Nikola Filipović, koji je u ponedjeljak u Zagrebu preminuo u 87. godini, bio je jedan od najvažnijih hrvatskih arhitekata. Svakako najkarizmatičniji.
Najpoznatiji su mu projekti u Zagrebu, a radio ih je i sam i u suradnji s drugim arhitektima: stakleni hotel Dubrovnik, Sportsko-rekreacijski centar Šalata, poslovna zgrada Ina Naftaplina u Šubićevoj, poslovna zgrada WMD centar u Vukovarskoj. Najčešće je surađivao sa svojim suprugama, prvom Ines Filipović i drugom Davorkom Križ-Filipović, te s kolegom Brankom Kinclom.
Rođen je u Trnju, tada gradskom predgrađu, 1934. godine. Odrastanje u ovom zagrebačkom kvartu često je u intervjuima isticao kao formativno. Svoj je atelje u blizini imao Mladen Veža, i kako je zarana kod Filipovića otkriven talent, tako je budući arhitekt prvo krenuo na poduku crtanja kod poznatog slikara.
Crtež koji je kod Veže naučio, zadržao se kroz čitav Filipovićev arhitektonski opus. Jedan od važnijih komplimenata na tom području dobio je od teoretičarke umjetnosti Vere Horvat Pintarić: jednom je, naime, utvrdila da je najbolji crtač među arhitektima upravo on.
To se prepoznalo i kada je dobivao uglednu nagradu za životno djelo Vladimir Nazor 2008. godine – pisalo se da je, osim što je “stvorio vrhunska graditeljska djela, njegovo nenadmašno crtačko umijeće poslužilo mladima da prepoznaju najveća i najvrjednija arhitektonska dostignuća”.
Hotel Dubrovnik
Omiljeni profesor
Njegov su talent na Arhitektonskom fakultetu odmah prepoznali, prvo Drago Galić, najpoznatiji po stambenim zgradama u Vukovarskoj, te vrsni teoretičar Neven Šegvić.
Nikola Filipović diplomirao je 1959. godine. Zaposlili su ga na Arhitektonskom fakultetu, gdje je generacijama bio omiljeni profesor, a njegova su predavanja bila dupkom puna.
Novi stakleni hotel Dubrovnik Nikole i Ines Filipović, koji je naslonjen na staru zgradu hotela, na samom početku, kada je bio sagrađen, izazvao je i polemike, između onih koji se bore za opstanak starog u gradskoj jezgri, i onih koji žele novo. Rasprave su bile glasne i žestoke. No, staklenoj građevini, ispred koje se odnedavno kao da je dio nje nalazi crvena Kožarićeva skulptura, nije dugo trebalo da zaživi kao nezaobilazni dio gradske jezgre.
Hotel je podignut 1982. godine, a Ines i Nikola Filipović deset godina ranije su radili i uređenje interijera u starom dijelu hotela. Kada su radili novi hotel, bili su u svojim četrdesetim godinama. Zalagali su se za novo, za napredno, za arhitektonski stil kakav je definirao osamdesete godine, a vezan je među ostalim i za upotrebu stakla.
Bračni par Filipović radio je i kuću u Čilipima za Terezu Kesoviju, koja je stradala za vrijeme rata. Sa suprugom Ines Nikola Filipović je u suradnji uredio i tada kultni boutique Matei te trgovinu slijepih u Oktogonu. Među zajedničkim je projektima i hvaljena stambena zgrada u Zamenhofovoj ulici.
Često je uređivao interijere kafića, o čemu je, ne odustajući od svog karakterističnog gradskog idioma, govorio i za Jutarnji list:
“Nekoliko sportaša dobilo je lokale od grada. Prvi Charlie smo delali slikar Tišljar i ja. U tom je lokalu prije bila mesnica. Charlie je kasnije preuredila Mića. Također, sedamdesetih sam radil i restoran LR Ronalda Lopatnya u Palmotićevoj ulici, u prostoru u kojem je do tada bila stolarija...”
Zgrada Ina-Naftaplina u Šubićevoj ulici
Najviši neboder
U kafiću Charlie, u neposrednoj blizini njegova staklenog hotela, moglo ga se vidjeti često, među prijateljima su mu bili Branko Lustig i Željko Senečić.
Sa slikarom Zdravkom Tišljarom surađivao je i na uređenju interijera hotela Dubrovnik. Uređenje Sportsko-rekreacijskog centra Šalata, koje je radio s Brankom Kinclom, među njegovim je najvažnijim projektima, a široj javnosti svakako najpoznatiji.
Sa svojom drugom suprugom, Davorkom Križ-Filipović, koja je preminula mlada, osim poslovne zgrade WMD centar Nikola Filipović radio je i šareni interijer parfumerije “Flores” u Dežmanovom prolazu, a njih dvoje su i autori nerealiziranog projekta najvišeg nebodera u Zagrebu, koji se trebao graditi na Trnju.
Predvidjeli su da stakleni neboder bude visok 60 metara, s okruglim krovnim prozorom kao reminiscencijom na starinska krovna okna. Nakon natječaja ocjenjivački sud bio je složan u ocjeni da su neboderi blizanci koje su projektirali Davorka i Nikola Filipović najbolje rješenje.
Filipović je bio profesor brojnim generacijama, uz ostalo i arhitektici Zrinki Paladino, koja je napisala o njemu monografiju “Nikola Filipović. Majstor arhitekture”, u njoj obradivši 260 projekata ovog arhitekta.
Nikola Filipović bio je visok i izrazito mršav, i podsjećao na kakvu Giacomettijevu skulpturu. Prepoznatljiv po eleganciji, uvijek pažljivo odjeven, najčešće u bijelom odijelu i sa šeširom od kojega se rijetko odvajao. Vozio je jaguar, među prvima u gradu. Bio je poznat kao hedonist, pripadnik jet-seta, protagonist zagrebačke scene, omiljeno lice zagrebačkih ulica i kafića još od šezdesetih godina. Ostalo je zabilježeno da je bio izvrstan i u svojem hobiju - tenisu.