Nećemo spominjati godine, nije pristojno za damu, no Hildegard Auf Franić, koja je još daleke 1960. godine upisala studij arhitekture, a što će joj, kako će se pokazati, obilježiti čitav život, izgleda sjajno. O arhitekturi razgovara s mladalačkim žarom.
Hildegard Auf Franić u svoj životopis upisuje, među ostalim, da je prva žena predsjednica Udruženja hrvatskih arhitekata, druga žena dekanica na Arhitektonskom fakultetu u dva mandata, nakon Sene Gvozdanović, a bila je i u najužem izboru za rektoricu Zagrebačkog sveučilišta. Kao arhitektica najpoznatija je po vrtićima, školama, fakultetima. Sama ili sa svojim kolegama, radila je dječje jaslice i vrtić Malešnica, Agronomski fakultet u Zagrebu paviljon broj VI, dječji vrtić Markuševac, Dječji vrtić i osnovnu školu Petruševec, Osnovnu školu Sopnica Jelkovec, Filozofski fakultet i visoku učiteljsku školu u sklopu kampusa u Rijeci...
Među arhitektima s kojima je surađivala na ovim projektima su Veljko Oluić, Tonči Žarnić, Vanja Rister i Tin Sven Franić. Držala je katedru vezanu uz obrazovanje na Arhitektonskom fakultetu upozoravajući da činjenica da vam dijete ide u vrtić “s potpisom” ne mora nužno značiti i da je to najvažnije, odnosno, “zna se dogoditi da struka visoko vrednuje objekt, a da oni sami ne budu zadovoljni, važno je obuhvatiti pedagoške, psihološke, higijenske uvjete, zakone i prostorne standarde kako bi se izbjegli nesporazumi”.
Filozofski i Učiteljski fakultet u Rijeci
Mnoge umjetnine
U izdanju Arhitektonskog fakulteta i nakladnika UPI2M Books tiskana je, i u Društvu arhitekata Zagreb promovirana, knjiga koja prati njezin opus, “Arhitektica Hildegard Auf Franić”.
Razgovarale smo uoči promocije, ona živi u centru grada, nedaleko mjesta njezina rođenja. Na zidu je njezina stana mnogo umjetnina, među ostalim portret njezina djeda, veleposjednika koji je financirao umjetnike, djelo Vjekoslava Paraća. Potom, Vilko Šeferov naslikao je nju dok je još bila djevojčica, tinejdžerica. Na zidu su i djela Nives Kavurić Kurtović, Nikole Koydla, Borisa Bućana...
Njezini su doselili u Zagreb 1940. Prvi doživljaji arhitekture su trčanje oko džamije, današnjeg HDLU-a, “bio je stvoren za trčanje ukrug i skrivanje iza stupova”.
Podrijetlom je Dalmatinka: “Dva su grada koja su me obilježila, Zagreb i Split. Prva sam iz obitelji Zagrepčanka, tako se i osjećam, opisujem i to i na kraju knjige, u svojim sjećanjima. Neka moja zrelost počinje kada sam upisala Arhitektonski fakultet. Arhitektura, od tada, za mene nije posao već život. Imam to zadovoljstvo da su me za čitav život odredili za arhitekturu. I vjerujem u kontinuitet, katedru sam dobro organizirala, nasljeđuju me Veljko Oluić i Mia Roth Čerina. Jako sam zadovoljna da sam tako složila situaciju.”
Govoreći o nasljednicima, Tin Sven Franić njezin je sin, također arhitekt. Često su surađivali. Kako je raditi sa sinom? “On je tako odrastao. Tata mu je arhitekt, ja sam arhitektica. Počeo je crtati kocke na papiru, kao dijete, kada bi zaželio da nam stan bude veći. Nisam ga poticala na arhitekturu, sam je odabrao taj studij. Jednostavno je raditi s nekim tko vam je toliko blizak. No, sretna sam, ipak, da moji unuci neće biti arhitekti.
Što se tiče suradnji, od svojih samih početaka sam surađivala s kolegama, prvo su me zvali etablirani stariji kolege, Vjenceslav Richter me zvao na veliki natječaj 1969. godine, a s Dušanom Džamonjom sam radila spomenik za Barlettu. Barletta je bila moja prva realizacija, vatreno krštenje, postali smo prijatelji, družili smo se čitav život. Kasnije sam počela surađivati s mlađim kolegama. Dio karijere posvetila društvenom angažmanu.”
Otac stradao
Bila je, dakle, prva predsjednica Udruženja arhitekata Hrvatske. Je li riječ isključivo o društvenoj funkciji? “Kada sam ja došla na čelo, početkom devedesetih, bilo je presudno da se napravi prekid sa Savezom arhitekata Jugoslavije. Trebalo je napraviti novi statut. Uspjeli smo zadržati prostor na Trgu bana Jelačića s balkonom koji ima svoju jaku simboličku funkciju. Važno je bilo proći kroz sve etape priznanja Udruženja arhitekata Hrvatske”, govori, dalje, naša sugovornica, koja je od malih nogu znala da će biti arhitektica: “Moj je otac poginuo dok je bio jako mlad. Stradao je na povratku sa službenog puta u Zadar, u nesreći pri slijetanju aviona 28. studenog 1943. u Maksimirskoj šumi. Nas smo tri, majka i moja sestra, često odlazile na Mirogoj.”
Ti su je prostori, kaže, i usmjerili da kasnije upiše arhitekturu. Ali i samoća u djetinjstvu: “Mama je bila profesorica klavira, starija sestra već je krenula u školu, a ja sam bila puno sama, sjedila sam doma i crtala. Jedna profesorica u školi prepoznala je moj dar. Ona je predavala biologiju, no suprug joj je bio arhitekt. Rekla je mojoj mami i ona me podržavala u tome. I umjetnost me jako zanimala od malih nogu. Kada me majka upitala što želim za maturu, zaželjela sam monografiju impresionista. Nekako me to odredilo, znala sam da ću se baviti onim što je vezano uz arhitekturu i umjetnost. Tijekom studija sam sa svojim kolegama s Instituta za povijest umjetnosti često odlazila na teren, i tada su nastala prijateljstva za čitav život.”
Na Arhitektonskom su fakultetu radili danonoćno, nije bilo biroa kao danas: “Zgrada fakulteta postala nam je drugi dom. Portiri su nas, po pravilima kuće, izbacivali u 22 sata, što nam je u vrijeme izrade natječaja bilo prerano.” U društvo arhitekata odlazila je, pak, jer bi se strane tekstove vezane uz arhitekturu moglo samo čitati po kulturnim časopisima stranih ambasada.
Jaslice i vrtić u Markuševcu
Ljepota iz funkcije
Razgovarale smo već jednom ranije, pitala sam je zašto je, kao dekanica, ostavila grafit na Arhitektonskom fakultetu na kojemu piše “Sajam taštine, stalni postav”. Odgovorila mi je da je grafit točan, da postoji umjetnička taština, a “svako malo naći ćete kolegu, profesora, pa čak i studenta, na kojeg će vas asocirati ovaj potpis”.
Jedan od prvih radova s njezinim potpisom je katedrala u Mostaru koju je radila s tadašnjim suprugom Ivanom Franićem: “Dobili smo poziv na internom natječaju. Napravili smo katedralu. Uvjet je bio da nema zvonika, takve su bile političke okolnosti. Napravili smo visoki šator koji je u projekciji odozgora bio osvijetljeni križ. Projekt je dobio prvu nagradu, jedino su nam smanjili visinu.”
Dugo je, kaže, radila s nekim u paru. Potom ju je jedan od kolega upitao zašto nešto ne napravi sama. “Bio je to na natječaju za Standard konfekciju. Nakon njegovih riječi, napravila sam prvi vrtić, u Imotskom, potom projekt Srednjoškolskog centra. To je odredilo moj daljnji rad.
Iako, moram reći, da i kad radite s kolegama, radite sa svim žestinama i borbama za koncepciju kao da radite sami.” A koji joj je najdraži projekt, može li o tome odlučiti? “Agronomski fakultet, paviljon broj šest koji sam radila s Veljkom Oluićem. Bio je nominiran za sve nagrade, no stjecajem okolnosti nije dobio niti jednu. Naravno, i vrtić u Malešnici koji sam radila s Oluićem. U svakom slučaju, uvijek je to prvi i zadnji projekt. Tako da bih tu uvrstila i Filozofski fakultet u Rijeci.”
Djed arhitektice bio je imućni veleposjednik i mecena umjetnosti. Na ovoj slici ovjekovječio ga je poznati slikar Vjekoslav Parać
Fakultet u Rijeci je suvremen, ukazuje da prati trendove, suvremeni duh, da radi na razvoju rukopisa? “Zapravo sam dovoljno mudra da si nađem mlađe suradnike. Radila sam s Tinom Svenom Franićem i Vanjom Risterom i njima sam zaslužna za taj projekt. Rektor je tog fakulteta, inače, meni uputio poziv jer sam bila autorica prostornog programa”.
A hvaljeni vrtić u Malešnici: “U početku su bili nepovoljni uvjeti u tom natječaju. Izborili smo se da imaju južno osvjetljenje, svjetlost donosi atmosferu vedrine. Ključno je da prepoznate karakteristike prostora u kojeg ulazite, i u kontekstu onog što vam je zadano da pronađete pravo lice. Ja sam odgojena tako da funkcija mora besprijekorno štimati, a iz toga će proizaći ljepota.”