RETROSPEKTIVA

STO GODINA TIŠINE U HRVATKOJ UMJETNOSTI Danas se u Rijeci otvara izložba koja donosi novi pogled na amblematska djela hrvatske baštine

Ivan Posavec: "8.5.1980"
 privatni album

Kako su umjetnici doživjeli tišinu tema je izložbe u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti na kojoj se predstavlja tridesetak radova nastalih u širokom vremenskom razdoblju od stotinjak godina, od kraja 19. stoljeća pa sve do početka 2000-ih.

Naslovljena “Kako dozvati tišinu” izložba donosi novi pogled na neka poznata pa čak i amblematska djela naše povijesti umjetnosti kao i na neka koja se do sad nisu često mogla vidjeti, za mnoge možda i nepoznata. Krsto Hegedušić, Lovro Artuković, Josip Vaništa, Frano Šimunović, Vladimir Udatny, Stjepan Stolnik, Margareta Renberg, Željko Jerman, Vlasta Delimar, Ivan Kožarić, Ivan Šeremet, Ana Kadoić, Mirjana Vodopija, Zlatko Kopljar, Boris Cvjetanović, Vlaho Bukovac, Stanko Abadžić, Mare Milin, Tanja Dabo, Ivan Faktor, Ivan Posavec, Vladimir Gudac, Marcus Doyle, autori su radova na ovoj izložbi koji su inače dio muzejske zbirke riječkog muzeja. Nastali su u različitim medijima (slikarstvo, crtež, grafika, skulptura, fotografija, video).

Reakcija na koronu

Do ideje za izložbu, koju je osmislio Slaven Tolj, kako objašnjava kustosica u MMSU Vilma Bartolić, došlo je tijekom ove korona krize kada se muzej morao prilagoditi novim okolnostima. Neke su izložbe otpale a neke, poput ove, nastale su upravo kao reakcija na novonastalu situaciju. Upravo momenti iz naših života, objašnjava kustosica, koji su se zbog pandemije i izolacije promijenili bili su poticaj za odabir teme izložbe. Svi radovi u postavu u nekoj su korelaciji s temom života u izolaciji u kojoj je tišina sveprisutna. “Imamo motive prirode, pejzaže, urbane prizore, ali i neke konceptualne radove. Prvotna ideja kada su ti radovi nastali bila je jedna, a sada se mogu iščitati na posve novi način”, kaže kustosica izložbe.

Široki vremenski okvir podrazumijeva, kako se ističe u najavi izložbe, različiti likovni, značenjski i idejni pristup. Svaki od radova iniciran je specifičnom pobudom, inspiriran drugačijim vizualnim ili semantičkim sadržajem te nosi u sebi određenu likovnu, simboličku ili konceptualnu informaciju, a za izlaganje je biran po istom tematskom ključu: poimanju tišine. “Bilo da je tišina doslovna, što je najčešće materijalizirano praznim zatvorenim ili otvorenim prostorom, bez ljudskog lika, bilo da proizlazi iz atmosfere ili se svodi na njeno simboličko poimanje, u svakom se izloženom radu može iščitati neki od njenih pojavnih oblika. Pratimo je u krajoliku, isječcima animalističkih ili nadrealističkih prikaza, žanr-scenama, mrtvim prirodama, figurativnim, apstraktnim ili religioznim prizorima. Na osobit se način pojavljuje u konceptualnim radovima koji kritički pristupaju društvenim temama.”

A kako se tema izložbe prikazuje na radovima? “Tišina je kao pojam apstraktna i teško ju je prikazati. Zanimljivo je vidjeti na koji se način taj apstraktni pojam vizualizira u pojedinim radovima i to kroz različite medije”, kaže kustosica. “Kako nam se život promijenio, i neke su stvari utihnule”, dodaje, “ tišina je postala vidljivija”. Spojili su stoga, objašnjava nadalje, određene vizualne teme s aktualnošću. No prvotna ideja tih radova nije imala u većini slučajeva veze s tišinom i bila je posve drugačija. “U trenutku nastanka ovi su radovi bili u jednom kontekstu, a sada su u posve drugom te se stoga mijenja i njihov smisao i naša percepcija.”

Svaki rad na ovoj izložbi koja se otvara 1. lipnja i traje do 15. srpnja na sebi svojstven način, naglašavaju u MMSU, problematizira jedan vizualni sadržaj, bilo da je on tradicionalnijeg ili suvremenijeg karaktera, a istovremeno govori u prilog univerzalnosti likovnog govora i pokazuje kako se transmisijom u novo okruženje može promijeniti smisao i značenje ili njegova interpretacija. “Smjestimo li izložene radove u vrijeme u kojem živimo, u svijet koji je okrenut naglavačke pojavom pandemije Covid-19, čitamo ih i tumačimo na izmijenjen način, uočavamo slike, detalje i poruke koje su promijenile smisao. Uobičajene i trivijalne navike poprimile su novu vrijednost. U svijetu kakofonije, tišina je postala vidljivija.”

Hegedušić i Šimunović

A kad je riječ o konkretnim djelima, kustosica kaže da je svaki na svoj način specifičan. “Riječki MMSU nema stalni postav, ali ima jako dobar fundus i vrlo kvalitetne radove. Iako nemamo puno radova jednog autora, imamo dobre komade.” Vilma Bartolić izdvaja kapitalno djelo Krste Hegedušića, sliku “Zadušnice”, ulje na platnu iz 1933.godine, koju ovaj muzej često posuđuje za izložbe poput one nedavno održane u Klovićevim dvorima o grupi Zemlja, a prikazuje sprovod. Zatim je tu i slika “Mrtvac u kući”, ulje na staklu iz 1962. godine Stjepana Stolnika koja se, za razliku od Hegedušićeve, rijetko izlaže. Jedan od zanimljivijih radova na izložbi je “Branimirova ulica” Frana Šimunovića. “Ovdje vidimo prizor ulice sa svega par ljudskih likova, izoliranost kojoj smo svjedočili ovih dana”, govori kustosica o aktualnosti teme ovog rada nastalog još četrdesetih godina prošloga stoljeća. Slika u tehnici tempere na papiru mnoge će navikle na Šimunovićeve prepoznatljive motive međa, zasigurno iznenaditi, smatra. Jedina skulptura na izložbi je Kožarićev “Mladi Dioklecijan”.

Careve oči

Gipsana skulptura nastala je 1989. godine, a Kožarić ovdje, u svom duhovitom stilu, umeće na glavu oči napravljene od omota za čokoladne bombone. Kako ovaj rad odgovara temi izložbe? “Tema tišine na izložbi se može vidjeti na različite načine. Neki su slučajevi doslovni poput interijera ili eksterijera. Kad je riječ o ljudskom liku poput ovog, tišina je shvaćena više na jedan kontemplativni način”, objašnjava kustosica.

Potom spominje i jednu Vaništinu “Mrtvu prirodu” iz pedesetih godina prošloga stoljeća gdje je scena svedena na svega nekoliko elemenata te prevladava atmosfera smirenosti, tišine. Tu su i legendarne fotografije Ivana Posavca “8. 5. 1980.” na kojima je naš poznati fotograf zabilježio prizore na zagrebačkim ulicama na dan ispraćaja Josipa Broza Tita. Najraniji rad na izložbi je slika Vlaha Bukovca “Gospođa Tartaglia na odru” iz 1885. godine. Na izložbi je i rad jednog stranog autora. Fotografija Monument Diner” iz 2002. godine britanskog fotografa Marcusa Doylea poslužila je i kao vizual za izložbu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. travanj 2022 08:09