StoryEditor
POSLJEDNJI POZDRAV IKONI STILA

NEOSTVARENI SAN ARHITEKTA NIKOLE FILIPOVIĆA: NAJVIŠI NEBODER U ZAGREBU 'Trebao je imati 34 kata i 60 metara. Nije bilo suđeno'

Nikola Filipović preminuo je u Zagrebu u 87. godini. Bio je jedan od najvažnijih hrvatskih arhitekata. Svakako i najkarizmatičniji. Nedjeljni podsjeća na njegov veliki projekt ;Taj nesuđeni najviši neboder u Zagrebu projektirao je s drugom suprugom Davorkom Križ Filipović i na natječaju osvojio prvu nagradu. Trebao je taj neboder biti sagrađen na atraktivnoj lokaciji, na uglu Ulice grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice, zapadno od zgrade Općinskog suda
U krugu: Nikola Filipović
 Berislava Picek/CROPIX; Arhiva Zrinke Paladino

Visok i izrazito mršav nalikovao je kakvoj Giacomettijevoj skulpturi. Pažljivo odjeven, najčešće u bijelom odijelu sa svilenim šalom oko vrata, a na glavi šešir s obodom. Klasični se arhitekt odijeva u crno. On nije bio klasični arhitekt. Bio je prepoznatljiva zagrebačka figura. Nikola Filipović, koji je u Zagrebu preminuo u 87. godini, bio je jedan od najvažnijih hrvatskih arhitekata. Svakako i najkarizmatičniji.

Najpoznatiji su mu projekti, samom ili u suradnji s kolegama, stakleni hotel Dubrovnik II, stambena zgrada u Zamenhofovoj ulici, poslovna zgrada INA Naftaplina u Šubićevoj, poslovna zgrada WMD centar u Vukovarskoj, a sva četiri projekta su u Zagrebu. Često je surađivao sa svojim suprugama, prvom Ines i drugom Davorkom. Surađivao je i sa svojim dragim kolegom Brankom Kinclom, primjerice pri rekonstrukciji Dinamova stadiona. Prijatelji su ga znali zvati i “kraljem stakla” radi česte upotrebe tog materijala u arhitek uri. Njegova je arhitektura bila progresivna.

Vozio je Jaguar i bio je među prvima u gradu s ovim vozilom. Prvog crvenog Jaguara kupio je na nagovor prijatelja, poznatog producenta Branka Lustiga, koji je automobil vidio u Beogradu. Bilo je to 1978. godine, pričao je, dobro se živjelo, a Englezi su u to doba davali i velik popust. A i funta je loše stajala. Kasnije je Filipović predsjedao i Klubom ljubitelja ovog automobila. Mnogima taj auto ne pristaje. Njemu je pristajao. Bio je hedonist. Poznati pripadnik jet seta, omiljeni protagonist zagrebačkih ulica i kafića počevši od šezdesetih, sedamdesetih godina. Najčešće je tada izlazio u Kavkaz. No, često se znalo društvo naći i kod njega i prve mu supruge Ines Medanić zvane Mića. Živjeli su u centru grada. Mladi su se oženili, zaljubili su se još tijekom studija. Dio potkrovlja adaptirali su u vlastiti stan u kući Frank arhitekta Viktora Kovačića, koja se nalazi u današnjoj Hebrangovoj ulici. Ranije je ona živjela u Amruševoj ulici, a on je imao studio preko puta, pa je pričao kako ju je mogao promatrati dok doručkuje. Bio je izvrstan sportaš, tenisač, a volio je i trčanje. Gotovo svaki je dan odlazio na Šalatu igrati tenis, a vikendom bi i trčao. Počeo je trčati s pedeset godina, a nekoliko mjeseci nakon što se počeo baviti trčanjem znao je istrčati i po deset kilometara. I u svojim zrelijim godinama bio je u sjajnoj formi. Nije ga to smetalo da nastavi pušiti cigare, među omiljenim su mu markama bile Romeo y Julieta.

Slamnati šešir

Od glazbe, rado je slušao džez, i to najčešće noću, dok bi radio nacrte za novi projekt. I u džez se zaljubio tijekom studija. Kako je rekao arhitektici Zrinki Paladino, autorici njegove hvaljene monografije “Nikola Filipović. Majstor arhitekture” koju su izdali Naklada Ljevak i Arhitektonski fakultet: “Ah, džez slijedim od 1952. kada me Miro Löwy, arhitekt, sin starog arhitekta Löwyja, upoznal s njim. Završil je arhitekturu i krasno je sviral saksofon. Jednom tjedno, četvrtkom navečer, običavali smo tulumariti u stančiću njegova tate u Masarkyovoj ulici”. U istoj monografiji objašnjavao je i svoj stajling: “Slamnati šešir i bele čarape koje su nosili i Frank Sinatra i Louis Armstrong moj su zaštitni znak, iako ih jedno vreme uopće nisam nosil. Čarape, mislim...”

Govorio je kajkavskim narječjem.

Horoskopska Riba, rođen je u Trnju, na Njivicama 1934. godine. Djetinjstvo u ovom zagrebačkom kvartu često je u intervjuima isticao kao formativno. Rano mu je djetinjstvo obilježio Drugi svjetski rat. Išao je u tada novootvorenu školu u Rapskoj ulici. Atelje je u neposrednoj blizini imao Mladen Veža i kako je zarana kod Filipovića otkriven talent, tako je prvo krenuo na poduku crtanja kod poznatog slikara. Njegov je otac Josip bio zidar, a majka Marženka domaćica. Imao je sestru mlađu dvanaest godina od njega. Majka je poživjela dugo, sve do 2000., i imala je prilike vidjeti koliko je njezin sin uspio u svijetu arhitekture. A arhitektura je zapravo neostvarena ambicija njegova oca. Naime, Josip Filipović je završio srednju Tehničku školu, smjer za građevinske poslovođe. Želio je i korak dalje, no nije dospio. Imao je previše obaveza. Bio je zidar koji je sanjao o tome da gradi kuće. Istu je tehničku školu pohađao i Filipović. I taj spoj crteža, kojeg je učio kod Veže, te tehničke vještine, koje je naučio u srednjoj školi, formirale su ga kao autora. Veža mu je, poklopilo se tako, predavao i u Tehničkoj školi. Inače, u Trnju gdje je nekad bilo kino otvorili su tečaj za crtanje, pa ga je tata poslao na tečaj i u tu školu. Sve je išlo u prilog otkrivanju talenta.

Neboderi blizanci

Trnju se vratio u svojim zrelim godinama. S drugom suprugom Davorkom Križ Filipović projektirao je, i na natječaju osvojio prvu nagradu, najviši neboder u Zagrebu, koji je trebao imati trideset i četiri kata i biti visok šezdeset metara. Trebao je taj neboder biti sagrađen na atraktivnoj lokaciji, na uglu Ulice grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice, zapadno od zgrade Općinskog suda. Početkom dvijetisućitih raspisan je natječaj u kojemu su sudjelovali neki od najvažnijih hrvatskih arhitekata. O neboderu piše i Zrinka Paladino u monografiji o ovom arhitektu i njezinom prijatelju na kojoj je radila više od dvije godine. Kako među ostalim tumači: “Nesuđeni, najviši zagrebački neboder, Filipovići su oblikovali u postmodernističkoj maniri, a viševarijantno projektiranje naposljetku je rezultiralo neboderima blizancima, isplaniranim s jednim nižim volumenom kvadratne tlocrtne osnove na samom sjeverozapadnom dijelu parcele. Sjevernim pročeljem u ravnini s građevinskim pravcem Kučanove zgrade suda, od koje ga je trebala dijeliti ozelenjena trnjanska aleja koja je vodila do ulaza u visoku, južniju građevinsku strukturu, taj je volumen vizualno ‘smirivao’ pozicioniranje visokih volumena u pozadini i donekle se držao postojećih visinskih gabarita izgradnje Vukovarske ulice”. Sjeverozapadni je dio bio ostakljen i “piramidalno” razlomljen. Ostakljeni su neboderi u dijelu krovnih ploha dovršeni polukružnim završecima. Tako su podsjećali na starinska krovna okna, i referirali su se na povijest Trnja. Paladino tumači da “premda su u nekim varijantama neboderi bili spojeni ostakljenim međuprostorom, premda je krajnja varijanta predlagala dva, bazom spojena, a vertikalama razdvojena volumena”. Pročeljna ostakljenja bila su zamišljena u plavičastim tonovima, niži je volumen imao crvenu boju, a uglovna ostakljenja zelenu. Crtež koji je u knjizi objavljen ukazuje na činjenicu zašto je Vera Horvat Pintarić Filipovića nazivala najvećim crtačem među arhitektima, i o njegovom školovanju u ranom djetinjstvu. Davorka Križ Filipović, s kojom je radio ovaj projekt, bila je njegova druga supruga, od njega mlađa više od dvadeset godina, preciznije dvadeset i šest. Upoznali su se na studiju arhitekture, ona je bila studentica. U međuvremenu je i doktorirala, na temu nebodera u svjetskoj arhitekturi. Nažalost, preminula je kada joj je bila tek četrdeset jedna godina, od prirođene srčane mane. Zajedno su posvojili kćer Romanu, Romi. Posvojili su ju kada je već bila u dobi za krenuti u osnovnu školu, iz doma za napuštenu djecu. Posvojila ju je, točnije rečeno ona, jer on po godinama nije bio podoban. Kasnije se morao boriti za svoju posvojenu kćer, nakon što mu je supruga preminula. Na rukama ju je nosio u bolnicu Rebro, kada je već bila slaba da hoda: “Zezal sam ju da je ko Ana Karenjina jer je bila ogrnuta nekakvim pelcom”.

Na Trnju je radio od stakla i upečatljivu zgradu Filip Tradea, dvijetisućitih, koju je svojedobno podizao Tomislav Kličko. Nakon dovršetka zgrade, Kličko i njegova supruga, zajedno s Alenom Kosanovićem, odveli su ga tjedan dana na Kubu. Supruga mu je, nažalost, tada već bila preminula.

S prvom je suprugom Ines, tri godina starijom od njega, imao kćer Ivu, koju su po liku iz romana J. D. Salingera, omiljenog pisca generacije, zvali Feba (Phoebe Caulfield). Rodila se 1964. godine, on je dao otkaz u projektom birou u kojemu je radio kako bi se brinuo o kćeri. Iva je psihologinja po struci. On i Ines su se vjenčali, pričao je, jer njezina mama nije dala da inače spavaju pod istim krovom.

Njegov je prvi samostalni projekt, inače, bila stambena zgrada u Remetincu s “najjeftinijim stanovima ikada”, podignuta 1961., iako se bilježi i njegova suradnja na tvornici vunenih tkanina u Tetovu na početku pedesetih godina.

Zagrebačku arhitekturu Nikola i Ines Filipović obilježili su već u sedamdesetima, na području uređenja interijera. Rade kafiće Match Ball i Charlie, butik Matei, restoran LR, Ronalda Lopatnyja i interijer nekadašnjeg hotela Dubrovnik. Interijer je bio prvo pivnica, pa duty free, pa kavana. Sa suprugom Ines je u suradnji uredio i tada kultni boutique Matei te trgovinu slijepih u Oktogonu. Među zajedničkim je projektima hvaljena stambena zgrada u Zamenhofovoj. Radili su i scenografije za kazališne predstave Relje Bašića za kazalište Komedija i Teatar &TD.

Staklena građevina

O uređenju interijera kafića se povodom monografije prisjetio u Jutarnjem listu: “Nekoliko sportaša dobilo je lokale od Grada. Prvi Charlie smo delali slikar Tišljar i ja. U tom je lokalu prije bila mesnica. Charlie je kasnije preuredila Mića (njegova supruga, op.a.). Također, sedamdesetih sam radil i restoran LR Ronalda Lopatnyja u Palmotićevoj ulici, u prostoru u kojem je do tada bila stolarija. Prvi je od sportaša sebi uredil lokal, i to u stanu od mame, tenisač Boro Jovanović. Mama mu je tamo imala Mljekarstvo, gdje je on otvoril svoj Match Ball”. U Charlieju ga se moglo vidjeti često, među prijateljima su mu bili spomenuti Branko Lustig i Željko Senečić, nažalost, obojica su preminuli. A sa slikarom Zdravkom Tišljarom na kojeg se referira u intervjuu surađivao je i na uređenju interijera hotela Dubrovnik.

Stakleni hotel Dubrovnik Nikole i Ines Filipović, na samom početku, kada je sagrađen osamdesetih, izazvao je i polemike, između onih koji se bore za opstanak starog u gradskoj jezgri i onih koji žele novo. Rasprave su bile glasne i žestoke. No, staklenoj građevini, ispred koje se odnedavno, kao da je dio nje, nalazi crvena Kožarićeva skulptura, nije dugo trebalo da zaživi kao nezaobilazni dio gradske jezgre. “Najatraktivniji dio hotela predstavljao je nadsvjetlom natkriveni atrij u punoj visini građevine”, ocijenila je Zrinka Paladino.

Nije mu smetalo što je kasnije mijenjan, govorio je Filipović.

Kuće se mijenjaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:39