Pročelnik za kulturu grada Rijeke Ivan Šarar reagirao je na kolumnu Miljenka Jergovića 'Sumnjivo lice' pod naslovom 'Kako je era korone i primarijusa Capaka Rijeci stigla kao alibi za propast'. Kolumna je objavljena u Jutarnjem listu.
Reagiranje Ivana Šarara prenosimo u cjelosti:
'Poštovani Miljenko, kao čitatelj i štovatelj Vaših kolumni i knjiga, ne mogu se načuditi vašem tekstu i ne mogu si dopustiti da Vam ne ukažem pažnju na neke činjenice.
Krenut ću od indikativnog naslova: “Kako je era korone i primarijusa Capaka Rijeci stigla kao alibi za propast.”
Sumanutu tezu o jedva dočekanom virusu i propasti projekta (kao da se radi o nekom riječkom EPK specifikumu), čuo sam iz usta mnogih. Jer ništa prirodnije od toga da radiš 7 godina na nečemu nadajući se da ćeš u last minute aranžmanu imati globalni apokaliptični alibi, kao iz neke TBF pjesme.
Kakva li samo čovjek mora biti praznina da zlurado likuje i omalovaži rad stotina i stotina ljudi, u trenutku kada se sve slične manifestacije u čitavom svijetu otkazuju i kada baš nitko ne može nadići nevolju koja nas je spopala. Predivno je gledati, i držim to za veliki uspjeh EPK, kako se svi facebook ljenjivci koji se u životu nisu pomakli od online tračanja, natječu u vještinama upravljanja velikim, kulturnim manifestacijama, gotovo kao u selektorskim vještinama u eri nogometnih prvenstava. Nacija trenera i menadžera u kulturi!
Istina, od njih sam to i očekivao, ali poštovani Miljenko ne znam što Vam bi da se pridružite tom društvu ovim naslovom i ovako traljavo napisanim tekstom.
Na stranu stav o otvorenju, o partizanskoj i partizanskijoj pjesmi, o zastavama. Ta je interpretacija, kao i brojne druge, debelo u sferi subjektivnog, poštujem je podjednako koliko me sve te interpretacije otvorenja EPK odavno više niti ne zanimaju.
No dozvolite mi da se uhvatim nekoliko promašenih teza, iz kojih je vidljivo da ne znate niti što je EPK niti što se zbiva u Rijeci po pitanju kulture, a što su zapravo ključne teme vašeg teksta.
Vaša teza da je Hrvatska “htjela” Europsku prijestolnicu kulture da “povuče” europski novac je dvostruko promašena. Prvo, EPK nitko ne treba htjeti; EU zemlje se u pravilnim ciklusima izmjenjuju u domaćinstvima htjele to ili ne, i gle čuda, sve u tome sudjeluju!
Drugo, zato što prijestolnice kulture ne “povlače” EU novac osim simbolički bitne nagrade Melina Mercouri koja stiže kada je financijski zapravo sve gotovo.
Nadalje, teza o Obersnelovoj nebrizi za kulturu (poslušno naslijeđenoj od Slavka Linića) i tretiranju kulture kao neželjenog potrošača, najobičnija je neobranjiva laž. Pritom ovdje ne glumim njegova advokata nego branim vlastiti resor i vlastiti trud, i to faktima, ne prešućujući da se bez Obersnelove iskrene podrške ništa ne bi moglo napraviti.
Ne pišete prvi put o “jedinoj knjižari” u gradu u čijem strogom centru zapravo ima šest knjižara i antikvarijata. Ima ih zato što smo u onoj zadnjoj krizi svim knjižarama smanjili najamninu za 50% i nikada je nismo vratili na početni iznos, kako bismo spasili gradske knjižare. Kao što vidite, uspjeli smo. A i toj najljepšoj knjižari, za koju s lakoćom pretpostavljam da je Ex Libris fascinantog Željka Međimurca, kumovali smo našom politikom kada smo taj atraktivan prostor ciljano prenamijenili za knjižaru/antikvarijat (ovom izjavom ne želim ni milimetra parazitirati na kvaliteti tog prostora koja je isključivo Željkov masterpiece).
Kažete, nadalje, kako u Rijeci valjaju neki arhitekti, Slaven Tolj, Oliver Frljić.
Znate, gospon Jergović, Slaven i Oliver se nisu u Rijeci sreli na kampiranju. Osobno sam ih pozvao u Rijeku da rade, sprovode svoje umjetničke ideje, vode naše institucije. I da sudjeluju u osmišljavanju projekta EPK.
Slaven Tolj je umjetnički direktor tog projekta gotovo od samog početka, a on, Oliver i Idis Turato (za kojeg pretpostavljam da je jedan od arhitekata iz vašeg teksta) srž su tima koji je započeo rad na projektu EPK: njegovom konceptu, formi, a kasnije i sadržaju. I koji i dan danas, izuzev Frljića, u njemu sudjeluju. Na vama je sada da razriješite vašu privatnu kognitivnu disonancu, sami sa sobom, u kojoj su upravo vaši miljenici postali glavni kreatori nečeg što ste s gađenjem omalovažili.
Nadalje, nekako s lakoćom previđate da Rijeka, suprotno Vašim tezama, od svih većih hrvatskih gradova procentualno najviše izdvaja za kulturu. Da smo u zadnjih nekoliko godina osnovali dvije nove institucije, da je naše Art kino nakon propasti zagrebačkog kina Europa, posljednje pravo art kino u državi. Dođite do nas, svratite u to predivno staro kino, prostor u vlasništvu crkve gdje gledamo Almodovarov “Loš odgoj” ili Pasolinijev “Salo – 120 dana sodome” – pretpostavljam da bi vam prijala ta emanacija slobode. Šteta što ste propustili naš simfonijski orkestar, jedini punokrvni 65-piece orkestar u ovoj tužnoj zemlji izvan Zagreba, kako kroti četiri sata “Tristana i Izolde” u sklopu EPK, naravno. Čini se da ne znate da je naše lutkarsko kazalište već neko vrijeme najnagrađivanije u državi.
Kada biste išta znali o riječkoj kulturi, znali biste da naše udruge u usporedbi sa kolegama iz ostatka države imaju ljudski i partnerski tretman, znali biste da trenutno ulažemo sumanutih 300 milijuna kuna u kulturnu infrastrukturu, nema potrebe opisivati koju i kakvu.
I da, to znate, osvojili smo i tu usranu prijestolnicu kulture.
Ne znam kako zamišljate da se to sve dogodi u gradu u kojem kultura politici idejno i troškovno smeta. Pritom u potpunosti ostavljam otvorenu mogućnost, koja se samo nazire iz Vašeg teksta, da Vi zapravo možda niti ne vjerujete u mogućnost vođenja kulturne politike; europske, državne, gradske, čini se da vjerujete u individualne stvaraoce, u umjetnost a ne kulturu sustava.
Također, u potpunosti ostavljam otvoreno da Vam izgradnja muzeja, knjižnica, dječjih kulturnih centara djeluje anakrono ili nešto što više nikom ne može pomoći u “žalosnom gradu i tužnoj zemlji”. Da Vam sve ovo što vam pišem, mimo ispravljanja Vaše krive faktografije, ništa ne znači.
Gospodine Jergović, priznajem, to su legitimna osobna razmišljanja i stavovi spram umjetnosti, kulture i politike.
Ali dozvolite mi da Vas upitam: koja je onda Vaša motivacija za tako otrovan i nemušt tekst pun rupa i besmislica? Djelujete mi kao vegetarijanac koji piše recenziju za ćevabdžinicu, potpuno promašeno.
Mi koji pokušavamo raditi i stvarati riječku kulturu, sa svim pokušajima, pogreškama i uspjesima, nismo likovi iz Vaše fikcije, zaigrali ste se u novinarskom postupku. Ovo nije Vaš roman.
Pridružujete se mediokritetskoj anonimnoj digitalnoj rulji koja likuje nad poteškoćama ljudi čiji se višegodišnji rad sudario sa pandemijom zbog koje je sve stalo i koji se upinju kako dalje. I tu nije samo riječki EPK: SXSW i Burning Man u SAD, festival u Cannesu, biennale u Veneziji, festival u Bayreuthu, nastavite samo niz, siguran sam da postoji neka književna manifestacija koju štujete a koje neće biti.
Ničeg nema, sve je stalo, neovisno o sposobnostima.
Kvragu, i irski EPK - Galway2020 je na mukama, nisu uspjeli napraviti niti otvorenje i pustiti neku svoju keltsko partizansku tužbalicu o borbi protiv Olivera Cromwella.
Ali to ništa ne znači, važno je istresti gorčinu iz sebe, hajde da šutamo Rijeku EPK, ih kakvi ste svi strašni frajeri, kao neki jalijaši iz Vaših knjiga. Kao da u svemu tome nismo društvo, i kao da zbog svega što se dešava nismo zapravo svi izgubili, dok paralelno ko fol naričemo o solidarnosti u epohi korone.
Nema solidarnosti.
Jad i zlo su isplivali Miljenko, samo ste se pridružili hordi pljuvača u juhu koji ne vide da je tanjur zajednički.
Ni Vi ne vidite. Mislite da su žalosna Rijeka i tužna zemlja izvan Vas, da ste bolji, izdvojeni i posebni. Promislite malo bolje.
Dođite u Rijeku, pored svega nabrojanog, imamo i rezidencijalni program Kamov, dva divna stana u centru grada namijenjena umjetnicima, piscima.
Dođite, pišite. Može i o Rijeci, može i negativno, jer mi nastavljamo sa EPK avanturom kako znamo i umijemo.
A možda nekad ustanete i na desnu nogu.
S poštovanjem,
Ivan Šarar, pročelnik za kulturu Grada Rijeke (i nekadašnji klavijaturist Leta 3)'