Uska, niska prostorija ispod zemlje, uklesana u stijenu. Mračna, svjetlost dolazi kroz rešetkasti prozor, nešto i kroz vrata. Skupina muškaraca sjedi i čeka, osluškuje riku životinja iz susjednih prostorija i galamu publike, sigurno ih deset tisuća čeka veliko finale, borbu koja donosi krv, očekuju gladijatore. Znoje se, iako kamen hladi, jer ne znaju tko će od njih danas možda platiti glavom, biti teško ranjen pa se više neće moći boriti, možda prodan nekom od lokalnih zemljoposjednika da zgrbljen obrađuje zemlju do smrti. I onda stiže poziv, ustaju, popravljaju opremu i to je taj trenutak. Adrenalin u tijelu raste do najviših razina, stišće se u ruci mač, koplje ili trozubac, treba se vratiti živ i zdrav. Jer, pobjednik ima izgleda s vremenom dobiti i slobodu.
A ondje, vani, u amfiteatru se okupila gomila gledatelja iz današnje Istre, pa i s Kvarnera. Pula je ondašnji centar i ovamo se dolazi opustiti i gledati igre, krvave, koje često završavaju i smrću. Ali, igre koje ljudi vole i kad ondje postignu katarzu o kakvoj je Aristotel pisao da se doživljava nakon uživanja u umjetničkom djelu, opušteni odlaze kućama i lakše se nose sa svakodnevnim problemima.
Pula je grad koji je, prema mitu, dobio ime po Jazonu, grčkom junaku koji je išao po zlatno runo u Kolhidu na obali Crnog mora. Dokopao ga se uz pomoć kraljeve kćeri Medeje i dao u bijeg. Kod Pule je konačno pobjegao progoniteljima koji su gradu dali ime Polai - grad izbjeglica. Pula se, pak, kao luka počinje snažno razvijati nakon dolaska Rimljana. Taj dolazak, jasno, nije bio miroljubiv; Rim je osvajao i Istra mu je bila važna zbog kontrole trgovačkih putova na Jadranu (kao i poslije svim državama koje su njome vladale). Povod za napad dali su im sami Histri, poznati gusari, pa je već 221. godine pr. Kr. došlo do sukoba. Rimljani su ih konačno porazili 177. godine pr. Kr. i Istra postaje rimska. Ubrzo se razvijaju gradovi, osim Pule, još i Parentium (Poreč), Tergeste (Trst) i, jasno, gradi se Via Flavia koja ih spaja. Istra je plodna, Rimljani mačem osvajaju, a motikom prisvajaju: zemljišta dobivaju veterani koji formiraju posjede i romaniziraju cijeli prostor. Bogata kao i sada Istra je ubrzo bila napučena, pa će već u doba cara Augusta, dakle početkom prvog stoljeća n. e., biti sagrađena prva arena, pretpostavlja se drvena. Ona će biti povećana u doba cara Klaudija, a gradnja ove današnje počela je u doba cara Vespazijana, a završena u doba Tita (69. - 81.). Budući da je primala 25.000 gledatelja, više je nego jasno koliko je Istra bila napučena. Jer, Rimljani su bili vrlo praktični te su gradili toliko velike zgrade kolike su bile potrebe stanovništva.
Ono je željelo zabavu iako su živjeli u provinciji. A što je ljepše od gladijatorskih borbi. Isprva su borci bili samo robovi i zločinci. No, ubrzo se pokazala potreba za umješnim borcima koji će gledateljima - a u gledalištu sjede i muškarci i žene - moći pružiti pravi užitak, dakle ne razinu neke ulične tučnjave, nego borbu koja će biti okrutna, krvava. Osnivaju se škole za gladijatore, gdje oni vježbaju, a znanje im prenose stariji, iskusni borci koji su izvojevali svoje pobjede. Vlasnici su škola robovlasnici koji su shvatili da u gladijatorskim borbama leži velik novac. Među njima ima i bivših gladijatora koji su toliko zadužili svoje vlasnike, da su im dali slobodu. I zatim obilaze natjecanja po Carstvu, kamo ih pozovu. Kao što su danas nogometni klubovi, što je škola bila na boljem glasu, to je bila pozivana u veću arenu i na skuplje igre. I bolje zarađivala. A kako se Carstvo bogati, tako je sve više ljudi koji žele i mogu dokazati svoj utjecaj u društvu organizirajući igre. Pa tako i u Puli.
Igre su višednevne, gledateljstvo provodi dane u areni, a organizator igara onima najsiromašnijima dijeli kruh - odatle izraz "panem et circenses", kruha i igara. Oni bogatiji sjede u ložama i hrane se delicijama. Gladijatori su, pak, u svojim školama bili hranjeni najviše žitaricama, čak su ih zadirkivali da su "ljudi od ječma". Radni im je dan bio više nego jednostavan: vježba, vježba i vježba, drvenim oružjem kako se nitko ne bi ozlijedio. Jer, gladijator je rob, ali i vrijedna roba. Vlasnik škole obilazi trgovišta robovima i bira između njih one koji su tjelesno snažni, koje god boje kože (u antičko doba nije bilo rasizma), ali važno je da vidi i onaj žar u očima, onu iskru želje da učini sve kako bi se dokopao slobode. Ili potpuni očaj koji će ga učiniti borcem koji ni od čega ne preza. I možda stekne slavu na razini Carstva.
3D ilustracije: Stipan Ujdur, Ivan Popić i Martin van der Meijde
Pulska publika traži krv, a vlasnik želi da mu ostane što više njegovih pulena. Zato nisu rijetke borbe u kojima će najbolji borci uspješno koreografirati sukob, tući se do zadnjeg atoma snage, ali tako da niti jedan ne bude teže ranjen. No, ne može se Istrane tako lako prevariti: ako borba postane dosadna, viču, fućkaju, gađaju gladijatore trulim voćem. Mogu ih i istjerati iz arene, pa potjerati i vlasnika kojeg će zatim pratiti loš glas i teško će više dobiti neku bolju gažu: čeka ga vucaranje po najdaljim krajevima Carstva, rubu Sahare ili uvijek opasnoj granici prema Germanima na sjeveru. Probrana je publika znala što želi: pravu borbu. Pa će organizator igara osmišljavati razne tipove sukoba: rekonstrukcije povijesnih bitaka, borbe na kolima, fingirane ratove. U doba dok su gladijatori još bili robovi, prosječna im je dob bila, prema nekim istraživanjima, oko 27 godina. Do tog su zaključka došli istraživači gledajući dob na grobnim zapisima. Drugi, pak, tvrde da je to pogrešan smjer jer većina onih koji su poginuli u prvim borbama nisu ni dobili grob s natpisom. A njih je bilo mnogo više, pa se procjenjuje da su u arenu ulazili u dobi od 18 godina, a rijetko bi tko doživio 25. Preživjeti deset borbi značilo je ostvariti uspjeh nad uspjesima.
Gladijatori su vjerovali zahvaljujući zaštiti božice Nemeze i Fortune. Kip i svetište ove prve bili su i u pulskoj areni i ondje su se gladijatori molili prije borbi, a poslije, oni preživjeli, ostavljali zavjetne darove.
Kako je vrijeme odmicalo, a Rimsko se carstvo pomalo počelo urušavati, pojavili su se bogatuni koji su htjeli nastupati u gladijatorskim bitkama, ali, jasno, ne i poginuti, pa su plaćali da pobijede. A bilo je i careva koji su se okušali kao gladijatori. Tako primjerice Klaudije, koji se borio protiv kita. Komod (u filmu "Gladijator" utjelovio ga je Joaquin Phoenix) je bio pravi ovisnik o igrama i stalno je u njima nastupao, a publika je morala pljeskati iako je on stalno pobjeđivao, a često su se borbe odvijale drvenim mačevima. Igre su tako pomalo počele gubiti smisao, a onda je došlo i do priznanja kršćanstva kao službene vjere u Carstvu 313. godine Milanskim ediktom cara Konstantina. A budući da su kršćani često završavali u arenama kao hrana divljim zvijerima, bilo je sasvim razumljivo da su bili protiv igara. One se pomalo gase i nestaju u 5. stoljeću, a još je stotinu godina preživio tip "venationes", fingirani lov na životinje. "Venatores" ili "bestiarii", lovci, borili su se protiv jelenova, nojeva, lavova, krokodila, medvjeda, pa čak i slonova. Time su često otvarane igre, a borci su bili dobro pripremljeni i rijetko su stradavali. Prigodom otvaranja Koloseuma u Rimu, sredinom prvog stoljeća, u stodnevnim je igrama ubijeno devet tisuća životinja. Kad je car Trajan, osvajač Dacije (današnje Rumunjske), početkom drugog stoljeća organizirao igre koje su trajale 123 dana, ubijeno je 11 tisuća raznih vrsta životinja. Igre su svoj vrhunac doživjele u prvom i drugom stoljeću, kad je, procjenjuje se, na prostoru Rimskog Carstva bilo 400 arena u kojima je godišnje pogibalo 8000 gladijatora. Respektabilna brojka i za današnje uvjete. A treba reći i da nije bilo spolne diskriminacije. Od 60. godine u arenama su se počele pojavljivati i gladijatorice, žene koje su sudjelovale u borbama i koje su prošle jednaku obuku kao muškarci. Neron je među prvima doveo Etiopljanke, koje su kasnije stekle zavidnu slavu.
3D ilustracije: Stipan Ujdur, Ivan Popić i Martin van der Meijde
Smrt gladijatora morala je biti dostojanstvena. Nije smjelo biti molbe za milost, ni plača, krika, vriske. Pobjednik je, pak, morao zadati završni udarac koji odmah usmrćuje jer gladijator ne smije patiti, on je častan borac, a i ona također. Nakon toga bi mu tijelo iznijeli iz arene, obavili pogrebne ceremonije te ga pokopali na groblju gladijatora, nedaleko od same arene. U slučaju sramotne smrti gladijator je ostao bez pogrebnih počasti, što znači da mu duša nije mogla naći mir u podzemnom svijetu. Prema nekim tumačenjima, tijela takvih čak su bila bacana u prostoriju gdje su boravile zvijeri. U Puli, u šestoj najvećoj očuvanoj rimskoj areni, pronađen je reljefni prikaz egipatske božice Hathor. Ona je prikazivana kao krava koja doji i važe mrtve duše, ali i proždire ljude i pije njihovu krv. Naime, u Puli je postojala snažna egipatska zajednica, nešto manja nego u antičkoj Saloni, pa su brojni gladijatori bili egipatskog podrijetla (Egipat se u doba helenizma snažno otvorio prema Sredozemlju pa su njegovi trgovci stizali i do Istre). I odatle Hathor.
Gladijatori su s vremenom postali izuzetno popularni. Javnost ih je doživljavala kao što mi danas tretiramo sportske junake. Njihova su imena izazivala pozornost, svi su u tabernama raspravljali o vještinama, potezima, završnom udarcu.
Kad su se dijelili letci kojima su građanima najavljivane igre uvijek su bila navedena i imena glavnih zvijezda, onih koji su se proslavili pobjedama.Djeca su se igrala gladijatora znajući ih poimence. Mnogim je gladijatorima slava donijela i novac, pa čak i slobodu. Ali i naklonost ženskog roda. U Pompejima je na grafitima ostalo zapisano kako jedan od gladijatora "hvata djevojke tijekom noći u svoju mrežu". A drugoga hvale kao "užitak za djevojke". No, nije djevojkama bilo samo do seksa s tim moćnim borcima. Praznovjerje je bilo jako pa su mnoge žene slale robove da namoče igle za kosu ili druge kopče u gladijatorovu krv jer to donosi zaštitu. A posebno je bilo vrijedno doći do gladijatorova znoja jer se smatrao afrodizijakom koji su žene miješale sa svojim kremama za lice i drugom kozmetikom.
Gladijatori su ostavština ljudskih žrtvovanja
Današnja korida, borba protiv bikova, jedini je preostali trag svetkovina štovanja bika kao simbola muške plodnosti, snažno raširenih po Sredozemlju, potvrđenih brojnim arheološkim artefaktima bikove glave ili freskama borbi s bikovima. Njemu su se prinosile ljudske žrtve, što je opredmećeno u mitu o Minotauru kojeg ubija Tezej i tako oslobađa Atenu kretske vlasti. Ovdje je riječ o jednoj grani ljudskih žrtava koje su bile dio svetkovina plodnosti. Druga je vidljiva u dva mediteranska mita, onaj o Abrahamu koji treba žrtvovati svojega sina Izaka, ali ga Jahve u konačnici odvraća od tog čina. U Grčkoj je prestanak ljudskih žrtava zabilježen u mitu o Ifigeniji, kćeri mikenskoga kralja Agamemnona, koji ju je trebao žrtvovati kako bi se podigao vjetar pa da vojska krene prema Troji. Međutim, u posljednjem trenutku božica Artemida uklanja Ifigeniju sa žrtvenika i ondje ostavlja košutu, njoj posvećenu životinju. Gladijatori su sasvim razvidno svetkovina u kojoj se očuvao trag žrtvovanja ljudi, pri čemu oni ipak imaju mogućnost preživljavanja. Dodatna su potvrda toj teoriji istraživanja koja pokazuju kako su se gladijatorske igre razvile iz pogrebnih svetkovina; prvo je ime gladijatora "bustuarius", onaj koji se bori uz grob.
Na sprovodima uglednijih aristokrata, još kod Etruščana od kojih su Rimljani preuzeli velik dio svoje civilizacije (luk u mostogradnji i kupola, primjerice), organizirale su se borbe robova i osuđenih zatvorenika. Riječ je o posmrtnim počastima i iskazivanju vrlina koje je pokojnik imao za života: ne treba zaboraviti da je vještina baratanja mačem bila jedna od važnijih u Rimu. Iz toga se razvila moćna rimska vojska. Same su igre ubrzo prerasle okvire pogrebne svetkovine i rimske su vlasti shvatile da u rukama imaju moćno sredstvo za stjecanje naklonosti puka, pa se igre šire i postaju općeprihvaćene, ne samo kao dio pogrebnih ceremonija. Potvrda toga vidi se u podatku da je Gaj Julije Cezar nakon smrti svoje voljene kćeri Julije organizirao velike gladijatorske igre. Prvi su gladijatori bili robovi, zatočenici i kriminalci. Kako su igre poprimile javni karakter i postale izuzetno interesantne, tako se u gladijatorske škole počinju učlanjivati i slobodni ljudi u nadi da će se dokopati slave i onoga što u pravilu uz nju slijedi - novca. U Rimu su se prve gladijatorske igre održale 264. godine pr. Kr.
LEKSIKON
arena - latinski pijesak; pijeskom nasut kružni ili eliptični prostor u sredini rimskoga amfiteatra ili stadiona u kojem se izvode gladijatorske borbe. Njegova je glavna uloga bila higijenske naravi: nakon krvavih borbi s podloge se naprosto pokupi pijesak koji je upio krv i znoj i odloži podalje od grada
bustuarij - lat. onaj koji se bori uz grob, prvo ime gladijatora koje ih povezuje s pogrebnim svetkovinama
cavea - lat. šupljina, a onda gledalište; visokom ogradom ili jarkom za vodu odijeljeno od arene
Histri - narod koji je živio na području današnje Istre do dolaska Rimljana. Prema zapisima povjesničara Strabona, venetsko ili ilirsko pleme. Neki su ih povezivali s etrurskom riječi "histrio", koja je prešla u latinski sa značenjem glumac
gladijator - lat. borac mačem; isprva mačevalac u bojnim natjecanjima, poslije profesionalni borac na javnim priredbama u Rimu; termin koji se poslije proširio na sve borce u igrama iako mnogi od njih čak i nisu imali mačeve
ludi - lat. igre, prije svega gladijatorske, koje su zabavljale puk i carevi su se njima čuvali od nezadovoljstva mase
naumahija - grč. borba brodova; u areni ili na jezeru. Isprva su se borbe izvodile na trgovima, a onda u arenama od kojih su se mnoge mogle napuniti vodom; tijekom vremena proširio se običaj održavanja takvih borbi po cijelome Rimskom Carstvu. Nije potvrđeno jesu li se održavale i u Puli
Nemeza - u grčkoj mitologiji, božica koja ravna ljudskom sudbinom, pa prema zasluzi dodjeljuje sreću i nesreću; kći Nikte, božice noći. Rimljani su je prihvatili da bi zatim postala zaštitnica gladijatora zajedno s Fortunom, božicom sreće
pompa - lat. svečani ophod; na početku igara gladijatori su prvo u mimohodu obišli cijelu arenu da ih vide svi gledatelji, zatim je, u doba Carstva, slijedio pozdrav: "Ave, Caesar, morituri te salutant" ("Zdravo, care, pozdravljaju te oni koji će umrijeti")
pollice verso - lat. palac okrenut prema dolje; riječ je o uobičajenom vjerovanju da je tim potezom, dakle spuštanjem palca prema dolje iz vodoravnog položaja, gladijator koji je poražen bio osuđen na smrt (tako piše Juvenal)
Spartak - trački rob koji je poveo gladijatore u pobunu protiv republikanske vlasti i svakako najpoznatiji gladijator u svjetskoj povijesti. Sukob je trajao od 73. do 71. godine pr. Kr., kad je poslan Marko Licinije Kras koji je skršio pobunu. Rimski pisac Apijan tvrdi da Spartakovo tijelo nije pronađeno
velarij - lat. pokrivalo, platneni krov koji se razvukao iznad arene ako bi sunce snažno zapeklo kako bi gledatelji mogli promatrati igre u hladovini
venationes - lat. lov, a u gladijatorskoj terminologiji fingirani lov na životinje raznih vrsta u areni. Često je lovom počinjao dan igara kako bi se gledatelji pripremili za veliko finale
