Američki pisci, među kojima su i John Grisham, Jonathan Franzen, George Saunders, Jodi Picoult, George R. R. Martin, tužili su OpenAI jer razvija i trenira popularni chatbot ChaGPT koristeći njihove knjige zaštićene autorskim pravima.
"Uspjeh i profitabilnost OpenAI-ja temelje se na masovnom kršenju autorskih prava bez ijedne riječi dopuštenja ili trunke naknade vlasnicima autorskih prava", stoji u tužbi koja je ovih dana podnesena na Okružnom sudu Sjedinjenih Američkih Država u New Yorku. OpenAI javno ne objavljuje koje radove koristi za treniranje svojih modela, ali tvrtka je priznala da koristi materijal zaštićen autorskim pravima.
Želimir Periš, jedan od najuspješnijih suvremenih hrvatskih pisaca i među tim korpusom možda i ponajbolje upućen u pitanja umjetne inteligencije, jer je sam inormatičke struke, o tome kaže:
"Čovjek uči čitajući knjige, pa piše slično onome što je pročitao. Na isti način i umjetna inteligencija uči upijajući postojeće znanje pa ga transformira u nova djela i omogućuje pristup tom znanju. To je prekrasan potencijal. No, ono što boli jest što je chatGPT komercijalni proizvod.
Problem je taj što u današnjem društvu besplatno dijeljenje znanja, ne samo da se ne potiče, već se sotonizira, od slučaja Aarona Swartza nadalje. Društvo je postavljeno tako da znanje nije univerzalna dobrobit čovječanstva, već roba kojom se trguje, u tom smislu naš problem nije umjetna inteligencija nego kapitalizam.
Žao mi je što se čini da i pisci upadaju u zamku da svoja djela žele pretvoriti u istu takvu komercijalnu robu, umjesto da ih veseli dostupnost toga što su stvorili i potencijal onoga što mogu stvoriti drugi na njihovim temeljima, no s druge strane mi je jasno da zlo nije tekst već novac, posebno kad ga na našem radu zarađuje netko drugi."
Dramska spisateljica Dorotea Šušak upozorava na manjkavosti umjetne inteligencije: "Čini mi se kako je naglašavanje ‘inteligencije‘ (pa makar i one umjetne) u kontekstu dosadašnjeg razvoja OpenAI-a, a poglavito kada je konkretno riječ o ChatGPT-iju, dijelom manipulativno jer insinuira postojanje određene kvantitete i/ili kvalitete autonomnosti jednog takvog sustava. ChatGPT nema kvalitetu emancipacije, autonomnosti ili bilo kojeg elementa samodostatnosti zbog kojeg bi mogao biti bilo što suštinski inteligentniji, nego li niz virtualnih asistenata dostupnih nam na pametnim telefonima u posljednjem desetljeću (poput Siri ili Alexe)." Dodaje da je razlika, jasno, u kodu i izvorima znanja te pretraživačkoj filtraciji i kompilaciji na svemrežju nam prisutnih podataka, "zbog čega su možda razvoj i uporaba jednog takvog sustava inteligentniji, sofisticiraniji ili razvijeniji (dakako ovisno i o tome tko ga i na koji način upotrebljava). No, nikako ne može biti riječ o autonomnom ili samodostatnom sustavu jer isti nedvojbeno nema samostalnu moć produkcije znanja i sadržaja niti formiranja stavova o istima (što čini i nekoliko nužnih pretpostavki ‘inteligencije‘). Dio inteligencije i dovitljivosti koji mu se pak mora priznati jest kvaliteta i brzina krađe informacija i to bez navođenja direktnih izvora. Jasno je da ChatGPT, kao i sve dostupne nam inovacije, može poslužiti u korist čovjekovog rasta i razvoja, no istovremeno, ono jedino ključno što se je za sad promijenilo u našim životima jest agilnost i elegantnost krađe: učenici i srednjoškolci daleko brže i sigurnije kompiliraju seminarske radove i eseje (poglavito prevođenjem informacija s jednog jezika na drugi što računalnim provjerama plagiranja značajno otežava posao), programeri kradu linije koda, kreativci tuđi dizajn, vizualna rješenja, prijevode ili autorsko pismo."
Dalje Dorotea Šušak kaže: "Nisu sve vrste znanja ‘autorske/zaštićene‘ niti sam nesklona tome da različite vrste poslova ubrzamo ili olakšamo, već je nemoguće zažmiriti na probleme koji dolaze u paketu. I dakako, krajnji su korisnici samo zadnja etapa tog hranidbenog lanca, a prvotni vlasnici ‘ruku u pekmezu‘ su dakako idejni kreatori koji su postojeći korpus podataka na svemrežju, iskoritili za treniranje ChatGPT-ija, a zbog čega ne čude ni recentne pojave poput gomile ljutih, američkih pisaca fikcije koji ih imaju potrebe tužiti. ChatGPT je treniran na takvoj količini podataka i autorski zaštićenih materijala (koje dakako nije otkupio ili obeštetio ni na koji način) da zapravo uopće nije jasno što nosi budućnost regulacije tržišta intelektualnog vlasništva i autorskog prava. Kada biste otvorili knjigu bilo kojeg hrvatskog ili inozemnog pisca, prepisali dio koji vam se sviđa i potom ga iskoristili za nešto što ćete samostalno potpisati, jasno bi bilo da vam u slučaju prepoznavanja prijeti tužba. U slučaju ChatGPT-ija je problem pak što dolazi do disperzije, nejasnosti izvora i česte rekompilacije materijala zbog koje je teško utvrditi njihovu izvornost, no nema dvojbe: ChatGPT ne samo što može ‘oteti‘ teme i likove pojedinih autora, već mu nije strano pokrasti niti stil, formu i širu estetiku pisma što je zbog svoje inherentne tankoćutnosti posebno problematično. Kao kada je riječ i o formiranju političkih stavova gdje je također onoliko pristran koliko su pristrani i materijali na kojima je treniran. U svakom slučaju, iako je individualna ljudska inteligencija zasigurno ograničenijih kapaciteta i sporije iskoristivosti, ne vjerujem da trebamo pristati na tu sveopću paniku i apokalipsu zamjenjivosti. Bar ne za sad. Ljudska inteligencija jest manje agilna nego li svemrežni filter, ali je dostižna u ideji spoznaje i prepoznavanja da je nešto što nije ni novo ni unikatno ni autonomno, korišteno s krivom i manipulativnom ‘etiketom‘. Zbog toga mislim da nam daleko prije nego li panika zamjenjivosti (jer ChatGPT i dalje nije ni bolji pisac ni bolji prevoditelj ni bolji znanstvenik ni bolji dizajner, itd.), pripada bojazan spram neprepoznate ili sporo uočene manipulacije i plagijata."