Prije samo 10-ak dana poštom je stigla najnovija knjiga stihova Zvonimira Baloga “Tko me što pita od jabuka” (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb). A jučer, ona neumitna vijest: pjesnik je preminuo.
U spomenutoj zbirci Balog je ostao jednako duhovit i mlad kao u mnogim prethodnim knjigama. Njegove tzv. visoke godine postale su i ostale samo broj, zahvaljući baš Balogovu radu do posljednjeg daha. Stoga je njegova smrt svakom čitatelju “Tko me što pita od jabuka” zapravo nezamisliva.
To je knjiga prepoznatljivih balogovskih epigrama, humorističnih a kratkih stihova, duhovitih minijatura u svakom slučaju. Smije se reći: pjesnik je odlazio u smrt iznutra nasmijan, s ironičnim i samoironičnim osmijehom na licu. Onako kako je zabilježio u dvostihu “Odar”: “Hvala na daru - Dajte nekom zaslužnijem”.
Antologijski pjesnik
Rođen 1932. u selu Sveti Petar Čvrstec, kome je posvetio antologijskog “Fazana” (ne ni jedno jutro više neće - pjevati moj fazan u hrašću - i gustim bagremima pored sela), Balog je zarana bio prepoznat kao antologijski pjesnik, koji se baš igrao riječima. Njegovo se ime pojavilo prvi put na knjižnim koricama 1957. (Knjiga sedmorice), i od tada je objavio još 87 knjiga.
Pučku školu polazio je u rodnom mjestu, gimnaziju i Poljoprivredni tehnikum u Križevcima, a Školu primijenjenih umjetnosti i Pedagošku akademiju u Zagrebu i Rijeci.
“Radio je kao administrator, pipničar, dekorater, akviziter, soboslikar, odgajatelj u gimnazijskom domu, nastavnik u osnovnoj školi, predavač na Pedagoškoj akademiji, likovni umjetnik, urednik revija Modra lasta i Smib, i kao glavni urednik programa za djecu i mladež na Hrvatskoj televiziji.
U čitavoj biblioteci Balogovih knjiga teško je izdvojiti one važnije, no obično se spominju zbirke pjesama za odrasle “Preporučena ptica” (1975), “Riba na biciklu” (1977) ili “Sklon disanju” (1982), te za djecu prekretnička “Nevidljiva Iva” (1970), “Zlatna nit” (1978) ili “Bonton” (1986), prva u nizu njegovih knjiga u kojima se ironično bavio temom odgoja.
Na tragu Slamniga
Priredio je dvije pamtljive antologije (Zlatna knjiga svjetske poezije za djecu, 1975; Od doseljenja Hrvata do najnovijih debata, 1975), dok je na kazališnim daskama imao, također, niz uspješnica (Nećko svojeglavećko, 1985; Zanimanja, 1989). Balog je četiri puta primio Nagradu Ivana Brlić Mažuranić i šest puta Nagradu Grigor Vitez za svoja književna djela, jednoga Kiklopa za knjigu godine, a bio je i prvi hrvatski kandidat za najviše međunarodno priznanje u književnosti za djecu - Andersenovu nagradu.
Teško je i pobrojati te nagrade koje potvrđuju da je Balog “prema sudu kritike prvo ime hrvatske književnosti za djecu i mladež”, jednako kao i antologije za odrasle i priznanja “odraslom” dijelu njegova opusa.
Premda naglašavan kao pisac za djecu, Balog je bio i prozaik, romanopisac, dramatik i televizijski scenarist. Bez obzira kojoj publici namijenio svako svoje novo književno djelo, Balog je po svome pismu ostajao prepoznatljiv.
Na tragu tzv. ludističke književne grane, na tragu Ivana Slamniga, Balog je i od jezika i od smisla napravio igračku svoje duhovitosti, igračku koju su podjednako voljela djeca i odrasli.
Samo to što je osmijehom darivao male i velike, samo to što je dosjetkom osvjetljavao jezičnu i stvarnosnu tamu trag je i dar koji ostavlja u svojim knjigama i svima čitateljima. A to što njegova šaljivost, njegov humor učestalo uzima zaokret i postaje crnim humorom njegov je, balogovski umjetnički zaokret.
Pun duha
Svima koji su poznavali Zvonka, njegovu duhovitost i vedrinu u svakodnevnoj komunikaciji, ostaje velika, zbiljska praznina. Bio je od onih pisaca u čijem se pismu zrcalila stvarna osobnost.
Kada ste mu dolazili početkom 70-ih, kao šmrkavac u redakciju Modre laste - “većinu svoga radnog vijeka proveo je u Školskoj knjizi” - dočekivao vas je sa smijehom i radošću. A radosti je bilo i ostalo tako malo oko nas.
Ona ostaje zapisana u Balogovim knjigama, kao jedna od važnih sastavnica njegova opusa. Bok, Zvonko.