Ovaj “Othello” (po srpski “Otelo”) redatelja Miloša Lolića, u produkciji beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozoriša, što ga je ugostilo Zagrebačko kazalište mladih, dovoljno je dobar da trpi usporedbu s dvije novije, europski razglašene, produkcije toga Shakespeareova popularnog djela.
Slavna predstava iz 2000. Eimunitasa Nekrošiusa, s Vladasom Bagdonasom kao Othellom, Rolandasom Kazlasom kao Jagom i litvanskom balerinom Egle Špokaite kao Desdemonom, bio je veliki stroj za proizvodnju emocija. Tekst bijaše ne mnogo kraćen a gotovo pjevan, rekli bismo.
Ljubomora kao motiv
Vojskovođa Othello bijaše dostojanstven stariji gospodin pogonjen ljubomorom spram Desdemone čisto biološki. Jago pak je ljubomoran na njega (možda i homoseksualnošću pritisnut), a Desdemona se javlja kao mlad cvijetak, naivan i nesretan. U predstavi Thomasa Ostermeiera iz 2000., gdje je Shakespeareov tekst znatno skraćen pa i prerađen, Othella igra Sebastian Nakajev, Jaga Stefan Stern, a Desdemonu Eva Meckbach. Ovdje je Othello manje dostojanstven, više račundžija, okrutan oficir, a ljubomora mu je također slaba točka, kao i Jagu. Slično bi se moglo kazati dakle i za Nekrošiusova Othella: I Othello i Jago žrtve su svojih osjećaja. Desdemona je pak objekt, a ne subjekt radnje.
U obje režije u igri je dakle shvatljiva psihička reakcija likova. Miloš Lolić pak demonstrativno odbacuje bilo kakvo psihološko kalibriranje likova. Othello je naprosto divljak, primitivan, toliko da komunicira ritualno, pa i Desdemonu smakne ritualno. On nije ljubomoran, a nikakva ljubomora, odnosno njezina druga strana, ljubav, ne nosi ni Jaga. Lolićev Jago zbilja jest psihopat i njegovi su motivi nedokučivi. On problematizira i Desdemonu na drugi način. Budući da ona više dođe kao objekt radnje, naglasio je tu njezinu bespomoćnost humorom. U času smrti svoje, kad moli za još samo koju sekundicu života, ona se sprda.
U Miloša Lolića, koji je s dramaturgom Perišom Perišićem također dosta radikalno kratio tekst, Othella dakle igra Vojin Ćetković, Jaga Nikola Đuričko, a Desdemonu Milena Živanović. Ćetkovića krase izvanredno snažan bas i velika energija. Ponešto je ukočene mimike, no dojmljiv glumac. Njegov Othello divljak je, nimalo simpatičan.
Othello širi strah
Tu okrutnost Ćetković oblikuje sigurno i lako oko sebe širi strah. Dok se oko Othella dakle širi strah, Jago Nikole Đurička emitira prividnu sigurnost. On je rođeni psihopat, oblikovan tako da je istobno izrazito plašljiv i izrazito drzak. Jako lijepo napravljena uloga. Mlada Milena Živanović već je glumica s identitetom, pomalo još pjevucka, ali izvrsno se snašla u ovoj napornoj ulozi u kojoj nema mjesta za unutarnji život lika.
Lolić likove karikira, no ne čini od njih karikature. On Shakespearea radikalno osuvremenjuje, ali ga ne kvari. Začudan kontrast nekonvencionalnom mizanscenu, glumci sjede kao na čitaćoj probi i ne moraju se “premjestiti” da započne novi prizor, daje masivna a ravna scenografija Jasmine Holbus, žuta platforma ljubomore dovoljno prostrana da se glumci na njoj čine gotovo malenima. Kostimi Marie Jelesijević pseudohistorijski su, s mnogo maštovitih detalja i boja što naglašavaju poziciju lika (Jago je smeđ poput govna). Glazba Nevena Glušice funkcionalna je toliko da je i ne primjećuješ. Tempo predstavi na početku daje Branislav Lečić kao Brabanzio, a svidjeli su mi se i mladi glumci, osobito Nikola Rakočević kao Roderigo.