Ako je jedan od ciljeva dokumentarnog filma “Nazvao me Malala” izazvati emocije publike on je, bez sumnje, ostvaren. Kako je komentirala jedna kolegica iz britanskog tiska na nedavnom predstavljanju ovog sjajnog dokumentarca Davisa Guggenheima u Londonu – jedini propust organizatora jest da publiku nisu opskrbili papirnatim maramicama. Suza je bilo na pretek; tužnih suza, onih dirljivih, potom ljutitih, a na kraju i suza radosnica jer ovo je priča o djevojčici koju, kako sama kaže, niti metak nije uspio ušutkati. Njena borba je borba za ono što na Zapadu ne doživljavamo samo kao pravo, nego i obavezu svakog maloljetnog pojedinca – pravo na školovanje, što je, prema riječima Malalina oca “veliko ostvarenje razvijenog svijeta”. U dijelovima Malalinog rodnog Pakistana obrazovanje djevojčica i dalje je doživljavano kao svetogrđe, sramota za reputaciju obitelji. Ne i njenoj obitelji, čiji je otac Ziaudin i sam osnovao školu, svjestan da je obrazovanje osnovni pokretač pozitivnih promjena u društvu.
Blog za BBC
Malala Jusufzai imala je samo jedanaest godina kada je pod pseudonimom pisala blog za BBC u kojem je dokumentirala svoj život u pokrajini Swat, području sjeverozapadnog Pakistana pod okupacijom talibana. Jednog jesenskog poslijepodneva na povratku iz škole Malala je napadnuta u školskom autobusu. Napadač je ispalio tri metka, koji su tada petnaestogodišnju djevojčicu doveli u kritično stanje. Njezin čudesan oporavak nakon serija operacija u Pakistanu i Ujedinjenom Kraljevstvu i sve što je poslije njega učinila kako bi dala glas djevojčicama poput nje opisani su u knjizi “I am Malala” (Ja sam Malala) prema kojoj je rađen ovaj film.
Ime prema pjesnikinji
“Ja sam i dalje obična djevojka, ali da imam običnog oca i običnu majku, danas bih bila udana s dvoje djece”, govori Malala, najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir u povijesti. Dokumentarni film je i svojevrsni hommage njenom ocu Ziaudinu koji ju je cijeli život podržavao u želji za obrazovanjem, a danas je preuzeo ulogu njezinog pratitelja i svojevrsnog menadžera jer Malalin raspored ispunjen je gostovanjima na konferencijama i panelima diljem svijet.
Naslov dokumentarca aludira na činjenicu da je Ziaudin svojoj kćeri nadjenuo ime prema afganistanskoj pjesnikinji i ratnici koja je svoja uvjerenja platila životom. Po predstavljanju dokumentarca međunarodnim medijima u Londonu, Ziaudin je u razgovoru za Jutarnji list rekao: “Moja supruga i ja gledali smo dokumentarni film četiri puta i svaki puta plakali. Malala nije ista djevojčica koja je bila ranije. Kada smo je prvi put vidjeli nakon izlaska iz bolnice nakon napada, znali smo da Malala više nikada neće biti ista djevojčica. Tada sam je prvi put vidio da plače. Nedostajalo joj je pola lubanje, nije imala kosu, pokušavali smo je utješiti i reći da će sve biti u redu i da je lijepa, ali kada smo ostali sami, nismo mogli prestati plakati. I danas, kada se toga prisjetimo, ne možemo se suzdržati od suza. To su bila vrlo teška vremena. No, ona je preživjela, povratila je svoje fizičko, mentalno i duhovno zdravlje, govori na jednak način, ima jednaku mudrost i način razmišljanja. To je nevjerojatno. Zbog Božje pomoći i svega što su liječnici učinili kako bi ju spasili, osjećamo se da dugujemo čitavom svijetu”, rekao je Ziauddin koji je, kao osnivač škole u Pakistanu, i sam bio na radaru talibana te je bilo pitanje dana kada bi i na njega ispalili metke da se obitelj zbog Malalinih ozljeda nije odselila u Ujedinjeno Kraljevstvo.
Život za obrazovanje
Ovo je priča koju National Geographic Channel donosi u sve dijelove svijeta - film je preveden na više od četrdeset jezika. Hrvatska publika imat će ga prilike gledati u ponedjeljak 29. veljače u 20.55 kada će biti premijerno prikazan na National Geographic Channelu.
“Ovo je prije svega priča o patnji jedne obitelji zbog terorizma. Ovdje se ne radi o politici, nego o osobnoj priči jedne obitelji. A takvih je obitelji tisuće”, govori Ziaudin, koji traži da ga zovemo Zia.
Obitelj Jusufzai - Malala, njezin otac, majka Tor Pekai, te mlađa braća Atal i Hušal od napada 2012. godine žive u engleskom gradu Birminghamu. Ono što je osobito dirljivo u filmu jest činjenica da je Malala, unatoč svom humanitarnog fondu i ulozi jednog od najmoćnijih boraca za ljudska prava današnjice, prije svega tinejdžerka koja prati Rogera Federera, zadirkuje svoju braću i sramežljivo govori o dečkima iz škole. Obitelj voli igrati mini golf i kriket, odlazi na kuglanje i uživa u obrazovanju koje im je omogućeno. “Ovdje se ne radi o politici, nego o osobnoj priči jedne obitelji. A takvih je obitelji tisuće”, govori Ziaudin. Žene se počinju okupljati, prvi put sastaju se aktivistice kako bi raspravljale o temama kao što su dogovoreni brakovi i obrazovanje žena. Čak i među obiteljima koje poznajem nešto se događa. Dok su ranije škole doživljavali kao nešto što će pokvariti njihove kćeri i potaknuti ih da čine stvari koji će osramotiti obitelj, sada vide pozitivne strane obrazovanja, kao što su ponos, prestiž. Malala im je pokazala svjetliju stranu koju donosi obrazovanje i neki očevi dopuštaju svojim kćerima da se školuju jer smatraju da ako je netko bio voljan riskirati život za obrazovanje, to znači da je ono doista važno”, rekao je.
Simbol očinske ljubavi
Ako je Malala postala heroinom svih djevojčica bez glasa, njezin je otac međunarodni simbol očinske ljubavi koja nema granica. On skromno kaže: “Nemojte me pitati što sam učinio. Pitajte me što nisam učinio. Nisam joj odrezao krila.”
Malala, priča njezin otac, ne plače, ne žali se, ne prigovara. Jednom mu je prilikom rekla da ne želi biti zapamćena zbog ozljeda koje je zadobila, već zbog činjenice da se borila. Njezin mlađi brat o svojoj slavnoj sestri pak kaže da je “malo nestašna”. Ona i dalje inzistira da je obična djevojka, pokazujući gledateljima dokumentarca svoju sobu, sobu tipične tinejdžerice. Osim što to nije; na polici s knjigama, nalazi se i njezina. Na prvoj stranici stoji posveta koju je autorica napisala sebi samoj: “Nastavi s dobrim poslom koji radiš. S ljubavlju, Malala.”