Završio je tri fakulteta: ‘Uveo bih školski program zbog kojeg bi imali dva do tri nobelovca‘

Svestrani Nikša Sviličić, čovjek koji završio je tri fakulteta, sveučilišni profesor, književnik, piše i pjesme za pjevače kao što su Neno Belan i Zdravko Čolić bio je gost Aleksandra Stankovića u emisiji Hrvatske televizije ‘Nedjeljom u 2‘.

Svilčić je, među ostalim, govorio kako ono vidi znanje i obrazovanje te koliko je bitna znatiželja.

Često ostavlja dojam prijateljima i onima koji ga tek upoznaju kao da ima specijalne sposobnosti, kao da im ‘‘ulazi u misli‘‘ s obzirom na pitanja koja im postavlja te kako iz njih potom može izvući naizgled nemoguće informacije, međutim on tvrdi kako ga takav opis ‘‘sve više smeta‘‘ jer zapravo to nije istina i nije moguće, piše HRT te dalje navode:

- Uz određene tehnike i metode te određenu kilometražu bivanja u tome, uz spajanje određenih znanstvenih paradigmi koje imaju duboki smisao, kad ih prispodobite životu i nekim situacijama i kad to sve fino artikulirate možete prizvati određenu vrstu iluzije da vam je netko ušao u glavu, ali naravno da nije, objasnio je.

Sviličić tvrdi da je ljepota u tome što zapravo postoje ‘‘zemaljski, znanstveni principi‘‘ pomoću kojih se može ‘‘stvoriti iluzija da se dogodilo čudo‘‘.

- Postoje načini kako se može vrlo suptilno i društveno prihvatljivo, bez dima i aure čuda, napraviti određenu iluziju, rekao je.

Spomenuo je kako postoje ljudi, među kojima su neki i s kojima se druži, koji su u stanju izvesti slične rezultate, ali to onda i naplaćuju.

- Zato što oni smatraju da uloženo vrijeme i trud da se dođe do toga zahtijeva adekvatnu nagradu i nadoknadu, kazao je.

Znatiželja i djetinjstvo

Drži da je znatiželja kao osobina dobrim dijelom urođena, te da ju nitko ne može kontrolirati prostom odlukom ‘‘evo ja ću sad biti znatiželjan‘‘, istaknuvši kako ga je znatiželja pratila od najranijeg djetinjstva.

- Mene je zaista sve zanimalo kao klinca. Od onih klasičnih pitanja, tata zašto avion leti i slično, na koje moj otac nije baš imao adekvatne odgovore, ali možda je upravo izostanak tih odgovora mene kao dijete natjeralo da neke stvari proučavam i gledam, kazao je.

Sviličić je istaknuo primjer s pamćenjem državnih zastava, nešto što mnoga djeca krenu iz znatiželje učiti i vrlo brzo savladaju i upamte sve zastave svjetskih država, ali ih potom nakon nekoliko mjeseci opet sve zaborave jer nisu napravili sljedeći korak k istraživanju zašto te zastave imaju upravo takav oblik koji imaju.

- Zato što ih više to ne zanima. Mene je ipak to zanimalo što znači onaj bijeli križ na švicarskoj zastavi, zašto je na zastavi Mongolije to što je, koja je površina Mongolije, zašto se Ulaanbaatar tako zove i koja je površina Irana, opisao je.

- Te stvari onda kasnije ostanu iz nekog razloga i one bivaju dodatni katapult u razvijanju novih želja da se nešto vidi, čuje i istraži, dodao je.

Tvrdi kako bi bilo dobro uvesti nešto poput sata radoznalosti još u vrtiću, a kasnije u školama, te da bi s time nakon ‘‘20 do 30 godina imali dva do tri Nobelovca‘‘.

- Da sam ja netko, ja bi zaista uveo u školu eksperimentalni program i kolegij koji se zove ‘radoznalost‘. To sad zvuči suludo, ali sve ideje, od Julesa Vernea i podmornice Nautilus, to je današnja nuklearna podmornica. Sve te neke ideje zvuče nevjerojatno, ali utvaram si i pretpostavljam da je točno, kazao je.

- Naravno da je to sad teško provjerljivo, ali dozvolite mi taj poetski moment da to kažem, dodao je.

Gotova riba na tanjuru

Ocijenio je da kada bi se djeca odmalena učila drugačijem pristupu učenju i shvaćanju stvari, za razliku od postavljanja ‘‘gotove ribe na tanjur‘‘ da bi kasnije u životu onda imala drugačiji ‘softver‘ u glavi. Sviličić je paralelno studirao i završio tri fakulteta te u četiri godine položio čak 144 ispita.

- Stvar je u heuristici pristupa stvarima, znači u spoju hardvera i softvera. Naravno da sam ja morao izmišljati da sam bolestan da bi stigao na vježbe jednog fakulteta koje su u 9 sati, a na drugom ih imam u 10:30 sati, to je fizički bilo nemoguće, objasnio je.

Ispričao je da je uvijek bio na granici dobivanja potpisa za izlazak na ispit zbog dolaznosti, te se stoga morao služiti ‘‘različitim metodama kako bi uspio to sve pomiriti‘‘.

- Nekad su neki profesori čak i znali za moju ambivalentnost interesa, a neke je nerviralo pa nisam nailazio na simpatije, a očekivao sam da hoću. Međutim, kod nekih jesam i u svakom slučaju je ispalo dobro, rekao je.