StoryEditor
OBJAVLJENA U KNJIZI

NEPOZNATA PISMA ZNAMENITOG UMJETNIKA NEPREŽALJENOJ PRVOJ LJUBAVI Što je Ivan Meštrović pisao ženi od koje se rastao jer nije mogla imati djece

Germanistica i anglistica Sabina Kaštelančić, kći slikara Ante Kaštelančića, napisala je knjigu 'Ruža Meštrović and Ivan Meštrović - Artists and Friends. Letters' u kojoj otkriva veliku povezanost kipara s prvom suprugom
Ivan Meštrović i Ruža Klein
 Privatni arhiv

Sabina Kaštelančić naslijedila je pisma koja je njezinoj prateti Ruži Klein pisao Ivan Meštrović. Ruža je bila prva ljubav i prva supruga znamenitog kipara, no nastavili su se dopisivati i nakon rastave. Pisma datiraju od mladalačkih godina pa sve do njezine smrti, od 1903. do 1942. godine. Posljednje njegovo pismo Ruži upućeno je nekoliko dana prije njezine smrti, u veljači, kada joj Meštrović piše: “Što se tiče moje brige za tvoje stvari tu tek valjda nećeš sumnjati, [...] to je jače od mene i to ne krijem pred nikim. To će me pratiti čitava vijeka”. Bili su vršnjaci, ali on ju je nadživio dvadeset godina. Na temelju tih pisama, koja čuva doma u posebnoj kutiji, germanistica i anglistica Sabina Kaštelančić, kći slikara Ante Kaštelančića, napisala je knjigu “Ruža Meštrović and Ivan Meštrović - Artists and Friends. Letters”, koju je ovih dana na engleskom jeziku izdao Lambert Academic Publishing. Uz pisma su u knjizi i fotografije para koje su u vlasništvu obitelji Kaštelančić.

Zagreb, 211119.
Sabina Kastelancic kci slikara Ante Kastelancica.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX
Sabina Kaštelančić
 

U obiteljskoj su arhivi i pisma Ivana Meštrovića.

“Gdje su pisma u kojima je teta Ruža odgovarala Meštroviću, nije poznato. Kako se izražavala i što mu je pisala, možemo djelomice saznati iz njegovih pisama njoj jer ju on ponekad citira dok joj odgovara”, kaže Sabina Kaštelančić.

Pomagala mu od početka

Ruža Klein, i sama talentirana umjetnica, prva supruga Ivana Meštrovića, bila je protagonistica mnogih njegovih skulptura. Imala je, nažalost, nekoliko izvanmateričnih trudnoća i spontanih pobačaja nakon čega nije mogla imati djece. Meštrović je, pak, jako želio djecu i oženio se Olgom s kojom ih je imao četvero. No Ruža je ostala stanovati tik do njih, u Mesničkoj ulici. Doduše, puno je putovala u to vrijeme i nije ni često boravila u toj kući.

O Ruži Meštrović svojedobno se pisalo kao o ženi iz dobrostojeće obitelji, koja je tečno govorila nekoliko svjetskih jezika i Meštrovića uvela u društveni život. No, kako kaže naša sugovornica, to nije sasvim točno. “Oboje su iz siromašnih obitelji s mnogo djece, ona je odrasla uz četvero sestara i petero braće. Uostalom, u pismu bratu Peši, koje je više puta citirano, Ivan Meštrović piše kako je nastojao da ona bude zbrinuta do kraja života jer mu je pomagala od samih početaka”, priča Sabina Kaštelančić.

Majka Sabine Kaštelančić, Elizabeta, surađivala je s Duškom Kečkemetom, autorom poznate opsežne monografije posvećene Ivanu Meštroviću u kojoj su objavljena i neka obiteljska pisma. Međutim, veći ih je dio do nove knjige Sabine Kaštelančić bio posve nepoznat. Knjigu je, kaže, odlučila napisati na poticaj njezine obitelji te uz suradnju i podršku mnogih povjesničara umjetnosti. “U nju sam uvrstila sve što je u posljednjih deset godina napisano o Meštroviću, među njima i nekoliko doktorskih disertacija. Planiram i dokumentarni film na ovu temu”, najavljuje Sabina Kaštelančić.

Prva pisma datiraju iz 1903. godine. I Ruža i Ivan bili su mladi, tek su navršili dvadeset godina, za oboje je to bila prva prava ljubav. No, dok su zajedno, s njima su najčešće i Ružine sestre. U prvom pismu, koje se čuva u obiteljskoj ostavštini Kaštelančić, Meštrović poziva Ružu na izložbu secesije u Beču na kojoj izlaže i on. Piše joj kako mogu na izložbu ići i s njezinim sestrama, nema ništa protiv, ali bi on apsolutno volio “jednom otići sam s njom na put”. Dakle, poprilično je direktan.

Privatni arhiv
 

Osim toga, Ivan Meštrović, seosko dijete iz velike obitelji, koji je talent pokazivao od malih nogu, nikad nije krio svoje velike ambicije, a za to je trebao podršku srodne duše. Koliko mu je ta podrška važna, vidljivo je iz pisma koje joj šalje te iste godine, 1903.: “[...] i da sam poduzetan i ustrajan pa me neće ništa smesti moći ko ni dovde da do moga cilja dodjem i neće, samo ti ćeš samnom! [...] Ne smeta ništa mi ćemo biti jači od njih i mi ćemo jih pobjediti (Pobjediti ćemo i bijedu i muku i nezadovoljstvo a kamo [li ne] njih samo moraš i ti u to vjerovati)!” Kako je vidljivo iz pisama, on teži za slavom još od svoje mladosti: “Istina da ja težim za slavom i veličinom, našto bez silne zapreke i računam, ali to je radi toga, jer mi je to prirodjeno i jer mi je to najmilija zabava, ali moja sreća [...] još dugo niti je tu niti tu začimlje [...]”.

Dok su još bili zaručnici, Ivan Meštrović se 1904. godine Ruži u pismu pojadao oko polemika koje su pratile izvođenje njegova spomenika za Split književniku i političaru Luki Botiću. Naime, krenula je burna javna rasprava u Splitu jer je izrada spomenika dodijeljena Meštroviću nakon što je nacrt prethodno napravio kipar Ivan Rendić. Samouvjereni Meštrović svojeg kolegu Ruži opisuje kao slabića: “Glede splitske obćine ja sam ti danas sazno ovako: tomu je 3. godina da su odredili dići spomenik Luki Botiću i bili su nešto novca sakupili pa su morali dati njegovoj udovici i njemu dići grob, što su i učinili onda su odlučili njemu samo poprsje učinit na jednom piedestalu i to u perivoj postaviti za koje da bi 5000. kruna potrošili. Rendić im je obećo učinit po tu cjenu i čini mi se i učinio poprsje. A oni sada hoće da meni dadu istu radnju, jer da su uvjereni da ću ja bolje učinit! To je recimo laskavo za mene i po mojim nazorim moro bih mu kao slabiću stati nogom za vrat, ali ipak kad su njemu obećali prije, niti je od njih ljepo da rieč ne drže, niti bi od mene bilo ljepo da uzmem to jest njemu otimljem bar radi ponosa ne. A što ti veliš na to?”

'O tebi mi je pričao otac'

I u sljedećem se pismu tužio svojoj zaručnici, osvrćući se na boravak u Splitu teškim riječima: “Da idem vani u taj neuredni grad medju ljude? Ali gdje su ti ljudi? Ta to su izjelice koji sami u duševnom smradu skapaju! Moja je situacija tute strašna[...].”

U jednom od intimnijih pisama zaljubljeni Meštrović, u svojim ranim dvadesetim godinama, piše Ruži kako je upravo ona žena o kojoj mu je otac govorio dok je bio dječak.

“Bilo je u njegovoj obitelji puno ljubavi. Imao je nježne roditelje, nisu bili previše autoritativni, dobro su ga razumjeli. U jednom se pismu prisjeća razdoblja kada je imao šest, možda sedam godina. Plakao je, bojao se da će mu roditelji umrijeti. Otac ga je uvjeravao da će upoznati ženu koja će mu biti važnija od njih. Dječak to tada nije mogao niti zamisliti”, kaže naša sugovornica.

Privatni arhiv
 

Pismo o tom događaju iz djetinjstva Meštrović piše Ruži iz Splita u Beč, a ovako glasi: “Rekao sam: Ja mislim tata kad ja narastem, pa vi, ti i mama, ostarite onda će te Vi umriet - a što ću ja onda - ja ću uvjek plakat. Otac mi je tada mudro odgovorio: Doduše kad ti narasteš onda ćeš ti lakše moć bez nas, jer ćeš se oženit pa ćeš tvoju ženu volit (*više) nego koga, i ne ćeš tako uvjek mislit na nas. Uz to me je pomilovao po glavi i poljubio u čelo, ko što je on imo navadu uvjek, kad bi smo išli spavat. Na to sam s nevjericom odgovorio: Ajde tata... kako bi ja tudju žensku volio nego vas? Ja ću vas uvjek najviše voljet. Otac mi je na to vedro odgovorio kako to sada još ne može razumjeti i kako mu odabranica neće biti tuđa već bliska. Bio je to sasvim naivan razgovor ali “[...] proniknut naravnim posljedicama [...] to što mi je moj stari rekao sada je tu”.

Žalio se na Rodina

Među zanimljivijim je pismima i ono u kojemu Ruži piše o slavnom francuskom kiparu Augusteu Rodinu, odnosno žali se na njega.

“Čini se da je Rodin, osim što je bio veliki umjetnik, bio pomalo i težak čovjek, pogotovo u starijoj dobi. Bio je pomalo i zaboravan. Meštrović je izlagao u Londonu, u Victoria&Albert Museumu. Rodin se žalio oko Meštrovićeva izlaganja u istom prostoru s njegovim skulpturama, što je našeg kipara žalostilo. U pismu koje piše Ruži naziva ga Stari. Piše i kako je portretirao papu Benedikta XV., pa komentira da nije čudo što ga je ovaj izbacio, s obzirom na Rodinov karakter. Ima u tim pismima nešto neugodnijih činjenica koje o tom umjetniku nisu poznate, ali to ne umanjuje Meštrovićevo poštovanje prema njemu”, otkriva Sabina Kaštelančić.

Pismo o Augusteu Rodinu glasi: “Kako se Roden svinjski podnijo [...] i da je i Marchall ljut na njega. Ja sam ti reko da je on pobenavio Ispočetka da je htio sve, a kašnje kad ga je Papa izbacijo da je pao u isterizam i nije bilo više ništa moguće s njime. Dobro mu stoji to s Papom kad se išo prtljati”.

Ruža i Ivan jako su voljeli djecu, o čemu se može čitati u pismima koja Ruži pišu njihovi znanci iz Londona, a također se nalaze u arhivi Kaštelančić. Prijatelji su joj pisali koliko je Meštrović sjajan s djecom, koliko ga ona vole. No, sjenu na brak Ruže Klein i Ivana Meštrovića bacila je činjenica da je ona imala nekoliko pobačaja, nakon čega više nije mogla zatrudnjeti.

Privatni arhiv
 

Pojedinosti saznajemo iz pisma umjetnice Mare Rosandić, supruge umjetnika Tome Rosandića, na njemačkom jeziku, koja su također sačuvana u obiteljskoj arhivi. Pismo je upućeno Ružinoj sestri Olgi Klein iz Ženeve u Beč, a datirano je u srpnju 1915. godine. Ružino se zdravstveno stanje, u trenutku kada Mare Rosandić piše pismo, već poboljšalo. Zbog ratnog stanja pošta s Austro-Ugarskom kasni. Pismo u kojem opisuje kako je Ruži glasi: “[...] Ivan i Ruža borave već više od mjesec dana u Londonu gdje je Ivan upravo prikazao jednu sjajnu izložbu i imao ogromni uspjeh kao još nijedan umjetnik današnjice. Ruža je još nešto slaba, ležala je preko mjesec dana u jednom sanatoriju u Parizu a zahvaljujući dobrim pariškim liječnicima, spasili su je i bez operacije. Jadnica je ponovno bila noseća i pobacila, naravno s velikim gubitkom krvi [...] Onda je prije mjesec dana Ivan pisao mome mužu da dođe u London i pomogne mu završiti izložbu. Tako smo odavde otputovali preko Pariza i uvidjeli kako se Ruža toliko oporavila da bi zajedno s nama mogla otputovati do Londona. Ona se iz dana u dan osjećala sve bolje i nadam se kako će se uskoro sasvim oporaviti. Možete biti posve mirni”.

Prijatelji i ispušni ventil

Mare Rosandić, kako je otkriveno, snimila je jednu od Ružinih fotografija koje se najčešće reproduciraju, a za koju se donedavno nije znalo tko ju je snimio.

Otprilike pet godina nakon ovog pisma, ranih dvadesetih, Meštrović je upoznao magistru farmacije Olgu Kesterčanek. Vjenčali su se 1928. godine. Imaju četvero djece, a neka su se rodila i prije nego što su stupili u brak.

No veza između Ruže i Meštrovića nastavila se, pisma datiraju puno dulje, štoviše, tridesetih se godina intenziviraju. Mnoga od njih slavnom kiparu služe poput ispušnog ventila. Uspjeli su, unatoč svemu, ostati dobri prijatelji, iako se znalo pisati i o Ružinoj ljubomori. Je li neobično, pitamo našu sugovornicu Sabinu Kaštelančić, što su ostali prijatelji. “Mi smo ljudi složena bića. Nisam do kraja ulazila u interpretaciju odnosa, željela sam biti diskretna, no vjerujem kako je iz moje knjige jasna složenost njihovih odnosa. Uostalom, zato sam i nazvala knjigu ‘Umjetnici i prijatelji’, baš zato što podržavaju jedno drugo cijelo vrijeme.”

Spominju li Olgu u svojim pismima? “Da, razgovaraju o njezinu zdravlju, što je jedno neutralno područje u kojem se nikoga ne vrijeđa, ali se vidi i iskrena briga za nju. On je zove majkom svoje djece. Piše da joj daje određeni novac za brigu o obitelji, ali da ne raspravlja o financijama s Olgom. S Ružom, pak, o financijama raspravlja. Spominje i svoju djecu, piše o načinu odgoja i slično.”

Primjerice, u pismu iz Buenos Airesa, iz prosinca 1927., Meštrović piše i o vlastitoj obitelji i o zajedničkim prijateljima: “Bio sam zadnje vrijeme bolestan. Sad je dobro ali su mi djeca (*Marti su onda skoro četiri godine, Tvrtku dvije i pol, Marici šest mjeseci) bolesna. Lazi (*dr. Laza Popović) umro jedini sin 17. godina star!”

Iz pisma Ruži u travnju 1928. iz Chicaga u Buenos Aires saznajemo i podatke o Meštrovićevoj financijskoj pomoći obitelji, prijateljima i studentima za rad na Akademiji: “Krizman je u bijedi i dao sam mu 10.000 din. Saleku (*Ružinom bratu Salomonu Kleinu, Saleku) [...] sam [...] kupio onu kućicu u kojoj je stao (*stanovao) i jedno jutro zemlje za 53.000 din. Stric Josip mi je bio na bubnju pa sam mu spasio kuću i nešto zemlje za 58.000 din. Paji sam posudio da nepotone priličnu sumu, iz škole nisam digo ni pare ko platu već sve ide na ugljen i modele djacima. Nema dana da mi prosjaci neizmuzu 50 - 100 din.”.

Dok je bio u Chicagu, gdje se podiže njegov glasovit spomenik Indijancima, Meštrović piše Ruži o užasnim vremenskim uvjetima, o tome kako mu je slomljena ruka, zapravo nabraja joj sve što ga muči. Ima puno pisama koja govore o američkom načinu života koji je bio nalik današnjem, piše o tome koliko Amerikanci razumiju ili ne umjetnost, koliko u tom načinu života za njega ima mjesta, o tome kako je važno u javnosti ostavljati dojam. Piše i kako je odsjeo u hotelu The Drake u Chicagu: “Odsjeo sam u jednom od prvih hotela, sa radnikom, i plaćam za 2. sobe 14 dol. na dan. Danas sam tražio da mi snize ili da ću otići. Uspio sam da mi snize na 10. To je hrana za nas dvojicu kad me niko ne vidi”.

Meštrović, vidljivo je dalje iz pisama, Ružu podržava cijelo vrijeme oko njezine karijere, opsežno odgovara što misli o pojedinim njezinim radovima, upozorava je da ne izlaže sve što napravi, da uzme vremena kako bi razmislila, da bude kritična prema sebi.

U jednom pismu iz kasnih dvadesetih stoji: “Primio sam onu novinu gdje su tvoje stvari reproducirane. Bio sam ugodno iznenadjen sa crtežima. Oni su daleko od toga da bi bili anatomski blizu tačnosti ali imadu osjećaja i ukusa. ‘Dolorosa’ mi se najmanje svidja, ali je pokušaj da nešto riješavaš više od linealnog crteža. Samo nastavi i radi što više. Pazi da sve neizlažeš, osobito u Londonu”.

Dobra vila obitelji

Naša sugovornica Sabina Kaštelančić dodaje kako je Meštrović hvalio njezine radove dekorativne umjetnosti koje je savladala tijekom dvadesetih godina: “Ona je, čini se, u Dresdenu polazila neki od tečajeva. Izučila je za klobučarku, kitničarku. To su bili jako lijepi radovi pa je i Meštroviću poklonila jednu od svojih prvih dekorativnih kutija, i on je hvali”.

Ne smeta joj taj pokroviteljski ton, pitamo našu sugovornicu. “Čini se da ne. Ona to očekuje jer je kod njega ispekla zanat kiparice. Te su riječi dolazile dobronamjerno, nisu kritizerske. I ona je sama bila kritički nastrojena prema samoj sebi pa 1925., prije nego što odluči izlagati na poznatoj pariškoj izložbi, za sebe kaže da je još diletantica”, odgovara.

Privatni arhiv
 

A Ružino pismo Meštroviću, jedno od rijetkih koje je sačuvano, glasi: “Ja još uvijek nisam odlučila izložiti u P. [Parizu]. Jedan od glavnih razloga je taj što mislim da su stvari još odviše diletantske. Premalo znam”.

Je li njima, kao djeci koja su odrastala uz priču o Ruži Klein, ta priča o njoj bila na razini mita, pitamo našu sugovornicu. “Moguće. Kad sam ja rođena, ona je već deset godina bila mrtva. Mama, baka i Johanna, prateta, o njoj su pričale kao o nekakvoj dobroj vili u obitelji. Dok sam bila mala, odrastala sam uz njezine radove. Kako sam dijete iz umjetničke obitelji, sve mi je to bilo uobičajeno. Moj tata je bio slikar, moj djed kipar i prateta je bila umjetnica. Moja mama i teta sjećale su se Ruže kao jedne principijelne žene, no dosta stroge. Pomagala im je i oblačila ih. Mislim da se moja teta bolje s njom slagala od moje mame.”

Kako to da je izdala knjigu na engleskom, pitamo našu sugovornicu za kraj razgovora. “Prošle su me godine, u ovo vrijeme, pozvali da sudjelujem na međunarodnoj konferenciji. Preporučio me Dalibor Prančević s kojim često surađujem. Nakon toga su se iz Lambert Academic Publishinga obratili svim izlagačima da bi izdali njihove radove u svojoj novoj ediciji. Na knjizi radim već dvije godine. Nadam se i hrvatskom izdanju”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 02:31