Pavel je bio njena prva ljubav, no ostavio ju je zbog žene istog imena koju je kasnije i oženio. Aleksej je bio glumac; dobro je glumio na pozornici, ali i u stvarnom životu. Nijemac Frank slušao je klasiku, čitao Goethea i razumio Weltschmerz, ali zaboravio je Tatjanu kad je otkrio ekstazi, a zbog Jacoba je preselila u London, no nije ju voljela - njegova mama. Vjeranu je, iako zakleta vegetarijanka, pripremala meso, no njegova deviza bila je “bez djece, braka i zajedničkog života”, a onda je, 2007. godine, tijekom sudjelovanja na workshopu za film koji se prvotno trebao zvati “Snow White And The Seven Dwarfs” upoznala Nizozemca Rogiera...
U dokumentarnom filmu “Ljubavna odiseja”, humorističnom prikazu vlastitog ljubavnog života, redateljica Tatjana Božić posjećuje pet svojih bivših ljubavi u Moskvi, Hamburgu, Londonu i Zagrebu, kako bi pronašla odgovor na pitanje zašto joj je svaka veza osuđena na propast. Film originalnog naziva “Happily Ever After” djelomično je nastao u produkciji Factuma, a svoju premijeru imat će krajem siječnja na Rotterdam Film Festivalu, dok ćemo ga u Hrvatskoj vidjeti na predstojećem ZagrebDoxu.
Odlično govori ruski
Sa svjetskom putnicom Tatjanom, koja zadnjih šest godina živi u Nizozemskoj, razgovarali smo tijekom njenog kratkog blagdanskog posjeta Zagrebu, gdje nam je ispričala svoju životnu priču.
Kao tinejdžerka je maštala da će se udati za Zdravka Čolića, a 1986. godine njena obitelj je zbog očevog posla preselila u Rusiju. Tatjana se tamo odlično uklopila, izvrsno je savladala ruski, a u Moskvi je studirala televizijsko novinarstvo na poznatom sveučilištu Lomonosov, gdje je upoznala svoju prvu ljubav, Pavela. Bila su to turbulentna vremena u Rusiji, razdoblje tenkova, puča i svrgavanja Gorbačova, a njen život bio je, kaže, “kao ruska novela”. U Rusiji je provela deset godina, u međuvremenu je i magistrirala na Moskovskoj filmskoj školi, a njezin diplomski film “Provincial Girl” bio je proglašen najboljim ruskim dokumentarcem 1996. godine. Nova ljubav odvela ju je u London gdje je provela dvije godine, a 1998. vratila se u Hrvatsku.
- Teško mi je bilo priviknuti se na život u Hrvatskoj, pogotovo na provincijski mentalitet s kojim sam se morala suočiti nakon Moskve i Londona. Bilo je to doba dok je Tuđman još bio na vlasti i bilo mi je užasno da su neki moji kolege redatelji išli aplicirati za filmove kod mladeži HDZ-a - priča Tatjana.
Frustrirana takvom situacijom, s još dvoje kolega osnovala je Fade In, danas jednu od vodećih nezavisnih produkcijskih tvrtki u regiji. U Hrvatskoj je režirala više od 20 dokumentarnih filmova, među kojima su “Iskrivljeni odrazi”, reportaža o prikazima žena u hrvatskim medijima koju je snimila u suradnji s Babama, ili pak hvaljeni “Circa oaza”.
Proces prihvaćanja
Ovaj film osmislila je još 2005. godine i tijekom rada na njemu upoznala je Nizozemca Rogiera. Nekoliko mjeseci kasnije, s trbuhom do zuba i psom preselila je kod njega u Amsterdam i naredne dvije godine provela na porodiljnom dopustu, pokušavajući se integrirati u nizozemsko društvo, gdje nije bilo ništa neobično da trudnica u devetom mjesecu vozi bicikl ili da rađa doma.
”Ljubavna odiseja” počinje žestokom svađom nje i Rogiera, od kojeg se u međuvremenu odselila. Iako su vezu pokušali spasiti terapijom s konjima, kupnjom kamp-kućice i selidbom u veću kuću, na kraju su se ipak razdvojili, ali i dalje zajedno skrbe za sinčića Waldemara. Je li joj bilo teško emotivno se ogoliti pred kamerama?
- Vjerovala sam da radim film o nečemu što sam riješila, no za vrijeme montaže shvatila sam da želim ići dublje u sebe. Bio je to proces prihvaćanja i nije mi bilo teško takve stvari podijeliti s publikom - kaže Tatjana i nastavlja:
- Ako hoćeš biti sretna, trebaš gledati u sebe - kaže, ali odmah daje do znanja da nije uvijek tako razmišljala.
- Sve ima svoju cijenu i radi se o unutarnjoj emancipaciji koja se morala dogoditi - smatra danas, u 42. godini, i priznaje da je svjesno birala muškarce koji nisu bili za brak i zajednički život.
Sa svojim bivšim dečkima ostala je u dobrim odnosima; Frank i Vjeran čak su i potpisani kao montažeri odiseje u kojoj su i sami sudjelovali. Tatjana danas već šest godina živi u Amsterdamu, za koji smatra da je najbolji grad na svijetu jer je baš po mjeri i napravljen za ljude.
Nizozemci vole kritiku
Za Nizozemce kaže da su malo prehladni i proračunati, no oni to, objašnjava, ne doživljavaju kao uvredu, već kao nešto što je crta njihovog mentaliteta.
- Ovdje se osjećam prihvaćenom i mogu živjeti od dokumentarnog filma. Jako mi se sviđa da oni dozvoljavaju i vole kritiku sami o sebi; moji producenti najviše su se smijali upravo na scenu u kojoj kritiziram njihove običaje - otkriva redateljica.