Bilo bi nepošteno na početku ne spomenuti kako prema Mihaeli Gašpar osjećam svojevrsni kritičarski dug koji sam osobito osvijestila konačno pročitavši roman “Mitohondrijska Eva”, čije je drugo izdanje upravo objavljeno. Ono prvo, naime, objavljeno je prije tri godine slijedom pobjede na natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske za najbolji rukopis i nekako mi je promaklo. Nije to neka objektivna okolnost kojom bi se mogao opravdati propust, pogotovo ako znamo da je riječ o autorici (po profesiji kiparici, po vokaciji književnici) koja je i prije “Eve” objavila roman “Bez iznenadnih radosti molim”, a poslije zbirku priča “Slatkiš, duhan, britva”, no - mea culpa - do sada se njezinom prozom nisam pažljivije bavila i to je jednostavno greška koju moram javno priznati.
“Mitohondrijska Eva”, naime, roman je koji nadmašuje sve što se u nas u posljednje vrijeme piše u modelu tzv. ženskog pisma, ali i mnogo toga što nema nikakve veze s tim žanrom. Gašpar je spisateljica koja od prve stranice uvlači čitatelja u literarni svijet koji gradi nevjerojatno gustim i na trenutke poetskim rečenicama kojima pripovijeda o svojoj glavnoj junakinji, Julijani, ženi koja možda čitatelju ponekad neće biti simpatična, ali jednostavno mora cijeniti njezin pokušaj da vlastiti zagušljivi život u kojem ponavlja model funkcioniranja svojih ženskih predaka, barem nakratko otvori prema prostoru slobode u kojem se može realizirati ne samo kao žena, nego kao ljudsko biće općenito.
To što je okidač za taj pokušaj preljub, zbog kojega mora doživjeti osudu obitelji i društva koje počiva na tradicionalno konzervativnim korijenima i podnijeti krivnju vezanu uz malodobno dijete, Mihaelu Gašpar upisuje u vrlo bogat fundus književne tradicije u kojoj je upravo ta tema prostor propitivanja ženskih i inih sloboda pojedinca. No, “Mitohondrijska Eva” nije samo priča o preljubnici, koja iz pozicije sumorne sadašnjosti, kada je sve već završilo, rekapitulira prošlost u kojoj je bila spremna načiniti fatalni korak nakon kojega više ništa ne može biti isto.
Pogrešan brak bez strasti
Kvaliteta i domišljenost ovoga romana u nekoliko je njegovih razina koje svaka na svoj način i u besprijekorno pogođenoj dozi, nadopisuju relativno jednostavan i poznat zaplet. Roman ima svoju “znanstvenu stranu” koja je prisutna u naslovu, ali i dijelovima koji se diskursom i grafikom razlikuju od primarne priče i upozorava na činjenicu kako DNK koji se prenosi sa svake majke na svaku kćer, svoj početak ima u pramajci, mitohondrijskoj Evi. Julijanina predestiniranost da u svome životu ponavlja modele ženskih predaka, tako, njezin iskorak iz očekivanog čini još snažnijim i rizičnijim. Istovremeno, ona je vrlo duboko pozicionirana u svakodnevicu, koja nije samo njezina, intimna, i vezana uz pogrešan brak bez strasti i ulogu majke, već i kontekstualizirana u širu zbilju jednog od tipičnih provincijskih gradova u kojima su sve odlike mentaliteta i njegovog zadiranja u tuđi život još vidljivije.
Taj je grad Sisak, a njegova svakodnevica u kojoj Julijana radi kao prodavačica karata na željezničkom kolodvoru (ona koja drugima pruža mogućnosti kretanja, dok bi sama trebala ustrajati u svojoj stvarnoj i metaforičkoj statičnosti), naglašena je opipljivom zagušljivošću koja proizlazi iz željezarskih postrojenja toga grada (koje je u međuvremenu pojela tranzicija i atmosferu učinila još malo besperspektivnijom). Ta slika grada u kojem stanovnici žive uz specifične zvukove i mirise, čisteći prašinu s vlastita tijela i predmeta, Julijanino čišćenje vlastita života čine još upečatljivijim, a romanu dodaje još jedan premaz sive boje u kojem su junakinjina pobuna, predaja i osjećaj krivnje naglašenije.
Mihaela Gašpar u pripovijedanju se koristi asocijativnim principom, destruirajući linearnost fabule, ali prožimanje reminiscencija s fragmentima sadašnjosti, slika iz obiteljskog života s onima junakinjine nutrine, znanstvenog i intimističkog diskursa, uklapanja priča sporednih likova u onu glavnog, toliko je logično i sraslo jedno s drugim da funkcionira kao savršena pripovjedna cjelina.
“Mitohondrijska Eva”, tako, sjajan je spoj emotivnog i racionalnog, istovremeno priča o frustracijama i krivnji jedne žene koja (i “podebljavanjem” znanstvenim dijelovima) postaje priča arhetipske žene, istovremeno i studija malograđanskog mentaliteta, obitelji, pogrešno postavljenih kategorija morala. Rijetko je zapravo da neki roman funkcionira i djeluje tako dobro na razini pojedinačnih slika, kakvima obiluje, kao i u cjelini, spajajući jasnu i “jaku” poruku s visokim stupnjem umjetničke transformacije. A zapravo je vrlo jednostavna priča o potrazi za ljubavlju...