U lijepo sunčano jutro šesnaestog studenoga 1918. godine, mirnu morsku površinu pulske luke sjekao je visok i vitak pramac ratnog broda imena CESARE ROSSAROL. Napustivši svoj vez ispred arsenala i vijući na krmi veliku talijansku ratnu zastavu, brod je prošao u laganoj vožnji pokraj redova austrougarskih razarača vezanih bok uz bok, da bi se zatim približio redu austrougarskih bojnih brodova vezanih za plutače usidrene u sredini prostranog zaljeva. Prošao je pokraj prazne plutače za koju je nekad bio vezan bojni brod SZENT ISTVAN, potopljen kod Premude pet mjeseci prije, a zatim i pokraj praznog mjesta gdje je bio usidren VIRIBUS UNITIS, kojega su prije samo desetak dana potopili talijanski podvodni diverzanti. Prvi svjetski rat nedavno je završio i poraženoj bivšoj austrougarskoj floti u Puli pridružile su se jedinice talijanske ratne mornarice, žureći da svojim trupama okupiraju ratnu luku. Izvukavši se iz prepune luke, brod je uzeo kurs plovidbe prema rtu Kamenjak, da bi zatim promijenio kurs prema Kvarneru.
CESARE ROSSAROL pripadao je klasi lakih izviđača ("esploratore leggero") koji su izgrađeni u Italiji neposredno pred početak Prvog svjetskog rata. Brodogradilište S.A.I. Gio. Ansaldo e C. iz grada Sestri Ponente pokraj Genove počelo je 1913. godine graditi seriju od tri broda: ALESSANDRO POERIO, CESARE ROSSAROL i GUGLIELMO PEPE. U engleskoj ratnoj mornarici takvi su se brodovi nazivali "Scouts" ili izviđači, jer su bili zamišljeni kao prethodnica i zaštita za veće i oklopljene ratne brodove. Talijanski izviđači projektirani su kao lagani i brzi brodovi, sposobni za plovidbu u najtežim vremenskim uvjetima, a po svome naoružanju bili su u stanju oduprijeti se većim i jačim neprijateljskim brodovima.
CESARE ROSSAROL porinut je u more 15.08.1914. godine a predan je talijanskoj ratnoj mornarici 1.8.1915. godine. Imao je čelični trup podijeljen na 17 pregrada, dužine 85 m i širine 8.01 m. Pod punim naoružanjem imao je istisninu 1235 tona, s gazom od 3.11 m. Posada je brojila 5 časnika i 104 dočasnika i mornara.
Pogonski stroj sastojao se je od tri parna kotla "Yarrow" i dvije turbine tipa "Belluzo" snage 24000 KS. Uz pomoć dvije trokrake elise, brod je razvijao brzinu od 31,5 čvorova. CESARE ROSSAROL sudjelovao je u zadacima po cijelom Jadranu često u paru s jednim od dva broda-blizanca. S blizancem G. PEPE sukobljava se 3.5.1916. godine s četiri austrougarska razarača klase "Velebit", a 2.10.1918. sudjeluje u bombardiranju Drača u Albaniji što mu je ujedno bila i posljednja ratna akcija. Nakon završetka rata brod je 4.11.1918. prebačen u sjeverni Jadran gdje je bio u sastavu IV diviziona iz Venecije. Prema zapovijedi admirala Umberta Cagnija, u subotu 16.11.1918. u 11:40 sati CESARE ROSSAROL isplovio je iz Pule za Rijeku gdje je trebao biti podrška talijanskim trupama iz sastava bataljona San Marco zbog okupacije kvarnersko-primorskih otoka.
Zapovjednik, kapetan bojnog broda Lodovico De Filipi imao je težak zadatak da uz pomoć Giovannija Pizzinija, jednog od najboljih peljara talijanske ratne mornarice, provede brod kroz minska polja koja je još početkom rata austrougarska ratna mornarica položila na svim prilazima pulskoj luci. Za zaprečavanje pulske ratne luke položeno je 1.450 mina u pet velikih minskih polja. Između kopna i minske prepreke ostavljen je prolaz širine oko 2 nautičke milje kroz kojega je CESARE ROSSAROL doplovio do rta Marlera, da bi zatim okrenuo prema sjeveru. Bilo je podne i vrijeme ručku, pa je većina posade bila okupljena oko stolova u potpalublju. U 12:45 sati brod je potresla strahovita eksplozija, a visok vodeni stup uzdigao se po sredini broda. Silina eksplozije raspolovila je brodski trup, a oba prekinuta dijela počela su se puniti morem.
Za samo dvije do tri minute pramac i krma nestali su u dubini, ostavivši na površini tridesetak članova posade koji su se borili s valovima. Njih je sjeveroistočni vjetar nosio prema rtu Munat veliki, gdje su se uspjeli nekako dokopati obale. Tek oko 17 sati pojavili su se na mjestu tragedije prvi spasioci – torpiljarka T-16, dva torpedna čamca i kamion za prijevoz ranjenika. Oko 19:30 brodolomci su dopremljeni u Pulu, gdje su ranjenici prebačeni u mornaričku bolnicu, a ostali u vojarnu "Tegetthoff". Bila je to jedna od najvećih pomorska tragedija talijanske ratne mornarice u 1. svjetskom ratu.
Na mjestu nedaleko rta Munat veliki gdje su preživjeli isplivali na kopno, Talijani su poslije nekog vremena podignuli spomen obilježje na ovu pomorsku tragediju. Spomenik je bio ograđen sa šest kamenih stupića povezanih sidrenim lancem, a u sredini je postavljen kameni blok s admiralskim sidrom. Na kamenom bloku postavljena je brončana ploča s imenima stradalih – kapetana Lodovica De Filippija te ostalih 97 žrtava.
Olupina broda leži danas na dubini od 47 do 50 metara. Krmeni dio dugačak je oko 30 metara i leži lagano nagnut na lijevi bok, a pod krmom se lijepo vidi desna osovina s vijkom i kormilo. Na palubi se vide dobro očuvani top kalibra 102 mm i teška strojnica kalibra 40 mm, debelo obrasla školjkašima i morskim raslinjem. Posebno je zanimljiv veliki daljinomjer na uzdignutom postolju, pokraj kojega je mehanizam pomoćnog kormilarskog uređaja. Mjedeni kotači kormila i danas zabljesnu zlatnim sjajem kada ih očistimo do metala. Nekoliko otvora na palubi vode u potpalublje, no ulazak s ronilačkim spremnicima na leđima je dosta tijesan. Zavirivši u jedan od otvora zamijetili smo u snopu podvodne svjetiljke nekoliko tanjura te kacige francuskog tipa naslagane jedna na drugu.
Vidljivost na mjestu urona vrlo često varira od odlične do vrlo slabe, a dubina od 50 metara više je primjerena tehničkim nego rekreativnim roniocima. Usprkos tome danas sve više ronilaca posjećuje olupinu ovog nekada ponosnog ratnog broda čija tragedija nije zaboravljena. Na svaku petu godišnjicu potonuća organizira se memorijalno ronjenje na olupinu. Ronioci iz hrvatskih gradova te gosti iz Italije zarone do olupine te na njen krmeni dio polože vijenac. Skupina entuzijasta iz Ližnjana je još sredinom osamdesetih restaurirala spomenik na rtu Munat veliki kako bi se od zaborava zauvijek sačuvala uspomena na ovu tragediju i uzaludnu žrtvu talijanskih pomoraca.