Frižidere, frizere i špajze ste prekrcali pa je pravo vrijeme da ženi postavite ono isto pitanje koje je svojoj dragoj 1951. godine postavio otac moderne country glazbe Hank Williams (1923-1953). A to pitanje je: “Say hey, good lookin’ - what ya got cookin’?/How’s about cooking somethin’ up with me?/Hey, sweet baby - don’t you think maybe/We can find us a brand new recipe?” Dobri stari Hank, koji zapravo nikada ni nije ostario jer je u tridesetoj godini života umro od infarkta izazvanog prekomjernom dozom alkohola i morfija, kad je pjevao tu pjesmu uopće nije mislio na hranu. Dapače, malo prije negoli je umro, a na pitanje svog vozača, studenta Charlesa Carra, “želi li nešto pojesti”, navodno je rekao “ne, mislim da ne želim”. E pa tako ni “Hey, Good Lookin’” sa stihovima “što kuhaš” i “kako bi bilo da skuhamo nešto zajedno” ne govori o hrani i jelima nego o seksu.
Naime, bilo je to u ono krasno doba kad su cenzorske škare radile i po Americi pa su se filmski scenaristi i autori pjesama na razne načine dovijali kako da pišu ili pjevaju o seksu, a da ni slučajno ne spomenu tu “tabu temu”. Tako je i Hank, kad je pjevao o kuhanju i novom receptu, zapravo aludirao na vođenje ljubavi, da ne upotrijebim neku prostiju riječ poput jebačine, a možda i na neku novu pozu u seksu. To se daje naslutiti u daljnjim stihovima te antologijske pjesme, kad Hank tu neimenovanu curu krene vabiti u svoj “hot rod Ford” s novčanicom “od dva dolara” da je odvede na “mjestašce na brdu” gdje se uz zvuk drndave gitare, pumpanje ritam-sekcije, prebiranje po klaviru i zavijanje havajke “može plesati” do zore. Ako treba, zbog nje će “baciti i notes s imenima drugih cura” pa u njega na “svaku stranicu upisati samo njeno ime”, jer je “slobodan i voljan” pa zašto onda “ne bi nešto zakuhali zajedno”. Miješaj, mala, miješaj. Ne da ne zagori, nego da se što bolje razgori. Usput, samo za feministice, u mom domu jela kuham ja, a kućne popravke obavlja žena.
Zbog te vrckave i vickaste “Hey, Good Lookin’” pa “Move It On Over”, “Honky Tonkin’”, “I’m A Long Gone Daddy”, “Lovesick Blues”, “Long Gone lonesome Blues”, “Lost Highway”, “I’m So Lonesome I Could Cry”, “Jambalaya”, “Alone And Forsaken” i niza drugih Hank nije samo postao prvi country music “superstar” nego i jedan od očeva rock & rolla jer to nestašno dijete začeto je iz grešnog začeća rhythm & blues i country & western glazbe.
Stoga, njegovu misiju nisu nastavili samo njegovi potomci Hank Williams Jr. i Hank Williams III nego i gotovo svaki važniji country pjevač od Johnnyja Casha do Dalea Watsona, ali i tisuće i tisuće rokera, ne samo u glazbenom smislu nego i načinom života jer Hank Williams je u sebe trpao gargantuovske količine alkohola, speeda i morfija. Nije to bila samo pustopašnost nego i potreba jer su ga kao i mnoge izvođače njegova doba ubijali bolovi u leđima i drugim dijelovima tijela zbog konstantnih nastupa i dugih vožnji autom.
Savršeno ga razumijem jer zbo bolova koje trpim, kao posljedice operacija i deformacija koštanog sustava, alkohol i tablete protiv bolova i spazama već su godinama moji vjerni pomoćnici u podnošenju patnje zvane život. Kao i prava, istinska country glazba kakvu je kao ilustracije života kao muke s proplamsajima užitaka, tamo na “usamljenoj auto-cesti”, stvarao Hank Williams čiji je posljednji singl “I’ll Never Get Out Of This World Alive” objavljen nepuna dva mjeseca prije 1. siječnja 1953. godine. Dana kad je umro na zadnjem sjedištu svog auta i rekao da ne želi ništa pojesti pa popio još malo alkohola i morfija. Ne, nitko s ovog svijeta neće otići živ, pa vi i dalje strepite od korone.