgnut debelim stereotipima, drže da je kamena pustinja, pasivan kraj i slično. Koliko je ta slika političko-ekonomski tendenciozna pokazuju javna ustanova Plitvička jezera, koja je najveća i najbogatija tvrtka u Ličko-senjskoj županiji. Dok ove posljednje pasiviziraju javnost, prve su traumatične i podižu joj tlak, na primjer slika jama masovnih grobnica. Tu sliku potpaljuju maliciozne politike. Pod geslom da se vrati dostojanstvo nesretnim stradalnicima, što je potrebno i dobrodošlo, dosadašnje ekshumacije su zapravo puno više poticale političke osvete nego sućut nad stradalnicima. To je primjer s ekshumacijama istarskih fojbi, srpskim ekshumacijama po Hercegovini početkom devedesetih, a i aktualne u Hrvatskoj slijede taj kanon."

Kako izgleda kraj u kojem je Anne-Kathrin Godec rođena u usporedbi s ovdašnjim kršem? Čime ju je zaintrigirao, kasnije i očarao - ovaj krš?

"Rođena sam u Švarcvaldu, tamo sam s roditeljima i sestrom često planinarila.", govori opisujući visoke jele, tamošnja pitoma brda i livade. "U početku sam ovaj krajolik dinarskog krša doživjela kao škrto, tvrdo područje, ali sam brzo - hodajući njime svaki dan - otkrila njegove ljepote. Danas ne bih voljela živjeti nigdje drugdje. Metaforički govoreći, čini mi se da je krš iskreniji i bogatiji krajolik nego onaj iz mog djetinjstva. Krški kamen i krška flora i fauna toliko su mi ušli pod kožu da imam osjećaj da se i sama sve više pretvaram u dio tog tla."

festival Krasopis održava se u Triblju, kontinentalnom mjestu nedaleko Crikvenice, svake godine na razgovore o kršu pozivaju znanstvenike, umjetnike, aktiviste

Biljke imaju razne načine kako međusobno komunicijaju

Što čovjek čini Zemlji i kako mu se to vraća kao bumerang? Mogu li na traumatiziranoj Zemlji živjeti sretni i zdravi ljudi?

"Trauma je samo još jedno polje na kojemu možemo vidjeti da nismo ni iznad, ni ispod, ni izvan prirode. Mi smo dio nje. Iz tog razloga ne postoji geotrauma bez ljudske traume i obrnuto. Sve je isprepleteno, međusobno ovisno.

U našoj studiji je bilo ključno razumjeti - ako je živčani sustav u čovjeku taj koji reagira na traumu - što bi onda moglo biti ‘živčani sustav‘ krajolika koji reagira na geotraumu. Biolozi su se odavno bavili tim pitanjima, prvenstveno kad su istražili komunikaciju između faune i flore u određenim staništima. Biljke imaju razne načine kako međusobno komunicijaju o nekim opasnostima, na primjer kroz distribuciju specifičnih tvari (poput smole), a i životinje reagiraju biokemijskim adaptacijama koje možemo ‘čitati‘.

To pokazuje da moramo holistički razmišljati, bavljenje geotraumom uključuje više znanstvenih disciplina i jedino zajedno možemo rješavati probleme.

Ono što nam se vraća kao bumerang je možda najviše to što neke pojave gledamo isključivo iz jedne perspektive. Ključ je dobiti što više perspektiva - bioloških, geoloških, ekoloških, medicinskih, psiholoških, ali i filozofskih - i tako imati širu sliku o pogođenosti određenog areala i njegove ljudske, životinjske i biljne populacije."

Anne-Kathrin Godec proučava pisanje o prirodi (nature writing). " ‘Nature writing‘ kao žanr sam otkrila prije desetak godina i posve me fascinira. Riječ je o različitim formama (romani, poezija, eseji) kojima je zajedničko da se bave prirodom, ili specifičnim prirodnim pojavama. Nije to samo deskripcija, već i razmišljanje o fenomenima što u tim tekstovima prerasta u ontologiju. Pišući o prirodi autori sebe prepoznaju, pozicioniraju u njoj. To vodi do književnih istraživanja prirode kao i do boljeg razumijevanja sebe. I do posebnog književnog, čitateljskog, užitka."

Spominje neke od poznatih autora koji su pisali o prirodi, među kojima je Robert Macfarlane, Helen Macdonald, Raynor Winn, Nan Shepard, John Muir, Judith Schalansky, Jan Röhnert.

"U Hrvatskoj i regiji nema suvremenih autora koji bi sebe definirali kao pisce prirode, ali je puno autora koji bismo po definiciji žanra tu mogli svrstati. Od Vladimira Nazora (pripovijetka ‘Voda‘ može se čitati kao nature writing tekst), Ivana Gorana Kovačića i drugih. Ima mnogo putopisaca ili knjiga poput ‘Ljetopisa pješčanog okruga‘ Alda Leopolda koja zaista djeluje kao čisti nature writing. Iz Slovenije je tu Srećko Kosovel, iz Italije Scipio Slapater, itd.

Od suvremenih autore spomenula bih Ivana Lovrenovića, književnim sredstvima istražio je srednju Bosnu, na taj način iznova prepričao krajolik i njegove ljude.", govori Anne-Kathrin Godec.