Pučki mudrac, iz kojeg progovara nataloženo narodsko znanje. Prkosni partibrejker, koji ismijava autoritete, crkvu i tuđinsku vlast. Oštroumni plebejac koji nema učenih škola, ali zna jezike i razumije svijet. Progonjen, jer ga ni jedan autoritet ne može počešljati.
Opis koji navodim opis je vjerojatno najslavnijeg lika cjelokupne hrvatske književnosti: Petrice Kerempuha. Kroz Kerempuhov lik Miroslav Krleža je 1936. ispripovijedao vlastitu viziju hrvatske nacije. Opjevao ju je u antikolonijalnom, antiklerikalnom i klasno svjesnom ključu, ključu koji je današnjem hrvatskom nacionalizmu bio i ostao neopisivo tuđ.
Osamdeset i četiri godine poslije pred nama je opet jedan književni lik koji Naciju predstavlja u antikolonijalnom i klasnom ključu. Opet je riječ o pučkom mudracu, prkosnom buntovniku i plebejcu. Kao i Kerempuh, i taj lik nosi pučka znanja i nataloženo iskustvo. I on ismijava autoritete, crkvu i vlast. Samo, u usporedbi s Kerempuhom postoje dvije krupne razlike. Lik o kojem je riječ ne pripada kajkavskom svijetu, nego onom dinarskom. I - još važnije - lik o kojem je riječ je žena.
Lik o kojem je riječ je Mladenka Gila, zvana Kostonoga, devetnaestostoljetna vještica i vidarica po kojoj nosi naslov roman "Mladenka Kostonoga" zadarskog pisca Želimira Periša. U romanu 44-godišnjeg Zadranina Mladenka Kostonoga prestaje biti samo fusnota iz etnološke povijesti i postaje nešto drugo: anarhična buntovnica, skaredni agens pobune i prkosa. Kostonoga je dinarski, feministički Kerempuh.
Perišev roman priča povijest stvarne vidarice koja je sredinom 19. stoljeća prakticirala travarenje u sjevernoj Dalmaciji. Mladenka Kostonoga - bar u Periševu romanu - rođena je oko 1805. u okolici Čapljine. Djevojku siroče posvojila je mjesna travarka i poučila vidarskim znanjima. Mala Mladenka izvješti se u travarenju i vidanju, te uskoro postaje tražena iscjeliteljica. Neuki puk osobito impresionira njen izgled: Gila, naime, ima potpuno bijelu kosu.
Tijekom narednih 450 stranica Periš prati Giline putešestvije diljem Dalmacije, Istre i Austrije. Nalazimo je kao dijete u Lovincu. Oko 1840. Gila je u jednom svilajskom selu, gdje stekne reputaciju vještice. Potom u Bolu na Braču, gdje u dominikanskom vrtu razmjenjuje travarska znanja. Koncem 40-ih nalazimo je u Zadru, gdje u svilarskoj manufakturi vodi pobunu radnica protiv industrijalca Papafave. Na otoku Silbi prokažu je kao vješticu. Sude je i muče u pazinskoj tvrđavi. Na koncu dospije u cesarski Beč, gdje se početkom 1880-ih proširi glas o slavenskoj vještici koja prizive duhove i vodi spiritističke seanse. U Beču roman počinje i završava, a unutar tog uokvirivanja Periš kompozicijski vješto slaže prozni puzzle, ispisujući nekronološkim redom epizode iz Kostonogina životopisa.
Travarice i vještice obično su u fikciji reprezentanti neznanja, nazadnosti i pretprosvjetiteljske zadrtosti. Takvu ulogu imaju u mnogim proznim i filmskim fikcijama, pa i u dva slavna hrvatska scenarija: Fuisovom nikad snimljenom "Zakonu rieke" te snimljenom "Nije bilo uzalud" Nikole Tanhofera. Periševa Gila - međutim - nije ni zadrta ni nazadna, naprotiv. Bjelokosa vještica u Periševu je romanu akter paralelnog, pučkog prosvjetiteljstva. Ismijava svećenstvo i vlast. Šuruje sa štrajkašima, revolucionarima i prosvjetiteljskim učiteljima. Skrbi o ženskim problemima. Mladenka Gila razrješuje zločine, rasvjetljava misterije. Funkcionira poput neke vlaške, deseteračke verzije "Prve damske detektivske agencije" Alexandera McCall Smitha. S ljudskom mudrošću i prepredenim manipulatorskim darom, ona miri brakove, spašava ženske časti, izbavlja žene od depresije i nahočad od sramote. Pritom potkopava svaki mogući autoritet, a taj autoritet mogu biti Crkva i industrijalac, načelnik i car.
Perišev roman prepun je teške artiljerije metafikcijskih i intertekstualnih proznih postupaka. Pisac priču uokviruje isljeđivanjem u bečkoj policiji, a ispitivanom guslaru ime je Želimir Periš. Svako od poglavlja počinje deseteračkim guslarskim distihom, a potom i kratkim opisom narednih zbivanja, kao u romanima 18. stoljeća. Pojedina poglavlja parafraziraju ili pastiširaju diskurs znanstvene rasprave, muzikološkog teksta, sudskog zapisnika ili policijskog izvještaja, Periš ironijski parafrazira niz književnih klasika (među inim Zoranića) te s elastičnom jezičnom lakoćom skače s dijalekta na dijalekt, uključujući čitavo poglavlje na istarskoj čakavici. U jednom od poglavlja Periš se čak igra Cortázarovih "Školica", pa daje čitateljima numerički ključ da dijelove teksta interaktivno rasporedi po volji.
U Periševu slučaju čitatelju Cortázar ne pada na pamet slučajno. "Mladenka Kostonoga" ne sliči gotovo ni na što što se u Hrvatskoj piše, ali zato prilično nalikuje klasicima latinoameričkog postmodernističkog romana kao što su Sabato, Fuentes, Cortazar ili rani Márquez. Kod Periša se - kao kod najboljih Hispanaca -spajaju povijest i mit, magija i politika, kolonizator i kolonizirani, prozni eksperiment i pripovjedački populizam. Periš Zagoru pretvara u svoj Macondo, samo što je taj Macondo negdje u četverokutu Svilaje i Velebita, Čapljine i Vrlike.
"Mladenka Kostonoga" izgleda kao da je netko kidnapirao Araličin svijet, pretumbao ga i ubacio u njega kompjutorski virus. Sve je tu - i žandari i hajduci, i gusari i subaše, i fratri i Mlečani. Sve je isto, samo što ništa nije isto. Umjesto homogene nacije, kulturnog kanona, smrknute velevažnosti i patrijarhalnog reda, Periš slavi anarhiju i humor, herezu i matrijarhat.