Irena Vrkljan u Zagreb se, nakon gotovo pedeset godina, vratila lanjskog lipnja, nekoliko mjeseci poslije smrti supruga, njemačkog pisca Benne Meyer-Wehlacka. “Što ću u Berlinu sama? Prvo, to je jako skupo. Drugo, ovdje imam izdavača, imam još nešto čitatelja, prijatelja, studentica koje prate moj rad... Doduše, živih prijatelja imam više u Berlinu negoli u Zagrebu”, govori pogledom tražeći upaljač.
Ljevak je prije koji dan izdao “Protokol jednog rastanka”, njezinu novu knjigu, fragmentarne zapise o suprugovoj smrti i udovičinu suočavanju sa samoćom, intimističke note o fizičkom rastanku i nikad potrganoj povezanosti para koji se nije odvajao od prvog susreta u jesen 1966. Vjenčali su se nakon dvadeset dana poznanstva i do lani bili skupa, nikad nisu putovali jedno bez drugog, radili su pišući jedno pored drugog, za života se nisu odvajali.
Veliko čišćenje života
Njegovim odlaskom osjetila je, piše na početku “Protokola...”, da više neće moći pisati. Povratkom u Zagreb, prekapajući po njegovoj ladici, dalje će u “Protokolu ...”, “ne bi li našla neku ceduljicu s tvojim rukopisom, nešto iz godine 2012. kad smo posljednji put bili ovdje” počela je “pod nekom prisilom pisati u Bennovu bilježnicu iz ladice...”
Selidba u Zagreb značila je i veliko materijalno čišćenje života. Kako selektirati, napraviti racionalan, a emocionalno podnošljiv, izbor među 1000 knjiga, slikama, uspomenama? Vrkljan piše rukom. Tek kad zgotovi, sjeda za tastaturu i prepisuje u kompjutor. “Pisanje je meni danas pokušaj da nešto kažem i drugima koji su stariji, a koji su sami. Što se sve može pokušati da se preživi, što nam ostaje. Osim par ljudi, ako nemaš obitelj, djecu, ostaju neka biografska mjesta na kojima je čovjek bio zajedno s onim bitnim drugim.” U njenom je slučaju to jedna klupa na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru na kojoj je suprug volio sjediti i gledati vlakove.
Druženja u ateljeu
“U starosti i samoći ostaju tako neka geografska mjesta, kad idem Bosanskom sjetim se da smo tamo često kod Stančića sjedili, kad prolazim Gajevom, mislim na Picelja koji je gore zalijevao svoje ruže. Ostaje mi posjećivati mjesta na kojima smo zajedno bili i pustiti u život neke drage ljude koji su blizu, a koje možda prije nisam dovoljno često puštala blizu”, kaže Vrkljan.
Zna li da je, njegujući taj tanani odnos privrženosti i odanosti sa suprugom, u današnjem svijetu brakova koji se olako raspadaju, ljubavnika koji se nasumice sudaraju, bila privilegirana, izabrana? “Kako kaže moj prijatelj Claudio Lange, čileanski slikar: ‘Kad ode jedan - ostane tek pola osobe.’”
Kakva je Irena Vrkljan koja je ostala? “Ne znam to još, još mi je rano... Benno je zadnje dvije godine zaboravljao sve, uključujući i knjige koje je napisao. Pamtio je samo ime Irena.”
I u doba njegove bolesti svake su srijede, baš kao što su to običavali godinama, odlazili na druženje u atelje bliskog im, zajedničkog prijatelja Claudija. “Po nas bi došao autom prijatelj antikvar. Te srijede su mi bile spas, jer kod Claudija bi Benno bio spokojan. Gledao bi te slike, Claudio bi nam čitao svoje pjesme, jer on i piše. Benno je uglavnom šutio i emocionalno je bio prisutan. Osjećala sam da je zaborav bio u glavi, ali ne i u srcu.”
Razgovori sa Stančićem
Meyer-Wehlack je četrdeset godina gotovo opsesivno, bez i dana preskakanja, vodio dnevnik svakodnevice, opažanja na ulici, života oko sebe... Svaki je dan pisao o onom minulom danu. “Govorio je da tako ima ‘filter’, da bolje vidi što je važno bilježiti. Prestao je 1993., nakon jednog boravka u bolnici. Svake godine smo po dva mjeseca provodili u Zagrebu, pisao je puno baš ovdje, jer je tu imao vremena. Jako je volio Zagreb, ovdje se osjećao više kod kuće negoli u Njemačkoj. Voljela bih skupiti i objaviti te njegove zagrebačke dijelove, već smo napravili izbor razgovora i večeri sa Stančićem. “Makar su, kaže, razmišljali da se zasvagda nastane u Zagrebu, sprečavalo ih je njegovo loše znanje hrvatskog: “Kad smo se sreli, ja sam imala 38., Benno 40. Silno mu je teško bilo naučiti jezik, bilo je to drugačije u to doba.”
Pisma umjetnika
Kako se uči starost i samoća? “Nikako”, izgovara u dahu, usnica skupljenih u crtu, glave podbočene o desni dlan. “Ne možeš se pripremiti, makar znaš da ćeš ostarjeti, nisi si u stanju to predočiti. K’o što je Krleža rekao Čengiću, ‘Tijelo je staro, treba štake, a duh je mlad.’ U glavi si kao da ti je 30,40, 50, nikad u glavi nemaš 70.” Koliko je vama, u glavi? “Nisam više mlada, nemam trideset. U glavi mi je između 60 i 70”, kaže 84-godišnja Irena Vrkljan. Njoj je doduše i na licu 60 (“Genetika, ništa drugo!”, sliježe ramenima.), a tijelo sputava išijas, pa, priča, sve ove mjesece u Zagrebu još nije otišla niti do Britanskog trga, do kojeg su tek dvije tramvajske stanice.
“Imati 84 je grozno puno zato što ostaješ sam, jer ti je generacija otišla. Sad skupljati nekakvu ‘omladinu’ od 60., 70., stvarati neke nove kontakte... Nekako si ispao iz vremena, uvijek me to podsjeti na moju tetu Ernestine koja se usudila prvi put s nama sjesti na podzemnu željeznicu, makar je cijeli život Bečom putovala tramvajem i autobusom... Kako živim? Ne može se život sastojati od odlaska na plac i šetnje, to nije dovoljno. Zato me spasilo pisanje ove knjige, sad moram urediti i tu Benninu knjigu, nešto jednostavno moram raditi. Imam masu pisama Kristla, Picelja, Lasića, Stančića, sve sam to sortirala i ostaviti ću sveučilišnom arhivu.”
‘Za ozbiljnu beletristiku sve je manje čitatelja’
Ne nedostaje joj Berlin, makar ne ovaj suvremeni. Spominje prijatelja antikvara koji sad pere stubište u jednom vrtiću jer dvije godine nije uspio prodati niti jednu knjigu. Držao je filozofiju, esejistiku, stare autore, knjige o umjetnosti. “To nije ni posve jeftino, tko će to kupovati danas? Kad sam došla u Berlin, u onoj doba, meni je bilo fantastično. Bilo je to vrijeme izdavačke i umjetničke potentnosti, pogotovo ako ga usporedite s tadašnjim Zagrebom. No, to je prošlost. Ozbiljnija beletristika ni tamo više ne ide. Zadnji roman koji su Nijemci stvarno masovnije čitali su valjda bile Franzenove ‘Korekcije’. U Belinu se danas izdaje puno sociologije i filozofije, pišu o američkom digitalnom kapitalizmu ...”
Pomirljivo tumači svijet oko sebe: “Ne bih voljela zvučati kao nekakva gorka stara žena, iritantno kritična prema današnjem svijetu i današnjoj mladosti, jer nije im lako, pogotovo mladima koje muči nezaposlenost. Nešto bih činila kad bi mogla ... za beskućnike, za sirotinju, pomagala nekome, volontirala u kakvoj javnoj kuhinji.”
Živi skromno, kako je, uostalom, uobičavala i u Berlinu. To je cijena slobode, toga da nisi imao redovan posao i radno vrijeme, već si po svome životario od pisanja. Benno je za svoj posljednji roman u Njemačkoj dobio 1000 eura, a radio ga je godinu dana. Meni su Amerikanci za ‘Svila, škare’ i ‘Marinu’ platili manje od 1000 dolara.”