Zub kritike

Zoran Roško je objavio papazjaniju dok nam je Dorta Jagić podarila fino proćućena zapažanja

 Boris Kovacev/Cropix
Roškovim muljanjem dominira algoritam i nešto što se naziva Seranoga. Jagićeva se decentno poigrava "ženskim aspektom noći"

Kad piščeva mašta prekipi, ona se kao uskuhano mlijeko prelije preko ruba posude, zagori na vatri štednjaka, kuhala plinskim plamenikom ili na električnoj ploči i - neugodno zaudara, da ne kažem kako sve zasmrdi. Kasno je žaliti zbog prekipjela mlijeka, jer trebalo je paziti na vrijeme (znam, znam: dok ga nadzireš, mlijeko neće nikada zakuhati), pa ako nema boljeg rješenja (nakon kuhanja nema kukanja), onda se treba za "potporu" obratiti Ministarstvu kulture Republike Hrvatske i još iskamčiti "financijsku potporu Grada Zagreba". I što se tada dobije? Pa, "Bogarta i Seranogu" Zorana Roška (rođ. 1960. u Šibeniku, a na Filofaksu u Zagrebu diplomirao na odsjecima filozofije i komparativne književnosti!).

Njegovi prethodni teorijski tekstovi i romani nisu mi poznati (mea culpa), tako da me je (kako ga određuju na koricama) roman "Bogart i Seranoga" stavio pred gotov čin: mlijeko prekipjelo, sve na štednjaku zagorjelo, a ti druže/gospodine sad se snađi. Priznajem autoru i cjelokupnoj, široj javnosti (koja će sigurno razgrabiti, po 149 kn, ovu knjigu, za koju ne dajem ni decilitar mlijeka) da se u ovoj SALATI OD RIJEČI nisam snašao (opet mea culpa).

Da sam autor nije, nekidan, na III. prog. HRT-a, u emisiji kojom komandira pametnica, kolegica Kirinčić (ali koja, nažalost, u svrhu popularizacije i promicanja književne kulture, smatra odličnim piscem i sjajnim misliteljem svakoga koga pozove u emisiju "Knjiga ili život", koju treba pratiti, preporučujem, ako se mene pita), dakle da sam autor, uz asistiranje upućene voditeljice, nije malo razmrsio "Roškov čvor" vlastite knjige, o njoj bih mogao reći manje nego što ću ovdje pokušati.

Zapravo, nisam shvatio, boga tebe, dakle nimalo iliti skoro ništa, jer se sveznajući pripovjedač sakrio iza više identiteta, tako da zamete trag činjenici kako (nam) nema što reći. Najprije, tko je, što je "Seranoga": čovjek, osoba, lik, ideja i/ili umišljaj (=zajebancija)? Ne kaže nam se od kuda je, gdje živi, što radi (tko zna, možda je završio komparativnu?), pa sam mu s naporom ušao u trag. Pripovjedač je (a valjda nije izjednačen s autorom?) ovisnik o Seranogi, a "pričali su mu da je potpuno automatizirani pjesnik koji može metastazirati, zaraziti svačiji mozak..." (...) ali da "može zaraziti i prošlost, jer su algoritmi ili netko drugi..." (itd. str. 80., precizno navodim str. da se ne bi pomislilo kako sam zagoreno mlijeko samo ovlašno sastrugao, dok sam ga, međutim, pažljivo isprao)...

image
Izdavač novog romana Zorana Roška je OceanMore
OceanMore

"Svi ti proricatelji prošlosti samo su agenti algoritama, njihovo tajno oružje. S vremenom su ih počeli zvati Seranoga, po web stranici posvećenoj izmišljenom pjesniku Seranogi, koji je objavljivao pjesme u umovima drugih pjesnika" (str. 81.), ali kad se sam (nepostojeći) Seranoga obrati pripovjednom liku, on kaže da je "još donedavno mislio da je jedini Seranoga..., no odnedavna zna da nas ima mnogo, da smo pleme Seranoga... (str. 127.).

Za potrebe svoga muljanja (slabe pažnje nad uzavrelom maštom) autor (hokus-pokus) u pojedine tekstualne sekvence uvodi imaginarne pokojnike, kao što su filmski glumac H. Bogart i pisac krimića R. Chandler, ne znajući što bi s njima. Svi oni samo isprazno trućaju, prošetavaju se iz jednog ulomka u drugi (vrije li, vrije, u mašti našeg autora, zaraženog SF filmovima, krimićima i nekim tek površno načutim informacijama iz računalno-apstraktnog svijeta, kao što su FAKIN ALGORITMI!). E, ovi algoritmi posebno su čvrsto jezgro "Roškova čvora", jer on ih nikada ne objašnjava, već ih, samo tako, uzima zdravo za gotovo. Ipak, u ovoj nevješto pripremljenoj papazjaniji (kažem, tako, papazjanija, oprezno, jer "salata od riječi", kao "kombinacija riječi i fraza kojima nedostaje smisleno značenje ili logička povezanost", sugerira postojanje nekog bolesnog stanja) Roškov pripovjedač ponekad ima 'lucida intervalla', pa se u njima može naslutiti kako bi autor - MOŽDA - mogao i bolje nego što nam je u ovom štivu (koje NIJE ROMAN) marljivo pokušao dati do znanja.

"Odakle noć?" već se na prvim stranicama "Noći na zemlji", svoje vrlo decentne i lako čitljive zbirke lirskih crtica, meditacija, fantazija (itsl.), prepredeno pita Dorta Jagić (rođ. 1974. u Sinju; diplomirala 2000. filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu! Napokon jedna poetesa s ozbiljnih studija!). Šaljivo kažem "prepredeno", jer znam kako dotična bolje od mene/nas zna što piše u "prvom izvještaju o stvaranju" na početku Knjige Postanka (I. knj. Biblije). Naime, kaže prvi svjetski istraživački reporter u svojem "izvještaju", da se nad "pustom i praznom zemljom... prostirala tama". Aha: najprije je bila tama (a tko ju je stvorio?), dok se nije pojavio Vrhovni Električar da promijeni osigurače i spusti sklopku, tako da onda bude "svjetlost".

image
"Noć na zemlji" objavljena je u Nakladi Ljevak i stoji 129 kuna
Naklada Ljevak

No, upućena u ovu temu, (s)pisateljica Jagićeva ne docira, već se samo ležerno poigrava pitanjem o "ženskom aspektu noći" (a što se tu može: da je baba muško, zvala bi se Duško). Noć je ženskoga roda još od vremena prastarih grčkih mitova (koje sv. Pismo nije baš korigiralo, već čak i slijedilo kad je to njegovim piscima konveniralo). Grčku Nyx, latinski Nox, zapravo opasna Nikta, kao kći prvobitnog Kaosa, boginja je noći i njeno utjelovljenje. Žensko načelo zadano je tako od pamtivijeka, pa noć, prema simbologiji, definira vrijeme dozrijevanja, klijanja, ali i zavjera (!) koje će na svjetlu dana postati očitovanje života.

U noći se vraćamo neodređenom, gdje se miješaju more i čudovišta, crne misli. Stoga su je u davnini likovno predočavala ružna lica, zavijena u crni veo, kao nešto zastrašujuće (v. njeno lice na skulpturi Michelangela Buonarrotija). U noćnom snu oslobađa se nesvjesno, ali kol. D. Jagić usuđuje se i voli razlučivati njegove različite aspekte. Dok se "u sunce, kao ni u smrt, ne može dulje gledati" (La Rochefoucauld), dotle autorica objašnjava zašto se u noći može dulje meditirati, jer ona je "suptilnija i reciptivnija". Pa, zapravo, ni noć već odavno nije samo mračna, pa se po njenom umjetnom rasvjetljivanju - od vatrice preko lojanice, fenjera itd. do električne globalne kupke - može pratiti barem jedan pozitivan razvitak čovječanstva.

No, da ne gnjavim, kao što to ne radi ni ova autorica izuzetno profinjena duktusa. U kraćim skicama (u I. dijelu zbirke) dotaknula je sebi intimnije aspekte noći (npr. noćne životinje, bijele noći, mirise, praznične izglede, noćnu tržnicu/vrt, pa jednoj gđi ne treba zamjeriti što nije svratila pozornost na noći pijanaca/lopova/kriminalaca/preljubnica, niti na Nox mystica, jer autor/ica ima pravo na svoja razgraničenja). One skice koje sam uživljeno dočitao, malo su mi u nezgodnom kontrastu s onima u kojima pripovjedačica zapušta noć i po danjem svjetlu piše, čak, puke bedekere (Bad Ischl, Pariz, Crna Gora), ali da bi sve nadoknadila originalnim "kustošijskim fragmentima", vraćajući to, nekad, "prvo selo do zagrebačke varoši" u velegradski kontekst.

Fino proćućena zapažanja (još im malo fali do aforizma), u proznom tekstu, ukazuju na njenu već dokazanu pjesničku izvrsnost, dok bi se o samo natuknutim filozofsko-mitološko-teologijskim pitanjima moglo nadugačko diskutirati (i kao moja malenkost "biti kontra"). Zato je za svaku pohvalu što nas D. Jagić nije time opterećivala, već je složila zbirku profinjenih kratkih proza, bez konkurencije u takvoj, sličnoj, hrvatskoj književnosti!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. veljača 2021 11:04