U zemlji, u kojoj je, kako se to danas lijepo vidi na gotovo svakom privatnom i javnom koraku, obrazovanje kao poželjna vrijednost dostiglo zavidno najniže grane, bila je, usudio bih se reći, prava utjeha poznavati erudita kakav je bio akademik Viktor Žmegač, međunarodno renomirani germanist, književni teoretičar i povjesničar, muzikolog i nadasve plodan autor, čije su se knjige, tematski poredane od povijesti njemačke književnosti, preko literarnih, glazbenih i likovnih ogleda, pa sve do krajnje dragocjenih uvida u bogatu riznicu europskog duha i našeg današnjeg odnošenja spram njega, s podjednakim zanimanjem čitale u nas, ali i onkraj naših granica, dobrim dijelom još uvijek i kao obavezna sveučilišna literatura.
Činjenica da je neka od svojih najpoznatijih djela napisao u blago rečeno poznim godinama (Viktor Žmegač rođen je 21. ožujka 1929. u Slatini) vitalnog profesora, koji je, uzgred, godinama aktivno igrao i stolni tenis, nije, međutim, priječila da se u svom literarnom radu na lucidan i ležeran način ne posveti i temama što bismo ih na prvi pogled teško smjestili među stereotipe akademskog diskursa, o čemu, primjerice, svjedoče njegovi poznati, pomalo autobiografski intonirani SMS-eseji ili, pak, zbirka eseja "Filozof igra nogomet". Jer sve je to ipak dio duha epohe, koji se, na što nas naposljetku upozoravaju druge i Žmegačeve knjige, može sagledavati kroz drukčije, nerijetko i neočekivane prizme, kako u međusobnom sučeljavanju tobožnjih nespojivosti, tako i u šarolikim presjecima i sljedovima, što bi ih R. M. Rilke s punim pravom nazvao "naborima vremena". Uostalom, kako je i sam u intervjuima rado naglašavao, "odležana misaona roba nije pokvarljiva".
Akademsku karijeru Viktora Žmegača možemo ovdje navesti samo u bitnim natuknicama, kao što nam neće biti moguće ni da se dotaknemo baš svih njegovih knjiga. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Žmegač je 1952. završio studij germanistike i kroatistike (tada jugoslavistike), a germanistiku i muzikologiju studirao je pedesetih godina još i u njemačkom Göttingenu. Doktorat na temu utjecaja glazbe na stvaralaštvo Thomasa Manna stekao je 1959., od 1971. do umirovljenja 1999. radio je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu kao redovni profesor njemačke književnosti, a od 2002. bio je emeritirani profesor zagrebačkog sveučilišta. 2012. izabran je u HAZU, a uz to je bio i član Saske akademije znanosti, te znanstvenog društva Academia Europaea u Londonu. O brojnim domaćim i inozemnim nagradama (Nagrada Bavarske akademije umjetnosti, Veliki križ za zasluge SRNJ, Nagrada Grada Zagreba, Herderova nagrada, Nagrada HAZU "Josip Juraj Strossmayer", Kiklop i mnoge druge) koje je tijekom karijere primio za svoj rad da se i ne govori.
Ono što me je kod akademika Žmegača, još kao studenta germanistike, a uz to, dakako, i čitatelja njegovih knjiga, osobno oduvijek najviše fasciniralo, jest - uz enciklopedističku erudiciju, što će mu je spremno atestirati svaki poznavalac njegova pozamašnog opusa - profesorova vještina da silnu masu povijesne faktografije, koja se nemilice pretače i pretapa u tkivu njegovih knjiga, kad zatreba u hipu pronicljivo utisne u trenutak sadašnjosti, ako ne i u projekciju budućnosti, radilo se pritom o krizama suvremena svijeta ili, pak, šansama da kultura i umjetnost u njemu svejedno prežive. Naposljetku, njegovim lucidnim konstatacijama poput "bijednici sudjeluju u tjeskobi, ali ne participiraju u luksuzu" ili "slike i priče nadživjet će banke, za to će se pobrinuti bankari sami" teško da i u ovom trenutku treba nešto dodavati.
S druge strane – a ne bih želio zvučati patetično, kažem li da nam je profesor Žmegač mnogima, ne samo germanistima, dao posljednji šlif čitalačkog umijeća (ili nas bar naučio da čitanje jest umijeće) – zlata je vrijedilo i njegovo inzistiranje na naoko nebitnim detaljima, u kojima se nerijetko kriju ključevi za razumijevanje velikih književnih djela. Kako na njegovim ispitima ti napuci za "dubinsko" čitanje studentu ne bi baš svaki put poslužili na čast, ja u svakom slučaju nikada više neću zaboraviti prvu rečenicu Mannova "Čarobnog brijega" (koji bi, što mi bez Žmegača također vjerojatno ne bi palo na pamet, u prijevodu zapravo trebao biti začaran, ali dobro, nema veze): "Jedan običan mladić putovao je usred ljeta iz svog rodnog Hamburga u mjesto Davos u kantonu Graubünden." I nikako mi nije žao što je pamtim, ali ne bih sad budućim čitateljima profesorovih knjiga, kojih će svakako biti, rado kvario zadovoljstvo. Kao ni objašnjavanjem zašto Thomas Buddenbrook u prijelomnom egzistencijalnom trenutku čita Schopenhauera, a mladi Hans Castorp "Oceanske parobrode". O "Doktoru Faustusu" da i ne govorimo.
Sasvim osobno smatram i da bi mi danas bio neoprostiv grijeh ne spomenuti da sam, radeći prije šest-sedam godina na njemačkom prijevodu Krležinih "Balada Petrice Kerempuha" najtješnje surađivao upravo s akademikom Žmegačem, koji, za razliku od mnogih zabrinutih dobronamjernika, nije dijelio mišljenje da je prijevod tog "neprevedivog djela" baš sasvim nemoguć, pa koristim priliku da mu još jedanput, makar i posthumno, zahvalim na bodrenju. A ujedno i da podsjetim na odlične i veoma inspirativne "Krležine europske obzore", što ih je Žmegač prvi put objavio još davne 1986., zbirku komparatističkih studija, bez kojih bi o Krležinu djelu, pa tako i o Baladama, danas štošta bitno ostalo neizrečeno.
Smještanje Krleže u europski duhovni kontekst nezamislivo je bez Beča, čijoj je moderni Žmegač također posvetio jednu, usudio bih se reći, nama ovdašnjima i današnjima prijeko potrebnu studiju. Ništa manje u potrazi za vlastitim europskim identitetom nećemo profitirati ni od Žmegačeva "Četiri europska grada" (Beč, Berlin, Prag, Pariz), premda nas je autor duhovito upozorio da njihove kulturne poveznice nisu "opća mjesta publicistike" i kao takve baš i ne funkcioniraju kao turistički vodič. Isplativost kulture prema poetici turističkog vodiča vodi nas, pak, u sprezi s akutnim problemima visokog obrazovanja do još jedne zanimljive opservacije, što ju je akademik Žmegač svojedobno lucidno iznio, osvrćući se na Bolonjsku reformu: "Bolonja je brokerska izmišljotina, prema kojoj se obrazovni sustav mora organizirati tako da bude u potpunosti podvrgnut pragmatici kapitala." Otprilike kao i nogomet iz vizure kladionica, ma zaigrali ga i sami filozofi kao onomad kod Monty Pythona, čiji britak humor profesoru svakako ne bi bio mrzak.
Na kraju, nikako ne bi bilo korektno završiti ovo prisjećanje na bogato i plodno stvaralaštvo Viktora Žmegača, a ne spomenuti i njegovu epohalnu, višestruko nagrađenu povijest njemačke kulture "Od Bacha do Bauhausa" iz 2006., što su je mnogi kritičari tada već proglasili knjigom desetljeća. Uistinu, čovjek ne mora biti germanist da uživa u sretnom spoju pripovjedne lakoće i intelektualne dubine s kojim nas je Žmegač suvereno i nenametljivo poveo u šetnju kroz silna stoljeća jedne od najvećih kulturnih povijesti Europe, ali glatko može biti i Nijemac, pa da svejedno osjeti isti taj užitak, što ga onomad zapljusnu iz neke tamo Hrvatske. A može, dakako, biti i onaj anegdotalni susjed iz Žmegačeve Rapske ulice, koji je profesoru čestitao na ovom vrhunskom literarnom ostvarenju, napomenuvši kako i sam svoje tehničko-kulturne potrepštine najradije kupuje u Bauhausu, a to već jamči uspjeh. Ipak, kako i Žmegač jednom zgodom reče, "živimo u doba ekstrema". Na nama je samo da ih definiramo.
Akademik Viktor Žmegač preminuo je 20. srpnja 2022. u Zagrebu u dobi od devedeset i četiri godine. Njegovo posljednje djelo "Vrhunski europski romani. Po mom izboru", što ga je Matica hrvatska objavila potkraj prošle godine, ostat će tako trajno svjedočanstvo o gotovo devedesetogodišnjem čitalačkom kontinuitetu, koji bi nam, ne budemo li baš sasvim odustali od čitanja i pisanja (a i umijeću pisanja profesor se u svojim djelima posvećivao više nego iscrpno), i u budućnosti trebao poslužiti kao nepresušan smjerokaz. Odnosno, njegovim, u ovim stupcima već citiranim riječima: "Erudicija je širok pojam. Sam perem svoje donje rublje i čarape." Pa onda, dragi profesore, sretna Vam vječnost.