Rijetko je koja obiteljska kuća izazvala toliko pažnje posljednjih godina kao što je to bila Vila Issa Megaron na Visu, ovjenčana s nekoliko cijenjenih svjetskih nagrada. Njezin smještaj unutar brda na Visu poput neke suvremene špilje izgleda nadrealno. Arhitekt Davor Mateković, koji je autor ovog objekta, sa svojim projektantskim uredom Proarh vinuo se u zvijezde, pa i izvan granica Hrvatske. Oni koji bolje prate njegov rad znaju da to nije došlo iznenada.
Već je njegovu kuću Hiža u Zagorju, sagrađenu prije nekoliko godina, hvalila struka - i domaća i strana - te je također osvojila nekoliko važnih međunarodnih priznanja. Njome je Mateković konačno osvojio i domaću struku, ponekad zatvorenu. Otprije je poznata i njegova kuća Stone House u Lukovu Šugarju. Zbog toga smo s velikim očekivanjem čekali njegov novi stambeni objekt i sad je stigao projekt za kuću Galeb (“The Seagull”) u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, koja će, vjerujemo, također isprovocirati pažnju javnosti te zagolicati struku.
The Seagull stoji na samoj obali, s pogledom na Pelješac i Pelješki kanal. Okruženje će biti netaknuto, to je niskim raslinjem obrasla padina, tipični mediteranski biotop s jedinim specifičnim elementom - prapovijesnim tumulima (nadgrobni spomenici sagrađeni od skupine kamena i zemlje).
Vila Issa Megaron na Visu
Čovjek protiv prirode
- Takva lokacija ponovno je iziskivala individualni pristup projektiranju. Iako ga prepoznajemo kao tipičan Mediteran, realiziramo ga u lokalnom karakteru i u duhu prvih impresija s lokacije. Ta impresija su bili galebovi koji slijeću na kamene tumule i odmaraju se. Tad sam prepoznao taj prostor kao mjesto gdje se oduvijek odvija igra čovjeka i prirode. Ljudska prisutnost je očigledna, ali se u dominaciji izmjenjuje s prirodom. Jedno vrijeme prevlađivao je jedan pa drugi te se ciklus ponavljao do ovog trenutka kad mi uzimamo primat nad prirodom i radimo novi objekt - kaže nam Davor Mateković.
Arhitekt Davor Mateković, fotografiran u arhitektonskom uredu Proarh.
S obzirom na ograničenja zakonskih akata, objekt se formira kao prizemnica s ukopanim podrumom što korespondira s tom idejom i impresijom - podrum je tumul, a kat je galeb, raskriljena bijela forma.
- Dualitet čovjek vs. priroda, kojim se tu bavimo, očituje se i u izboru materijala jer nadsvođeni podrum zaista tretiramo kao tumule te je on ‘zatrpan’ kamenjem i izgledom je identičan postojećim prapovijesnim tumulima na parceli. Materijal za ‘krilato’ prizemlje su keramičke velikoformatne ploče s 3D efektom. Tako one u materijalu podsjećaju na teksturu galebova krila dok je sama keramika hommage ostacima keramike nađenima na lokaciji - opisuje Mateković.
Pažnju su u studiju Proarh posvetili prostoru, a ne interijeru kao dekoriranju. Sobe su u kući Galeb funkcionalne, minimalnih dimenzija, ali s nevjerojatnim, nesmetanim pogledom prema Pelješcu dok je podrum monolitnom konstrukcijom formiran kao open space unutar svoda tumula i predstavlja memoriju pranastambe.
Kuća Galeb već je finalist Svjetskog festivala arhitekture 2018. u Amsterdamu. O tom će projektu, ali i drugim njegovim radovima Davor Mateković govoriti idući vikend na predavanju na Danima Orisa.
Ekstremni projekti
- Već niz godina Dani Orisa imaju izvrstan postav predavača iz cijelog svijeta te mi je zadovoljstvo naći se među njima. Predstavit ću presjek našeg rada kroz neke značajnije projekte i najaviti neke nove, još zanimljivije - tajnovit je.
Studio Proarh je ovo ljeto bio pobjednik Architizer + Award nagrade u kategoriji Architecture + Landscape i nagrade Plan za projekt Issa Megaron. Ovih je dana objavljeno da su finalist WAN Awards 2018. u kategoriji Kuća godine za isti projekt. Njihov dosad najekstremniji projekt, kuća na Visu, na sceni je bio prihvaćen još kao nerealizirani projekt te je kao takav pobijedio na Svjetskom festivalu arhitekture u Singapuru 2015. godine. Davora Matekovića pitali smo kako je zadovoljan tom kućom sad kad je prošlo neko vrijeme od realizacije, možda joj bolje vidi prednosti ili mane?
Vila na Visu, imena “Issa megaron”, autori Proarh arhitekta Davora Matekovića
- Za potpuni doživljaj kuće, koja je kao ova projektirana kao dio landscapea, potrebno je vrijeme da se zasađeno zelenilo oformi i stopi s postojećim. Trudimo se valorizirati svaki prošli projekt, no ipak je naš fokus uvijek na onom najnovijem - odgovara.
A kako pronalazi inspiraciju?
- Inspiracija se ne traži, ona obično dođe sama kao simbiot subjektivnih impresija i analitičkog promišljanja svih elemenata projekta, od lokacije i okruženja do programa. Ona je pokretač svih kreativnih i inženjerskih procesa i odluka, ne može se zanemariti, uvijek vas vodi u određenom smjeru.
Njegovi su objekti očigledno mnogima dopadljivi, i struci i ljudima “laicima” koji nemaju veze s arhitekturom. Kako mu je to pošlo za rukom?
- Rijetko se događa da je projekt istodobno dopadljiv i struci i javnosti i ako se to sada tako dogodilo, onda je to zaista zahvalna situacija. Projekti prije svega moraju biti funkcionalni, ali ponekad imaju taj kreativni, autorski moment koji može biti vrlo specifičan i ne mora odgovarati svakome. Naravno da težimo da budu prihvaćeni. Struka obično priznaje projekt sveobuhvatno, a javnost ga doživljava na jedan drugi, osobniji i emotivniji način. U svakom slučaju, priznanja su dobrodošla, zahvalno ih je primiti. Ipak, samokritika je najvažnija i najoštrija te nas uvijek tjera na više i bolje - kaže Mateković.
Kako biste nam opisali svoj karakter?
- Karakterom jesam individualac, odmalena sam se postavljao vrlo samosvjesno i bio sam taj oko kojega su se formirala društva. U poslu sam, kao i u životu, odgovoran i postojanih stavova. Teško je odijeliti privatno i poslovno jer sam cijelo vrijeme zaokupljen arhitekturom i poslovanjem, ali u ono malo slobodnog vremena koje provodim s obitelji i prijateljima pokušavam biti opušteniji i ležerniji - rekao je Mateković.
Prometnuo se u našeg “star” arhitekta, uz najpoznatija imena domaće arhitekture kao što su Nikola Bašić, Idis Turato i studio 3LHD. Što uopće u Hrvatskoj znači biti “star” arhitekt?
- Teško je govoriti o star arhitektima u našim okvirima s obzirom na malo tržište. Ne doživljavam se tako i osobno mi to ništa ne znači. Mislim da nitko od mojih kolega ne teži a priori biti ‘star’, ali svi želimo biti dobri arhitekti, to da. Težimo kvaliteti koju pokušavamo postići kontinuiranom produkcijom, kontinuiranim usavršavanjem i radom na sebi i ne postoji projekt od kojega se počinje mjeriti naš uspjeh. To je cijeli naš opus. Lijepo je biti priznat, posebno od kolega, jer nam to daje pozitivnu emociju i afirmaciju, putokaz da idemo u dobrom smjeru, ali i dalje je vlastita introspekcija ono što nas oblikuje - odgovara on.
Potiče iz obitelji ekonomista koji su već generacijama vezani za Zagreb. Odrastao je u Novom Zagrebu u kojem je završio osnovnu školu u naselju Siget.
Nesuđeni nogometaš
- Nakon X. gimnazije upisao sam Arhitektonski fakultet, diplomirao sam kod profesora Borisa Magaša i Nenada Fabijanića s kolegama iz generacije Damirom Rakom, Jadrankom Polak, Sašom Bradićem, Sašom Randićem... Iskreno, oduvijek sam htio biti nogometaš, no to je bilo neprihvatljivo mojim roditeljima i tada nerealan izbor za ozbiljan posao. Tijekom srednjoškolskog školovanja, shvatio sam da me privlači nešto drugo, više sam se okrenuo kreativnom i crtanju te se tako nekim prirodnim slijedom iskristalizirala arhitektura kao poziv - kaže Mateković.
Pitali smo ga stigne li pogledati neki film. Seriju? Koju knjigu čita?
- Prije sam puno čitao, ali za knjigu danas više nemam vremena. Na televiziji gledam isključivo sportske programe. Ponekad u kinu neki film ili odem na koncert. Češće posjećujem izložbe i sportske događaje. Ipak, najviše me opuštaju sport i putovanja. Jedino pravo životno iskustvo i učenje je ono koje sam stekao putovanjima, prošao sam sve kontinente, različite kulture, i to je ono što me opušta, oduševljava i ispunjava - otkriva.
Studio Proarh autor je i “crnih” nebodera kod Autobusnog kolodvora u Zagrebu te obnove nebodera na početku Ilice. Uskoro u posljednju fazu gradnje ulazi njihov novi projekt u Zagrebu, od 17 etaža, koji će biti i prvi stambeni neboder nakon skoro 20 godina u Zagrebu. Kada bi trebao biti završen?
- Neboder u Ilici je smještajni objekt MORH-a koji bi trebao biti završen sljedeće godine. S obzirom na malu parcelu i veliki program, vertikala je bila jedini logični izbor. No, iako je neboder, njegova visina nije impozantna kao neke druge gradske vertikale te smo ga lagano zaoblili i lomili na dva mjesta ne bismo li ga optički izdužili. Stambeni neboderi su tipologija koja je kod nas jednostavno zamrla, premda stanovanje može biti kvalitetnije na 20. nego na šestom katu. Ako niste u prizemlju i želite imati kontakt s terenom, potpuno je svejedno jeste li na sedmom ili 37. katu. Štoviše, na 37. katu možete imati bolje vizure i intimnost, što je za ugodan život važnije - smatra Davor Mateković.
Ovih dana sudjeluje i na međunarodnom kongresu arhitekata u Beogradu.
- Govorit ću o temi samoodrživosti i kako je tretiramo kroz naše projekte. Samoodrživost je postala vrlo bitna za suvremenu arhitekturu i odmakla se od trenda kakvom su je na početku smatrali.Moram priznati da mi predavanja nisu baš materija u kojoj se osjećam kao na domaćem terenu, ali sam svjestan da su uz ovaj posao i status postala neizbježna - kaže Davor Mateković.
I kuća na Visu i kuća Galeb samoodrživi su projekti, a da nisu takvi, ne bi ih niti bilo moguće realizirati na osami. Zanimalo nas je još i je li on ljubitelj SF-a. Neki od njegovih objekata mogli bi lako biti kulise za takve filmove.
- Taj žanr ne volim gledati, ali istina je da svaki novi projekt pokušavamo raditi vrlo suvremeno, kao predvodnicu novih ideja, materijala, oblika, pa možda onda izgledaju kao neki isječak iz budućnosti.